Posted by Često smo u opasnosti, čak i mi duhovni sinovi svetog Frane, našeg utemeljitelja i Božjeg radosnog ugodnika, u poplavi različitih anegdota i legendi prikazivati kao naivnog zanesenjaka, sanjara i trubadura koji pjeva cvijeću, igra se s pticama i ribama, druži s vukovima itd. Kad ga samo takvim predstavljamo, onda mu se možemo diviti ili čuditi, ali ga ne možemo nasljedovati jer smo od sporednog u njegovu životu napravili ono glavno i zapravo zamaglili put koji vodi do autentičnog svetog Frane. Da, sveti Frane je volio prirodu. Njemu je priroda progovarala o Bogu, svom Stvoritelju; upućivala na njega kao što umjetničko djelo upućuje na autora, a on je pak prirodi govorio o Bogu. Pa ipak, nije ih nikad zamijenio. Prirodu je koristio da bi govorio o Bogu, a ne obrnuto. Bogu se divio u svim stvorenjima njegovim. Priroda je za njega bila brat ili sestra a ne majka. Chestertenovski rečeno bio je Božji trubadur ali nije bio zadovoljan Bogom trubadura. Bog mu je značio puno više. Bog moj sve moje, znao je često reći.
Diveći se ljiljanima u polju, pticama u zraku, ribama u moru/rijeci on je postajao sve sličniji Kristu, a ne ljubiteljima prirode.
Svetac radosti
Sv. Franu slobodno možemo nazvati svecem radosti. Taj veličanstveni, nadasve simpatični svetac tolike je ljude zarazio svojom karizmom: neponovljivim oduševljenjem za Boga i za sve stvoreno. I nije svoju ljubav ograničio samo na ljude nego je u nju uključio sve stvoreno: životinje, biljke, planine, rijeke… i sve ih nazivao braćom i sestrama. Zbog te ljubavi je i proglašen zaštitnikom ekologije.
Sveti Frane je sanjao kako će biti trubadur, zabavljač, slavan vitez i okretan trgovac. Međutim, Bog je imao druge planove s njim. Frane je bio odgojen onoliko koliko je to bilo potrebno da uspješno zamijeni oca - da bude dobar trgovac - i da pothranjuje ambiciju da postane vitez. Budući da po rođenju nije bio plemić, nedostatak časti i privilegija koje je takav društveni status nosio, nadoknađivao je otkrićem novog stila plemenitaštva. Navedeni novi stil koji je Frane svima nesebično pokazivao podrazumijevao je razbacivanje očinskim dobrima u različitim zabavama, ekstravagantnost odijevanja i sl. tako da nije trebalo dugo čekati da dobije naslov kralja zlatne mladeži Asiza.
Međutim, duge noći veselja, zabave, ugodnih druženja nisu ga ispunjali. Unatoč silnom društvu, popularnosti, čestim zabavama osjećao se nakon svega često praznim i neostvarenim. Bilo je previše vanjskog veselja a opet premalo životne, svakodnevne radosti. Sve je nekako bilo nepotpuno, nedorečeno. Imao je sve, a ništa imao nije; nedostajalo mu je ono najbitnije što bi nepodnošljivu prazninu ispunilo. Ukratko, nije mu išlo s trubadurstvom.
Onda je pokušao s vojskom. Svim srcem želio je postati poznati slavan vitez; ostvariti san mnogih mladića. Međutim, u odnosu na krhko, nejako tijelo viteški oklop bijaše mu pretežak, a i oružje je nezgrapno stršilo. Tako fizički nemoćnom i nepripremljenom za zahtjevnu borbu nije mu trebalo puno vremena da oboli. Bolest mu je donijela iskustvo ranjivosti i spoznaju relativnosti svega zemaljskog. S bolesničkog kreveta život, svijet i sve stvoreno što ga okružuje izgledalo je sasvim drugačije od onog života na koji je naviknuo. Otkrio je novu perspektivu, jedan novi život u kojem je sunce ljepše sjalo, nebo bilo vedrije, a jutarnja rosa se lakše zamjećivala... Život mu je dobio sasvim novi smisao i ljepotu, dotad sasvim nepoznatu. Ukratko, ni s vojskom i viteštvom nije išlo.
Nakon navedenih razočaranja odlučio se okušati u očevoj trgovini. Otac je imao velika i opravdana očekivanja od njega glede trgovine i širenja poslova. A znamo kako se u trgovini radi: trgovac 'preživi' konkurenciju samo zahvaljujući vlastitoj lukavosti, dakle, prodajući skuplje nego je kupio. To je za Franu bila, čini se, izuzetno zahtjevna avantura koja je završila epohalnim neuspjehom. Naime, Frane nije nikako uspijevao nadigrati konkurenciju, odnosno pridobiti kupce lažno im prikazujući stvarnu vrijednost robe koju je prodavao.
Životopisci kažu da je jednom, kad je očito već bio zasićen takvim načinom života i varanja, pred siromahe izbacio sve očeve zalihe robe. Ukratko, nije išlo ni s trgovinom. Nije bolje bilo ni s ocem i njegovim planovima. Bog je imao druge planove s njim i strpljivo ga pripremao.
Tako je sveti Frane stigao do mjesta odakle više nije znao kamo dalje. Jedino što je znao jest kamo sigurno više ne želi ići, kakvim životom više ne želi živjeti. Uputio se na novi put, u avanturu s Bogom. Odrekao se novca, slave, druženja i zabava s prijateljima. Prepustio se sasvim Gospodinu vjerujući kako će On ispuniti želje njegova srca, ostvariti njegove snove. Bog ga je strpljivo pripremao. Nakon sna u Spoletu, koji mu je sasvim “promijenio“ srce, odlučio je služiti "Gospodaru a ne slugama". To se brzo vidjelo u susretu s gubavcem. Naime, kad je jednom na konju obilazio okolicom Asiza i sreo nekog gubavca, jednog od onih nesretnika prema kojima je, skupa s drugim građanima, osjećao nesavladivu odvratnost. Sjahao je s konja i odjednom ni sam ne znajući kako - poljubio gubavca. Nakon tog događaja ništa više za Franu nije bilo kao prije. Ono što je iz dubine duše mrzio sad je zagrlio. Gubavca koga je zaobilazio u širokom luku, susreo je oči u oči - i zagrlio. Prihvatio je čovjeka i njegovu bolest, njegovu isključenost od ljudi i učinio se bližnjim, malim bratom. Put obraćenja se već nazirao.
Frane je prestao raditi samo ono što mu se sviđa i što voli, a zavolio je sve što radi i sve ljude koje susreće neovisno o njihovoj različitosti. Prihvaćajući gubavca i vlastitu je „gubu“ prihvatio a to je temeljni preduvjet da bi i druge prihvatio, razumio i pomogao im.
Uz ovaj događaj još je jedan događaj bio presudan za Franino potpuno obraćenje a to je kad mu je Krist raspeti s križa u crkvici sv. Damjana progovorio: “Franjo idi, popravi moju kuću koja se, kako vidiš, sva ruši!“ To direktno iskustvo razgovora s Isusom Kristom osvojilo je Franino srce. Susret s Isusom Kristom koji mu je progovorio s križa sačinjava jezgru njegova obraćenja. Gospodin ga je dugo i pažljivo pripremao; obuzeo ga je svojim Duhom i dao da u njegovu srcu nikne čvrsta odluka o tome da upregne sve svoje sile u službi ljubavi prema Isusu Kristu.
Konačno je kod čitanja evanđelja u malenoj crkvici Porcijunkuli o slanju apostola da idu propovijedati (Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće, ni odjeće… Lk 10, 3), Frane otkrio Božji plan o sebi i odmah je u Duhu Božjem uskliknuo: „Ovo je ono što hoću! Ovo je ono što tražim! Ovo želim cijelim srcem izvršavati!“ (1 Čel 22,35). Umjesto 'svega' što je potrebno ovdje je otkrio da se najprije mora riješiti "svega" onoga što može opterećivati poslanje koje je primio od Krista. Došao je tako do punog i plodnog smisla svog zvanja: slijediti Gospodina Isusa Krista na način svetog Evanđelja. Otada će Evanđelje biti sve u njegovu životu. O, sretna li Frane!
Sada novi Frane nije trubadur ali je do kraja zadržao vedrinu u sebi, istinsku radost koja dušu pomlađuje a druge neprimjetno oplemenjuje. Nije bio vojnik ni vitez ali je radi mirotvorstva i do sultana došao samo da spriječi divljaštva suprotstavljenih strana.
Pritom se vodio idejom da je za mir važno obraćenje svih a ne samo osvajanje neprijatelja (Pax Romana). Nije bio trgovac ali je mnoštvo mušterija sasvim "osvojio“, krenuli su za njim oduševljeni njegovim novim načinom života; nastojanjem da Ljubav bude ljubljena iznad svega a sve drugo poradi nje. Izgubio je oca ali i dobio mnoštvo braće i sestara. Frane je postao Božji trubadur, Kristov vitez i vojnik, pjesnik i mistik koji vrhunac radosti duše ne iskazuje toliko razmišljanjem koliko osjećanjem. On nije samo pjevao Bogu i bio zahvalan za sva stvorenja, od ljudi, preko životinja do biljaka. Njegov je život bio pjesma. I neprestana molitva koja se radošću života pokazuje.
Sveti Frane je čovjek koji je u svom vremenu utjelovio evanđelje i postao sličan Kristu da je prozvan alter Christus. Potvrdu svoje kristolikosti dobio je pred kraj života kad je na svetoj gori La Verni moleći primio stigmate (pet Kristovih rana). Sveti Frane je nesumnjivo jedan od onih Božjih ugodnika koji je tiho mijenjao svijet. On je uzor i nadahnuće kako svojim duhovnim sinovima i kćerima tako i svima koji s ljubavlju strpljivo izgrađuju svijet.
Fra Ivica Jurić