Vjera nije prvenstveno mišljenje nego način života

BogoslovPosted by

Teolog i filozof dr. sc. fra Ante Vučković član je franjevačke Provincije Presvetog Otkupitelja i profesor filozofije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Filozofiju je specijalizirao u Münchenu i Rimu, gdje ju je prije Makarske i Splita, predavao na Papinskom učilištu Antonianum. Sudionik je mnogih simpozija, suautor zbornika s temom pomirenja i praštanja. Istaknuti je voditelj duhovnih vježbi i pisac s temama iz kršćanske duhovnosti. Uz članke po brojnim časopisima i novinama objavio je i knjige: Dimenzija slušanja kod Martina Heideggera, Riječju probuđeni, Dah sile Božje, Putovi i stranputice praštanja, Imena i riječi, Vrtlog grijeha. Nadolazeći Uskrs povod je ovom razgovoru.

Fra Ante, jedan vaš razgovor nosi naslov Riječ mi je odredila život. Je li Riječ doista 
toliko moćna?

Riječ o kojoj je ovdje riječ piše se velikim slovom. O Logosu je riječ. Kad kažem da mi je Riječ odredila život, mislim na to kako bi moj život bez Riječi išao sasvim drugim smjerom. Cijeli život govorim; predajem, propovijedam, razgovaram. U središtu je uvijek Riječ. Nekada je izrečena izravno, nekada prisutna prešutno, a moj trud uglavnom se sastoji od traženja jasnoće o Riječi.

Nalazite li tu jasnoću?

Najčešći je rezultat svijest o vlastitoj nedoraslosti i nedostatnosti.

Je li „teologija misaoni rad“, kako ste jednom rekli?

Da, teologija promišlja Božju Riječ i ljudsko iskustvo s njom.

Koliko vjersko iskustvo utječe na vas kao teologa koji promišlja Boga?

Mene je moj površni religiozni život spremio za iskustvo s Bogom u trenutku kada sam na svojoj koži osjetio koliko me površnost udaljava od Boga, ljudi i života sama. Nakon što mi je darovana svijest da je Bog živ, nastupilo je razdoblje gladi za Božjom Riječi.

I kako ste tažili tu glad?

Tažio sam je Pismom, molitvom i slušanjem ljudskih muka i sudbina. Tada sam otkrio kako ljudima ne pomaže samo ljudsko znanje, nego puno više Božja blizina.

Da?

Znanje nas nekada odvoji od ljudskih stvarnih muka, a Božja blizina otvara nam um, oči i srce za ljudsku patnju. Tek kada sam iskustveno kušao Božju blizinu, bio sam spreman čuti druge i ne nametati im svoje interpretacije o onom što ih pritišće.

Kako u „civilizaciji smrti“ uskladiti žudnju za Bogom i žudnju za životom?

Žudnju za Bogom ne treba usklađivati sa žudnjom za životom. Te su dvije žudnje istovjetne.

Vjerniku!?

Da. Tko god traži Boga žudi za životom i obratno. Moguće je, naravno, to ne prepoznati, ali tko se god susretne s Bogom u trenu razumije da je on smisao ljudskoga života. Tko žudi za životom, a svjesno se odvoji od Boga, otkrije samo nezasitnost ljudske žudnje.

Je li žudnja za Bogom religija, a vjernikova žudnja za životom njegova vjera?

Uvijek nas određuje ono što vjerujemo. Što god da to bilo. Epiktet je to nazivao dogmom.

Što je zapravo dogma?

Dogma je moje vjerovanje, kaže Epiktet, ono što smatram istinitim, ono što držim o stvarima, ljudima i samome sebi. Najčešće nam to nije jasno, ali to svejedno određuje naš život. Smatram li da mi je kolega Ivan neprijatelj, ta moja dogma određuje moj život, a ne stvarni kolega. Ništa nije tako teško kao vidjeti što stvarno jest. Zato je vjerniku trud oko otkrića kako Bog vidi i kakva je zbilja u njegovu svjetlu najbolja pomoć za snalaženje u svijetu.

S obzirom na tu zbilju, je li čovjekovo vjerovanje u uskrsnuće Isusa Krista početak vjere ili vjera počinje prije?

Vjernička praksa najčešće počinje bez jasnoće o vjeri.

Kako bez jasnoće?

Urastamo u vjernički način života ovisno o tom gdje smo rođeni i kako odgojeni. Ima i onih koji u zrelim godinama otkriju Boga i počnu oblikovati svoj život. Kristovo je uskrsnuće okosnica kršćanstva. To ili otkrijemo na putu odrastanja u vjeri ili s tim počnemo. Ljudski su putovi do Boga i do sebe sama veoma raznoliki. Nema jednog obrasca, ali temeljno kršćansko suglasje je u tom da je Krist bio ubijen, pokopan i da je uskrsnuo te da se na tom temelji kršćanska vjera.

A Kristova muka? Je li Isusova muka početak prave vjere ili ona možda modernoga hedonista odbija od vjere? Sjećate li se brojnih napada na Gibsonov film Pasija?

Da nasilje odbija i da može odbijati od kršćanstva relativno je moderna pojava. Nasilje se redovito pojavljuje iza privlačne maske. Sjetimo se koliko su prizori nasilja privlačili iprivlače mase. Od gladijatorskih igara, preko borilačkih sportova pa do virtualnih igara i filmova u kojima ima nasilja i krvi napretek. Danas se u ime odvratnosti prema nasilju kršćanstvu podmeće ljubav prema nasilju.

Mislite na Gibsonov film?

Sjetite se koliko je pobune bilo na film Pasija, a koliko šutnje na daleko veća filmska nasilja. Možda to ipak nije samo slučaj. U srcu kršćanstva leži razotkrivanje nasilja i Božja skrb za žrtve. To je dobro opisao René Girard u cijelom svom opusu. Isus je žrtva nasilja i istodobno otkupitelj drugih žrtava ljudskih nepravdi i nasilja, a nadasve tereta krivnje koju nosimo sudjelovanjem u nasilju.

Je li vjera lice nade, kako to definira Kant, ili je dovoljno reći ja vjerujem? Može li čovjek njezinu puninu doživjeti misleći da vjeruje?

Vjera nije prvenstveno mišljenje. Vjera je način života. Vjera se više vidi u mom odnosu prema drugim ljudima nego u mom izricanju formule vjere, u mom ophođenju s tuđincima nego u ulozi koju igram u Crkvi. Simone Weil govorila je da se vjera jednog liječnika ne vidi u crkvi, nego u operacijskoj dvorani. Neki su postmoderni filozofi pitanje vjere izrekli paradoksalnim formulama, primjerice: vjerujem da vjerujem. Ni jedna žena ne bi prihvatila rečenicu „vjerujem da te volim“ ni povjerovala u nju, a da iza nje ne stoji neki stvarni odnos. Izrečena rečenica ne bi bila dovoljna za ljubav. Vjera je način života!

Mnogi se pitaju, ako vjerujem, zašto moram u crkvu?

U crkvu se ne mora. Kad je riječ o vjeri, ništa se ne mora. Vjera je slobodan odnos s Bogom i voljna pripadnost zajednici vjernika u kojoj vjernik živi taj odnos.

Znači li to da je čovjekova žrtva srž vjere?

Tko svoju vjeru osjeća kao dužnost nalik je čovjeku koji iz nekog razloga misli da mora voljeti nekoga. Moje obveze prema zajednici vjernika dolaze nakon moje slobodne odluke za odnos s Bogom. Kao što dužnost muža da ljubi svoju ženu dolazi nakon ponesenosti ljubavlju prema njoj, nakon otkrića da je obdaren ljubavlju.

Problem ljubavi, iskrenosti i otvorenosti veliki je izazov današnjem čovjeku. Osjećate li to kada vjernika ispovijedate?

Da. Nigdje mi nije darovano toliko iskrenosti kao u ispovijedi. Tek ponekad u važnim, prijateljskim i bratskim odnosima. Samo je u ispovijedi to drukčije.

Kako drukčije?

Jednosmjerno je. Ja ništa ne govorim o sebi. Ne otvaram svoju dušu. Samo sam prisutan čudesnom otvaranju srca izmučena čovjeka i neopisivoj iscjeliteljskoj snazi Božje Riječi i milosrđa. Ako se dogodi, a događa se, da netko u ispovijed uđe nespreman, valja mu pomoći, a ako ni to ne ide, valja ostati blag, nepoljuljan i dati mu više vremena. Još nije spreman.

Jeste li kada čuli da se „vjernici“ nerado ispovijedaju jer se svećenici ispovjednici često postavljaju kao Svemogući.

Svašta sam čuo. Pamtim, međutim, nadasve radost koja prati ljude nakon dobrih ispovijedi. No svećenici nisu jedini razlog zbog kojega netko ne ide na ispovijed, niti su razlog zbog kojega dolaze ispovjediti se.

Što je onda najveći razlog?

Sve je mnogo složenije. Ispovijed je teška i mnogima predrasude o svećenicima dobro dođu kao izgovor za odmak od ispovijedi. Ali sve predrasude padnu u vodu u trenutku kada čovjek traži rasterećenje i izlaz iz muke. Najradije zamišljam svećenika kao veliko Božje uho i posrednika čudesne, milosrdne ljubavi koja skida terete.

Jesu li hrvatski svećenici lijeni za rad s ljudima?

Među nama svećenicima ima svačega, to nije nikakva tajna. Ipak, mnogo je dobrih svećenika, dobri su kao ljudi, neovisno o svećeništvu. Mnogo je sućutnih ljudi. Da nije tako, ne bi prevaranti ciljali baš svećenike kada žele izmamiti sućut u obliku novca. Ali i svećenik se može umoriti od rada s ljudima. Posebno ako nema dobru pomoć i potporu ili ako ne živi u nekoj dobroj ljudskoj blizini. Kada promatram svećenike, vidim kako su prvih godina iznimno požrtvovni i predani, a kada naiđem na nekoga tko je svladan lijenošću ili depresivnim mukama, pitam se što li ga je dovelo u to stanje. I tu počinju vrlo različite priče.

Možda je razlog depresiji što mnogi ljudi počnu vjerovati u Boga kada se u životu slome?

Isus je izmislio priču o rasipnom sinu u kojoj se obrat događa tek na dnu. Zato, tko jednom krene nizbrdo, za nj je najbolje da što prije udari glavom o dno. Na toj nizbrdici vrijedi pravilo: što gore, to bolje.

Dakle, ljudi počnu vjerovati u Boga kada ih spopadne strah od života?

Rekao bih da to nije strah od života, nego svijest o blizini propasti i smrti i slutnja kako je s Bogom moguće drukčije. Ima ljudi koji su pronašli smisao svoga života tek nakon što su se izgubili. Nakon što pronađu Boga, njihov život i jezik zvuče uvjerljivije od onih koji nisu udarili o dno.

Nosi li „kršćanstvo u sebi Božji odgovor za ljudske patnje“, kako ste jednom rekli?

Patnja je golema kušnja. Tko god se nađe prignječen patnjom upada u osamljenost i nemoć. Tko tu otkrije blizinu Božju, njegovu supatnju, može vlastitu nositi drukčije.

Pa ipak, unatoč sve većim patnjama, smanjuje se broj vjernika. Zašto?

Točno je da mnogi izgube odnos s Bogom upravo zbog patnje. S druge strane, isto je tako točno da puno ljudi svoju patnju preobražava u kušnju i put prema Bogu. U njihovoj blizini možemo kušati radost unatoč patnji. Vidio sam više puta radost na licu ljudi čiji je život bio na koncu i pritisnut golemom patnjom.

Bili su radosni zbog patnje?

Radost nije dolazila iz patnje, nego iz odnosa s Bogom i otkrića smisla života i patnje.

Koliko udjela u prepoznavanju Božje istine imaju filozofi kao recimo Derrida, Lyotard, Foucault, Vattimo, koji doduše ne osporavaju mogućnost istine, ali ipak destruiraju njezine temelje?

Filozofi imaju velik utjecaj na ljude koji ih čitaju bez odmaka i na kulturu u kojoj su prisutni kao podzemna struja. Važni su. U njihovoj se misli uvijek zrcale pitanja suvremenika.

I Riječ?

Svi se oni opet zrcale u Riječi i radosnoj vijesti. Njihov se lik i njihova važnost pokazuju tek u tom zrcalu. Jedno je opisati očajnu stranu ljudskoga postojanja, a sasvim drugo pokazati čovjeku izlaz i povesti ga u slobodu.

U slobodu koja ne negira istinu i implicira nepravdu, što dovodi do relativizma na koji je upozoravao papa Benedikt XVI?

Relativizam je naš kruh svagdašnji. On dobro opaža ljudsku ograničenost, krhkost i oprezan je prema pretenzijama jedne, zadnje i apsolutne istine. Ipak, i on se sam relativizira.

Pred pitanjem smrti ili vječnog života?

U odnosu s Bogom mogu istovremeno nositi svoju krhkost, neznanje i ograničenost i biti otvoren Izvoru svega, istine, dobrote i ljepote.

Dovode li relativizacija istine i nepravda do čovjekove osamljenosti, otuđenosti, napuštenosti, depresije i očaja? Zapravo do duhovne praznine?

Meni se čini da su ta stanja zapadnog čovjeka prije rezultat uznapredovale tehnike – pretjeranih očekivanja od tehnike, napretka ili politike – i da bi relativizacija takvih očekivanja bila iscjeljujuća. Osamljenost, otuđenost i napuštenost nalazimo nadasve u gradovima gdje ima puno ljudi, a malo ljudskih odnosa. Gdje nema dobrih ljudskih odnosa i gdje je odsječen odnos s Bogom, nemoguće je da čovjek bude nošen radošću i smislom.

Hoće li relativizacija istine dovesti do novoga totalitarizma?

Moguće je. Kad jednom s obzora zbrišemo Boga, kako to opisuje Nietzsche i kad ostanemo sami sa sobom, onda se lako stvore napukline među ljudima kroz koje izraste „volja za moći“. A ona je nezasitna i nemilosrdna.

Pastoralna konstitucija Gaudium et spes (Radost i nada) Drugoga vatikanskog koncila, završena 7. prosinca 1965, dijagnosticirala je duhovnu, dakle i kulturnu, situaciju onoga vremena. Je li se od tada što promijenilo?

Jest. Više smo ugroženi! Ekološki, ekonomski, migracijski. Mi smo Drugi vatikanski koncil doživljavali kroz prizmu komunizma. Nama je nakon pada komunizma pogled na svijet i Crkvu drukčiji. Drugi je vatikanski koncil učinio veliki zaokret u odnosu prema svijetu, od odbacivanja moderniteta do dijaloga sa svijetom i suradnje gdje god je to moguće. To, međutim, još nismo dobro usvojili.

Zato valjda dobro usvajamo globalizam!? Je li globalizam bijeg od duhovnosti i izbjegavanje čovjekove odgovornosti za prošlost i budućnost čovječanstva?

Ako globalizam shvatimo kao suvremenu ideologiju, koja ima utjecaj na gotovo sva područja života i na gotovo cijeli svijet, onda se on pokazuje ne kao bijeg od duhovnosti nego kao duhovnost sama. Zapravo, kao njezin surogat, nadomjestak za duhovnost, kao jedan od surogata koji često prekriju iskonsku potrebu. Globalizam želi dominirati, a duhovnost upućuje na poniznost i služenje. Kao svaka ideologija tako i globalizam svu prošlost briše svojim ideološkim sljepilom novoga početka, a budućnost riše nerealnim, a time i opasnim slikama budućeg raja na zemlji. Svaka je ideologija obećavala raj, a iza sebe ostavljala pakao.

Koliko je globalizmu pridonijela univerzalnost Katoličke crkve?

Katolička crkva među prvima je počela svijet promatrati kao cjelinu. No ona je svijet promatrala kroz prizmu odnosa s Bogom, a ne moći ili izrabljivanja. U kršćanstvu je živa svijest o Isusovu utjelovljenju u ljudsko tijelo i povijest židovskoga naroda. Zato kršćanstvu nisu tuđe različite tradicije niti ih je potrebno brisati kada svijet promatramo kao cjelinu.

Bez identiteta?

Možda nije zgorega podsjetiti da se mnogi identiteti oslanjaju upravo na kršćanstvo i mnoge tradicije na život Crkve, koji uvelike prerasta naše ljudske živote.

Je li ekskluzivni humanizam opasnost za današnjeg čovjeka?

Da. Kad se čovjek zatvori za ono što je iznad njega, kada zatvori prozore prema Transcendentnom, onda ga nitko ne treba uvjeravati da i nema ničega osim njega. Ekskluzivni se humanizam hrani vlastitim sugestijama koje dolaze iz svojevoljne zatvorenosti prema Bogu.

Ipak, čovjeku nije dostatan samo ego?

Nikako. Čovjek je biće odnosa. On se, doduše, može shvatiti i drukčije, ali to ima teške posljedice.

Može biti i hedonist! Kako se današnji čovjek može oduprijeti religiji hedonizma?

Ako se prisjetimo Epikura i njegove volje da čovjek sebe oblikuje tako da se stalno nalazi u nekom dobrom stanju, onda je to uistinu toliko prošireno i toliko poželjno da možemo govoriti o religiji hedonizma. Ipak, Epikurov hedonizam bio je i skroman i usmjeren na dobro ophođenje s užicima. Hedonizam je moguć u zatvorenom vrtu, u izoliranim područjima do kojih ne dopiru glasovi izmučenih ljudi. Zato se religiji hedonizma ne treba odupirati frontalno.

Nego kako?

Dovoljno je otvarati prostor za gladne, odbačene, izmučene. Potrebno je ne zatvarati se za potrebne. Susret s ljudima u potrebi mijenja način mišljenja i ponašanja. Mislim da je papa Franjo u tom pogledu izabran u pravo vrijeme.

Unatoč njegovim enciklikama europska konzumeristička politika sve se više bori protiv vjere. Nastoji je istisnuti iz javnog života.

Da, Europa živi od rasta i potrošnje. Gdje god se ulažu napori u više proizvodnje i više potrošnje svaki poziv na umjerenost, odricanje i post zvuči kao neprijateljstvo.

Znači li to da se Europa boji kršćanskog identiteta, stidi svoje tradicije i da religiju osjeća kao kompleks?

Europa pamti duge vjerske ratove i još strahuje od religija jer se u njima krije mogućnost nasilja. Zbog tih strahova jedva da više opaža na što sve vjera može motivirati. Usto, Europa ne vidi dobro u što su sve ljudi u stanju vjerovati kada iza sebe zatvore vrata odnosa s Bogom. Takve izgubljenosti i praznovjerja strašni su.

Pridonosi li tomu i univerzalnost Katoličke crkve, njezino antiidentitetstvo?

Ne bih rekao. Moje je iskustvo u ozračju univerzalnosti samo pozitivno. To što se u Indiji ili u Portugalu u najmanjoj crkvi osjećam kod kuće, to što ne razumijem ni jedne riječi u liturgiji, a sve mi je istovremeno blisko i prisno, to što vidim posve različitu kulturu, a osjećam ljudsku blizinu dok dijelimo isto Kristovo tijelo na mene je uvijek djelovalo tako da sam jasno znao odakle dolazim i kamo pripadam. Treba mi i identitet i univerzalnost.

Zašto su neke europske države zabranile muslimankama prekrivanje lica?

Zapad strahuje od različitoga. Islam je prisutan, ali nije dobro integriran u zapadni život. Zabrana prekrivanja lica u nekim zemljama Unije oslikava zapadnu dilemu: zabrana zbog diskriminacije žena ili zabrana zbog našega nesnalaženja s drukčijim?

Ne znači li to i zabranu javne manifestacije religioznosti?

Ne mislim da to vodi u zabranu javnoga pokazivanja religioznosti.

Znade li kršćanstvo kako uspostaviti dijalog s islamom?

Odnos s islamom postaje sve teži.

Pogotovo nakon što je turski predsjednik Erdogan rekao kako je na djelu „rat između križa i polumjeseca“!?

Erdogan igra veliku ulogu u stvaranju sve većeg ponora između islama i zapadnog svijeta, a zapravo mu je položaj takav da bi trebao biti most. Čini mi se iznimno važnim ne upasti u logiku i retoriku rata. Ne razumijem dobro svu pozadinu, ali Turska je članica
NATO-a i ako se dogodi sukob sa zapadnim zemljama, mogao bi se dogoditi tektonski poremećaj odnosa i snaga u svijetu.

Osim teologijom bavite se i umjetnošću, pišete poeziju. Recite, je li umjetnost dar Boga koji olakšava terete duše?

Umjetnost je uistinu način kako čovjek može olakšati svoju dušu. No umjetnost nije samo terapeutska, ona je stvaralačka. Iz nje dolazi radost zbog novoga. Umjetnost je blijed odsjaj Božje stvaralačke radosti.

S obzirom na rečeno, je li pluralizam kulture manjak ili višak kulture?

Ni manjak ni višak, nego porast! Pluralizam je potreban kako bi duša mogla rasti. Kultura i njezin pluralizam jest porast duha, kao što je umjetnost porast bitka.

Budući da živimo u „civilizaciji smeća“ i „kulturi smrti“, koliko na kulturu može 
utjecati vjera?

Točno je što ste rekli, ali suvremeni čovjek istodobno živi i u civilizaciji inovacija, novoga i u kulturi života. Živimo napetosti tih razlika. Odlučujemo se na koju ćemo se stranu nagnuti. Svijet nije ni crn ni bijel, ni crno-bijel. Svijet je šaren. Kultura također.

A vjera?

Vjera je na mnogo načina utjecala na kulturu u kojoj se mičemo i jesmo. Njezina je snaga u sposobnosti urastanja u svaku kulturu.

Dakle, i Crkva se mijenja?

Naravno je da se Crkva mijenja. Pogledajte njezin vanjski izgled tijekom stoljeća. Vidjet ćete promjene. Način mojeg odijevanja nije zamisliv na sv. Franji, čiji je ideal odredio moj život. Pogledajte pitanja kojima se Crkva bavila stoljećima. Vidjet ćete razlike u postavljanju pitanja i u davanju odgovora. Vjera ima također svoju povijest. Izričaji vjere mijenjali su se tijekom stoljeća. I, naravno, naglasci. Pogledajte kako se živi vjera nakon što smo dobili svoju državu u usporedbi s načinom života u komunizmu. Promjene su vidljive, ali u nutrini, u onom odnosu srca prema Bogu, opažamo uvijek istu ljudsku žeđ za Bogom i životom.

Je li Bog doista postao čovjekom?

Da, u Isusu je Bog ušao u našu povijest i živio tjelesno ono što mi živimo. Postao nam je blizak u krvi i mesu. Ničiji život nije toliko istražen kao njegov i ničije riječi nisu prošle kroz toliko propitivanja, filtera, interpretacija kao njegove. Nije uopće lako zamisliti zapadni svijet bez njegova utjecaja.

Što vama znači korizma u dobu nesklonu žrtvovanju?

Korizma je izdvojeno vrijeme pojačane pozornosti na temeljno i važno. A to se ne opaža bez odmaka, odricanja i svođenja na nužno. Znam da je to mnogima teško, ali valja naučiti živjeti svoj život neovisno o mnogima. Metafora pustinje koja se pojavljuje na početku korizme vrlo je snažna. Što je važno opažamo tek kada smo izloženi krajnostima koje simbolizira pustinja.

Jednom ste rekli: „Loše se priče za nas hvataju i kada bježimo od njih, a za dobre 
se moramo izboriti.“ Znači li to da su težnja za uspjehom i priznanjima grijeh?

Nikako. „Tko od vas želi biti prvi…“, kaže Isus jednom svojim učenicima. Legitimne su želje za uspjehom i prvim mjestima. I potrebna su nam priznanja. Bez želje za uspjehom nema ničeg dobroga. Ništa se ne događa samo od sebe. U sve valja ulagati trud. Stvari se pokreću samo tamo gdje postoji jaka želja da nešto uspije. „Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke“ (Lk 22, 15), kaže Isus.

Što vama znači ta misao?

U toj rečenici čujem čežnju za dobrim ishodom vlastitoga puta, za ispunjenjem poziva. O priznanjima ima mnogo primjera u Novom zavjetu. Tko odrasta bez priznanja brzo, a ponekad i nepovratno, izgubi onaj životni elan koji je potreban za puninu života. Mislim da naše društvo, a iz njega ne izdvajam Crkvu, boluje od kronične nestašice priznanja. Tko je osluškivao Božju riječ, ne može prečuti riječi iz prispodobe: „Valjaš, slugo dobri i vjerni! Uđi u radost gospodara svoga!“ (Mt 25, 23). Priznanje, pohvala i radost. Možda se tu možemo susretati u svojim različitostima. Međusobno priznanje i radost. I možda tako možemo stvarati dobre priče usprkos prividu nepremostivih razlika.

Razgovarao Andrija Tunjić

Izvor: Vijenac (603/2017.)

Foto: http://www.unizd.hr