Posted by Bio je to jedan od onih neobičnih susreta koji se pamte. Život nam je pun susreta ali samo neki susreti se dublje urežu u srce. To je definitivno bio jedan od takvih. Susret od kojega se živi. A dogodio se u razredu gdje su svi susreti redovito isti, dosadni, reći će mnogi. I za učitelje i za učenike. Ali ne mora uvijek škola i učionica biti mučionica, mjesto na koje se s mučninom dolazi. Može biti i mjesto gdje se uči, zajedno raste, lijepo osjeća. Navedeni događaj to definitivno potvrđuje. Naime, jednom je učiteljica umjesto redovite nastave zamolila učenike da napišu imena svojih kolega na jedan list papira i da ostave pored svakog imena malo slobodnog prostora. Dala im je vremena da razmisle o tome što je ono najbolje što bi mogli reći o svakom učeniku i da to napišu pored njihovih imena. Vježba je potrajala gotovo cijeli školski sat.
Kad je došla kući učiteljica je na jedan list papira napisala ime svakog učenika i popis najboljih karakteristika koje su drugi učenici napisali o njemu. Idući sat donijela je popis učenicima i svakom dala ono što su drugi kolege napisali o njemu. Već nakon kratkog vremena svi su se zadovoljno pogledavali bivajući radosni što nekomu toliko znače i što imaju ono nešto što se drugima sviđa, po čemu su prepoznatljivi, originalni.
Dugo vremena nitko nije spominjao taj popis te se činilo da je to bio susret kao i svaki drugi. Ali nije to bio običan školski sat kao i svi drugi. I svi su to znali premda to nitko nije naglas rekao niti vjerojatno o istom pričao s kolegama, prijateljima i roditeljima. Nije ni trebalo pričati. Vježba je ispunila svoju svrhu.
Prošlo je tako desetak godina kada je jedan od učenika iz navedene generacije poginuo u Vukovaru braneći grad od okupatora. Na sprovodu mladoga branitelja, kako je i inače običaj u cijeloj Dalmaciji, a u ovoj tužnoj prigodi osobito, skupilo se mnoštvo svijeta. Crkva i predvorje bili su premali da prime mnoštvo ljudi koji su se došli oprostiti od pok. Frane. Jedan za drugim, rodbina, kolege vojnici, kolege iz škole i sa posla, prijatelji članovi Torcide i mještani prolazili su pored njegova lijesa odavajući mu posljednju počast.
I najdraža učiteljica njihove generacije, gospođa Marica, došla je pomoliti se i oprostiti se od svog nekadašnjeg učenika. Prepoznali su je brzo i bilo im je drago vidjeti je nakon toliko godina. Nakon sprovoda Franini roditelji i prijatelji željeli su porazgovarati nakratko s učiteljicom. Naime, u Franinu novčaniku, uz sliku Gospe Sinjske i grba HOS-a, jer ga maloljetnog nisu primili u 4. gardijsku brigadu pa je otišao u dragovoljce HOS-a, našli su već dobrano ishabani list papira, koji se osobito na kutevima potrošio poradi čestog otvaranja i zatvaranja. Naravno, učiteljica Marica je odmah znala o kakvom se listu i popisu radi i odmah su joj spontano krenule suze.
„Tako smo Vam zahvalni na ovom popisu“, rekla je jedva suzdržavajući suze Franina majka Ana. Tad su i drugi kolege potiho priznali kako ljubomorno čuvaju taj svoj neobični list papira u novčaniku, u kantunalu, zalijepljena na ormaru u sobi, iznad radnog stola...
Život brzo prolazi i nosi nas poput rijeke. Premda je ritam sve brži sve je važnije znati zastati; primijetiti druge ljude, njihove vlastitosti, primijetiti prirodu. Važno je oduprijeti se jakoj struji koja čovjeka nosi nizvodno sudarajući ga s drugima (a bez istinskog susreta) i oslobađajući ga njegove različitosti tako da on na koncu završi gotovo isti kao i svi drugi oko njega: dosadan i bezličan potrošač - oblutak u moru istosti.
Zato, zastani čovječe! Ne dopusti da malen i bezličan hodaš ispod zvijezda. Ni drugima ne dopusti da budu isti, bezlični jer oni to nisu. Za života im uputi riječi od kojih se živi; riječi koje izgrađuju, koje uzdižu dušu i s kojima se pobjeđuju vlastite manjkavosti. I zapamti da se do istinskog sebe ne dolazi preuzimajući servirana mišljenja iz mainstream medija već prepoznajući trajne vrijednosti i kroz njih živeći vlastitim ritmom. A to, u odnosu na ono što je popularno, cool, in, must have... redovito znači ići vlastitim putem, ići protiv struje. Uzvodno plivajući čovjek se pravilno oblikuje a prepuštajući se struji postane oblutak koji ne smeta nikome, ne žulja nikoga i savršeno se inkluzivno uklapa u milione istih oblutaka.
fra Ivica Jurić
Preporučamo pogledati i poučni video o važnosti riječi koje izgovaramo.