Posted by Padao je snijeg. Vrijeme je bilo tiho i spokojno. Nije bilo vjetra, a bijele paperjaste pahuljice lagano su lebdjele u svom čudnovatom plesu, postepeno se približavajući k zemlji.
Dvije pahuljice, leteći jedna pored druge započeše razgovor. Od straha da se ne izgube iz vida, uhvatiše se za ruke i jedna od njih veselo progovori:
- “Kako je lijepo letjeti i uživati u letu!”
- “Mi ne letimo, mi samo padamo.” – tužnim glasom odgovori druga.
- “Uskoro ćemo se sresti sa zemljom i pretvoriti se u bijeli paperjasti pokrivač!” – nastavi veselim tonom prva.
- “Ne! Mi letimo ususret smrti, a na zemlji će nas samo gaziti.” – prigovori druga.
- “Postat ćemo potočić, upoznati puno lijepih krajeva putujući i kao velika rijeka krenut ćemo k moru. Živjet ćemo vječno!” – uzvrati radosno prva pahuljica.
- “Ne, već ćemo se istopiti i iščeznuti zauvijek.” – zaključi druga.
Tu dvije pahuljice završiše svoj razgovor i odvojiše svoje ruke.
…i svaka od njih poleti baš k onoj sudbini koju je sama sebi izabrala.
Kornelija Visarionova
Foto: https://www.pexels.com