Sveti Bonaventura

BogoslovPosted by

Crkveni naučitelj i biskup sveti Bonaventura iz Bagnoregija, talijanskog gradića u Laciju, živio je u 13. st., a svojim nastojanjima, kontemplativnim životom i velikom teološkom izobraženošću, iznimno je pridonio ostvarenju sklada između vjere i kulture toga vremena. Po načinu života blizak svetom Franji Asiškom, čijemu je redu i pripadao, a po intelektualnoj veličini svome suvremeniku svetom Tomi Akvinskom, bio je istovremeno znak istinske svetosti i mističnosti i znak teološke dubine i intelekta, odnosno pomirba između srca i razuma, a kao takav putokaz za svaki procvat Crkve toga i svakog budućeg vremena. Spomendan mu se slavi 15. srpnja, na nebeski rođendan. 

Sveti Bonaventura je rođen oko 1220. god., rodnim imenom Giovanni Fidanza, u vremenu kada je sveti Franjo Asiški svojim idealom siromaštva i duhovnošću ponovno zapalio žar vjere u Katoličkoj Crkvi, što će dakako bitno utjecati i na samoga svetoga Bonaventuru. Kada je Franjo umro 1226. god., svima je u Italiji, a i šire, već bila poznata njegova svetost, tako da su mu se mnogi utjecali u bolesti, a isto je učinila i Bonaventurina majka moleći za svoga tada na smrt bolesnoga sina. Tako je Bonaventura nakon ozdravljenja ostao trajno duhovno vezan uz svoga zagovornika, trudeći se nasljedovati ga u jednostavnosti i istinskom duhovnom životu.

Štoviše, nakon što je otišao u Pariz na studij i ondje stekao diplomu magistra umijeća, odlučio je stupiti u red Male braće, odnosno izravno nasljedovati pravilo svetoga Franje. Uzeo je redovničko ime Bonaventura. Nastavio je studij i iako je cijeli njegov naredni život bio usmjeren intelektualnom uzdizanju i stalnom stjecanju novih znanja, tako da je postao jedan od najučenijih ljudi u tadašnjoj Crkvi, štoviše jedan od najvećih teologa Katoličke Crkve uopće, ostao je vjeran onom prvom idealu poniznosti i siromaštva, koje je upio još kao dijete.

Zbog s jedne strane njegove velike intelektualne snage, a s druge strane krajnje jednostavnosti, naglašavanja ideala siromaštva i poslušnosti, što je isticao na svim područjima, naišao je na nerazumijevanje svojih suvremenika koji su prednost davali intelektualnom uzdignuću, dok su življenje evanđeoskog siromaštva zanemarivali i obezvrjeđivali. Iz tog razloga imao je određene poteškoće u znanstvenom napredovanju.

Kada je 1257. god. imenovan generalnim ministrom Reda, otvorila mu se prilika da u narednih 17 godina svojim primjerom, strogošću i organiziranošću usmjeri djelovanje reda Male braće prema onim ciljevima koje je zacrtao sveti Franjo. Naime, franjevački red je tada doživio veliki procvat i ubrzano se širio, tako da je prelazio i brojku od 30.000 braće, ali mondeni način života koji je još uvijek itekako bio prisutan u svakodnevnom svjetovnom životu prijetio je da se prelije i na same franjevce, tako da je postojala opasnost od velikog raslojavanja među njima, a time i do opstanka izvornosti reda.

Stoga je Bonaventura izradio precizne propise za svakodnevni život, koje je Generalni kapitul prihvatio i proglasio obvezujućima za svu braću. To je uvelike pridonijelo osnaženju i stezi redovničkog života, kao i utvrđivanju onog ideala koji je započeo sveti Franjo, ali je Bonaventuri bilo jasno da se, dugoročno gledano, ne može život reda osloniti samo na to. Stoga je odlučio detaljno proučiti život i djelovanje svetoga Franje, pa je prionuo izučavanju svakoga detalja do kojega je mogao doći, kao i ispitivanju onih koji su Franju izravno poznavali, kako bi se još bolje upoznao s onim idejama i idealima koji su vodili tog utemeljitelja reda Male braće. Kao rezultat njegove takve zauzetosti, Bonaventura je objavio životopis svetoga Franje, koji je ubrzo postao službeni životopis, a iz njega je posebno razvidno kako je Franjina karizma bila postati drugi Krist, suobličiti se s Kristom tako da svatko onaj tko upozna i slijedi Kristov put biva spreman ako treba i umrijeti za drugoga. Taj je ideal uporno htio dostići i sveti Bonaventura, a isto je tražio i od onih koji su mu bili podložni.

1273. god. papa Grgur X. ga je imenovao biskupom i kardinalom, a jedna anegdota svjedoči koliko je, unatoč velikoj učenosti, provodio jednostavan život. Naime, navodno je u vrijeme kada su mu donijeli kardinalski šešir bio zaokupljen pranjem posuđa, pa je jednostavno posjetiteljima i dobacio: “Objesite šešir na onu granu dok ne završim s pranjem!”

Bonaventura je bio plodan pisac, a posebno su značajne njegove filozofske i teološke rasprave, kao djela koja svjedoče da je bio i veliki mistik, a u tom se smislu posebno ističe Put duše k Bogu, djelo u kojem razlaže kako se čovjek uzdiže k Bogu preko šest stepenica da bi došao do konačnog cilja – kontemplacije.

Bio je i tajnik pape Grgura X., a kao papina desna ruka pripremao je Drugi lionski sabor, kojemu je glavni cilj bio uspostava zajedništva između Katoličke i Pravoslavne Crkve. Međutim, za vrijeme trajanja sabora je umro, i to 15. srpnja 1274. god. Papa Siksto IV. proglasio ga je svetim 1482. god., dok ga je papa Siksto V. 1588. god. proglasio crkvenim naučiteljem.

Snježana Majdandžić-Gladić

Izvor: https://www.vjeraidjela.com