Sveti Frane – Božji trubadur

BogoslovPosted by

Često smo u opasnosti, čak i mi duhovni sinovi svetog Frane, našega utemeljitelja u poplavi različitih anegdota i legendi prikazivati kao zanesenjaka, sanjara i trubadura koji pjeva cvijeću, igra se s pticama i ribama, druži s vukovima itd. Kad ga takvim predstavljamo, onda mu se možemo diviti ili čuditi, ali ga ne možemo nasljedovati jer smo od sporednog u njegovu životu napravili glavno i zamaglili put koji vodi do autentičnog svetog Frane. Da, sveti Frane je volio prirodu. Njemu je  priroda govorila o Bogu, upućivala na Njega, a on je prirodi govorio o Bogu. Pa ipak nije ih nikad zamijenio. Prirodu je koristio da bi govorio o Bogu, a ne obrnuto. Bogu se divio u svim stvorenjima njegovim. Chestertenovski rečeno bio je Božji trubadur ali nije bio zadovoljan Bogom trubadura. Bog mu je značio puno više. Bog moj sve moje, znao je često reći.

Diveći se ljiljanima u polju i pticama u zraku on je postajao sve sličniji Kristu, a ne ljubiteljima prirode. Sv. Franu slobodno možemo nazvati svecem radosti. Taj veličanstveni, nadasve simpatični svetac – Božji trubadur – tolike je ljude, čak i izvan kršćanstva, zarazio svojom karizmom: neponovljivim oduševljenjem za Boga i za sve stvoreno. I nije svoju ljubav ograničio samo na ljude nego je u nju uključio sve stvoreno: životinje, biljke, planine, rijeke… i sve ih nazivao braćom i sestrama. Zbog te ljubavi je i proglašen zaštitnikom ekologije.

Naravno, i sv. Franjo je imao svoje snove. Sanjao je kako će biti opjevani trubadur, vrhunski zabavljač, slavan vitez, okretan trgovac… Međutim, Bog je imao druge planove s njim. Franjo je bio odgojen onoliko koliko je bilo potrebno da bude dobar trgovac i da pothranjuje ambiciju da postane vitez. Budući da po rođenju nije bio plemić, nedostatak prednosti koje je taj društveni status nosio, zamjenjivao je iznašašćem novog stila plemenitaštva. Taj novi stil pokazivao je razbacujući se očinskim dobrima u različitim proslavama, ekstravagantnosti odijevanja, obilju zabava …itd. toliko da je dobio  naslov kralja zlatne mladeži Asiza.

No duge noći veselja, zabave, ugodnih druženja… nisu ga ispunjali. Unatoč silnom društvu i čestim zabavama osjećao se praznim i neostvarenim. Bilo je previše veselja a opet premalo životne, svakodnevne radosti. Sve je nekako bilo nepotpuno, nedorečeno. Imao je sve, a ništa imao nije; nedostajalo mu je ono najbitnije. Beskraj je zvao. Dakle, nije mu išlo s trubadurstvom.

Onda je pokušao s vojskom. Svim srcem želio je postati poznati vitez. Međutim, u odnosu na krhko, nejako tijelo viteški oklop bijaše mu pretežak, a i oružje je nezgrapno stršilo. Tako fizički nemoćan nije dugo trebalo čekati da oboli. Bolest mu je donijela iskustvo ranjivosti i spoznaju relativnosti svega zemalj­skog. S bolesničkog kreveta život, svijet i sve stvoreno što ga okružuje izgledalo je potpuno drugačije. Otkrio je novi život u kojem je  sunce ljepše sjalo, a jutarnja rosa se lakše zamjećivala… Pa i smrt mu je postala bliskom do zagrljaja. Život mu je dobio novi smisao i ljepotu, dotad sasvim nepoznatu. Ukratko, ni s vojskom nije išlo.

Onda se okušao u očevoj trgovini. Otac je imao velika očekivanja od njega glede trgovine i širenja poslova. A znamo kako se u trgovini radi. Trgovac opstoji samo zahvaljujući vlastitoj lukavosti, dakle, varajući, prodajući skuplje nego je kupio. Tu je Frane bio osobito neuspješan: nikako nije uspjevao gledati kupce u oči i lagati im stvarnu vrijednost robe koju je prodavao. Životopisci kažu da je jednom, kad mu je bilo već svega previše u takvom načinu života, pred siromahe izbacio sve očeve zalihe. Dakle, nije išlo ni s trgovinom. Nije išlo  ni s ocem. Bog je imao druge planove s njim.

Tako je sveti Frane stigao do mjesta odakle više nije znao kamo dalje ali je znao kamo sigurno više neće poći. Uputio se na novi put, avanturu s Bogom. Odrekao se novca, slave, divljenja prijatelja. Znao je što napušta ali nije znao što ga čeka. Prepustio se Gospodinu vjerujući kako će On ispuniti njegove snove. Nakon  sna u Spoletu koji mu je “promijenio“ srce jednom je na konju obilazio okolicom Asiza i sreo nekog gubavca, jednog od onih nesretnika prema kojima je prije osjećao nesavladivu odvratnost. Sjahao je s konja i poljubio gubavca. Ništa više nije bilo kao prije. Ono što je mrzio, pred čime se grstio, onoga koga je zaobilazio u širokom luku, susreo je oči u oči. Zavolio je njegovu gubu, nje­govu isključivost od ljudi, čak ga poljubio i pobrinuo se za njega. Prestao je raditi samo ono što mu se sviđa i voli, zavolio je sve što radi i sve ljude koje susreće. Prihvaćajući gubavca i vlastitu je „gubu“, slabost prihvatio a to je temeljni preduvjet da bi druge prihvatio, razumio, pomogao im.

Još jedan događaj bio je presudan za Franjino obraćenje a to je kad mu je Krist raspeti s križa u crkvici sv. Damjana progovorio:“Franjo idi, popravi moju kuću koja se, kako vidiš, sva ruši!“ To iskustvo razgovora s Isusom Kristom osvojilo je Franjino srce. Susret s Isusom Kristom koji mu je progovorio sačinjava jezgru njegova obraćenja. Gospodin ga je prije toga dugo i pažljivo pripremao; zatim ga je obuzeo svojim Duhom i dao je da u njegovu srcu nikne čvrsta odluka da upregne sve svoje sile u službi ljubavi prema Isusu Kristu. 

Konačno je kod čitanja evanđelja u malenoj crkvici Porcijunkuli o slanju apostola da idu propovijedati (Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće… Lk 10, 3), Frane otkrio Božji plan o sebi i odmah je u Duhu Božjem uskliknuo: „Ovo je ono što hoću! Ovo je ono što tražim! Ovo želim cijelim srcem izvršavati!“ (1 Čel 22,35). Došao je do punog i plodnog smisla svog zvanja: slijediti Gospodina Isusa Krista na način svetog Evanđelja. Otada će Evanđelje biti sve u njegovu životu. Sretna li Frane!

Nije trubadur ali je do kraja zadržao vedrinu u sebi, istinsku radost koja dušu pomlađuje a druge neprimjetno oplemenjuje. Nije bio vojnik ni vitez ali je radi mirotvorstva i do sultana došao da spriječi divljaštva suprotstavljenih strana. Pritom se vodio idejom da je za mir važno obraćenje svih a ne samo osvajanje neprijatelja. Nije bio trgovac ali je mnoštvo mušterija „kupio“, krenuli su za njim oduševljeni njegovim načinom života; nastojanjem da Ljubav bude ljubljena iznad svega a sve drugo poradi nje. Izgubio je oca ali i dobio mnoštvo braće i sestara. 

Postao je Božji trubadur, Kristov vitez i vojnik, pjesnik i mistik koji vrhunac radosti duše ne iskazuje toliko razmišljanjem koliko osjećanjem. On nije samo pjevao Bogu i bio zahvalan za sva stvorenja, od ljudi, preko životinja do biljaka. Njegov je život bio pjesma. Uzdarje Darivatelju. I molitva čiju prisutnost životna radost otkriva. A ako je ičega u njegovu životu nedostajalo to svakako nije bila radost. Ta u njemu je našla nezamjenjivog predstavnika.

On je čovjek koji je u svom vremenu utjelovio evanđelje. Toliko je bilo kristolikosti u njemu da je prozvan alter Christus – onaj koji se Kristu iznutra suobličava, kako to sv. Bonaventura u životopisu o asiškom siromašku (Legenda maior seu Vita) ističe. Potvrdu svoje suobličenosti Kristu u vidljivom obliku dobio je pred kraj svoga života kad je na La Verni moleći primio stigmate (pet Kristovih rana). On je svetac koji je tiho mijenjao svijet. Uzor i nadahnuće svojim duhovnim sinovima i svim kršćanima. I ne samo njima nego svima koji ljubavlju strpljivo izgrađuju svijet preskačući zamamne prečace revolucija koje zavišću i mržnjom umjesto obećanog blagostanja donesu samo veću patnju.

Fra Ivica Jurić