Kuća blaženoga nemira

Posted by

Što je vjera? To je u isto vrijeme jednostavno i vrlo kompleksno pitanje. Jednostavno ako na njega odgovorimo iz iskustva. Kompleksno ako vjeru pokušamo definirati. Pa ipak vrijedi pokušati makar ukazali samo na neke njezine dimenzije jer je vjera stvarnost koja nam izmiče; stvarnost koja se tiče naše najdublje intime. Kao takva ona nije uvijek vidljiva a još manje mjerljiva premda se nekomu može činiti sasvim suprotno od navedenog.

Naime, vjera nije samo znanje o Bogu, da bi je lako provjerili, već odnos s Bogom. Vjera nije samo skup istina koje treba naučiti napamet i redovito ponavljati nego odnos s Bogom koji čovjeka vodi kroz život i usmjerava na zajedništvo s drugim ljudima.

Vjera, dakle, nije nikakav zatvoren sistem ideja već otvorena stvarnost, uvijek na putu i podložna promjenama. Vjera je prvenstveno vjera nade, vjera u Osobu a ne u formulu, ideju. Ona nije nikako posjed samo nekih prosvijećenih koji s visoka dijele lekcije i savjete drugima već je ponizna i solidarna sa svima koji traže Boga, pa čak i s onima koji niječu njegovu opstojnost.

Ona, nadalje, nije nikakav bijeg u sigurnost „zaokruženih ideja“, gotovih odgovora; oaza lišena sumnji i nedoumica, već upravo suprotno od svega navedenoga - kuća blaženog nemira. Onog kreativnog nemira koji izgrađuje osobu, razvija odnose, animira promjene, primjećuje drugoga i čini ga boljim, stvara preduvjete za povećanje općeg dobra.

Vjera je vjera nade koja nadilazi svaku nostalgiju koja idealizira prošlost a slijepa je za sadašnjost. Ona isto tako odbacuje i svaku utopiju koja naivno gleda u budućnost a odustaje od sadašnjosti ili je samo pasivno prihvaća. Vjera je snaga koja mijenja sadašnjost pomoću odozgor i budućnost ne prepušta drugima već je svakim danom stvara.

Riječima pape Benedikta XVI: „Vjera je ljubav koja zaokuplja čovjeka i pokazuje mu put kojim mora ići i onda kada je taj put mučan; penjanje uzbrdo koje se čovjeku uskih pogleda čini smiješnim, ali onomu koji se upustio u tu pustolovinu, to se čini jedinim putem koji ne bi želio zamijeniti nikakvom udobnošću. (...) Da, vjera je ljubav, jer Bog je Ljubav. Zato gdje god nema ljubavi ni Boga nema, ni vjere nema“. Vjera je vjera bogata ljubavlju, djelotvorna vjera. Upravo je ljubav razdijelnica što razlikuje vjeru od nevjere, vjeru od ideologije.

Ako u životu vjernika nema ljubavi, ako njegova vjera ne doprinosi izgradnji boljih odnosa s drugima, povećanju kvalitete života to je najbolji znak da se vjera pretvorila u ideologiju, u folklorno paradiranje ili sterilno dociranje.

Vjera je i spremnost na žrtvu za drugoga. Ona je sasvim svjesno odbacivanje hedonizma, podređenosti svega zabavi, sadašnjem uživanju. U tom smislu ona je žrtvovanje sadašnjosti poradi bolje budućnosti; budućnosti s Bogom i njegovim ugodnicima.

Vjera je najjače od svih zemaljskih oružja. Nepobjedivo oružje, ističe na jednom mjestu naša najpoznatija književnica Marija Jurić Zagorka i nastavlja: „I zato naš narod, malen među velikima, još uvijek živi i visoko diže svoj stijeg. Neka dršću svi silnici, krunjeni i nekrunjeni, jer nad njima vječno lebdi pravda – a u nama živi vječna snaga: – naša vjera“.

Vjera ne daje zadivljujuće odgovore na sva tjeskobna pitanja koja nas muče. Ona nudi nešto još važnije od samih odgovora: nudi snagu s kojom čovjek može živjeti s otvorenim pitanjima.

Vjera daje snagu da se ne upadne u tjeskobu, da se izdrži u teškim trenucima života i, što je još najvažnije, da se čine dobre stvari, ostvaruju dobri međuljudski odnosi koji u svim okolnostima životu daju dublji smisao i ljepotu.

Fra Ivica Jurić

List Marija