Posted by Što može kršćanstvo dati zapadnoj civilizaciji u kojoj se vjera ohladila kao lava vulkana koji je davno eruptirao? Može li joj dati ono čega i sama ima u izobilju: kulturu relativizma i prilagodbe materijalnim interesima, dodvoravanje politici, samodostatnost moći, površnu duhovnost, konformizam i vjeru podređenu svjetovnim zadovoljstvima? Kršćanstvo koje Isusa pokušava prilagoditi suvremenoj sinkretističkoj ponudi, koje pozivajući se na Njega sklapa svoje pogodbe, ne donosi ništa novo svijetu. Da ne bih bio krivo interpretiran, govorim u duhovnim evanđeoskim kategorijama, o potrazi za izvornošću, ne o potrebi da se kršćanstvo suprotstavlja suvremenoj kulturi i svijetu – dapače, misija kršćanstva je iznutra oplemenjivati kulturu, otkrivati svijetu prostor transcendencije, usred konkretne egzistencije pokazivati na esenciju.
Ništa kršćanstvo ne postiže time ako na sebe navlači ruho mlakosti i dodvoravanja profanim vrednotama, ako se oblači u pomodne trendove svijeta – postaje tek blijeda kopija vlastita značaja. Kršćanstvo nije folklorna odora u koju bi se povremeno trebao maskirati moderni čovjek bez duhovne svijesti. Nije ni paravan za novu anti-teističku antropologiju čovjeka. Kršćanstvo je upravo pozvano na nešto novo, nešto posve drukčije u današnjem svijetu: ne samo ga podsjećati na zaboravljene izvore, na iskon ljudskoga duha, nego mu ponuditi i otkriti posve novu, neviđenu antropologiju: antropologiju produhovljenoga čovjeka!
Novo vrijeme je umorno od starih ponuda. Kršćanstvo mora otkriti svoju mladolikost, svoju duhovnu snagu, nepredvidljivost, prodornost, oslobođenost od svih okova. Umišljamo da smo upoznali pravoga Krista, a zapravo, tek dolazi vrijeme Duha Svetoga u kojemu ćemo euharistijskog Isusa susretati s potresnom svjesnošću, žudnjom i prepoznavanjem, ili ćemo mu okrenuti leđa i prikučiti se šatoru svijeta koji buči i zveči.
Vrijeme u kojemu živimo je vrijeme buke i ekstrovertiranosti, ohole razmetljivosti. Ali je i vrijeme pounutrašnjenja duhovnog iskustva kod onih koji uistinu žude za istinom. Ako srce traži istinu, ona mu neće biti uskraćena. Kršćanstvo bez te duhovne nepokolebljivosti, duhovne svijesti o sebi, nema ništa drugo ponuditi svijetu osim alibi za njegovo ludovanje. Ali kršćanstvo svjesno svojih izvorišta, svoje duhovne snage i slobode, ono može svijetu pokazati tko je uistinu Put, Istina i Život. A to se ne postiže deklaracijama i programima, pričama i teorijama, postiže se kao i uvijek vlastitom predanošću – živjeti ono što jesmo u Kristu. Na to smo pozvani.
Smisao života za kršćanina je spoznati svoj put u Bogu i ići tim putem do kraja, u stopu za Isusom. Ako Evanđeljima pristupimo kao knjizi života, kao Riječi koja nas vodi u svakoj životnoj situaciji, ako tragamo i istražujemo, propitujemo i razmišljamo, hodimo i činimo – bit ćemo kadri ispravljati svoje pogreške i postizati jasnoću mudrosti življenja. Oslobodimo svoju vjeru formalizma, ideoloških veriga, krutosti i uskogrudnosti. Kršćani najčešće padaju tamo gdje su najpozvaniji slijediti milosrdnoga Isusa: u velikodušnosti, otvorenosti, radosnoj ozbiljnosti života. Nema životne situacije i problema kojega ne bismo mogli staviti u svjetlo Isusovih Riječi, u događaje i iskustva Njegova zemaljskoga života. Kršćanstvo nije okamina, ono je duhovna dinamika i avangarda koju su intenzivno živjeli sveci, ti vjerovjesnici nove kristološke antropologije, ljudi koji su se usudili postajati onakvima kakve ih je Bog zamislio. Sveci su preteče novoga čovjeka, nesebičnog, radosnog, velikodušnog, slobodnog, duhovitog, čovjeka transcendencije.
Duhoviti Bog
Ne zaboravimo: Bog je u svemu najveći, pa ga tako nitko ni u duhovitosti ne može nadmašiti. A upravo nam i to nedostaje kao kršćanima: manje opterećenosti, više duhovitosti. Manje ljutnje, više radosti. Kršćanstvo prilagodbe zato je glupo, sterilno, ubija samo sebe jer biser prodaje za perle, umjesto da sve razda za taj jedan biser. Neprepoznavanje vlastite vrijednosti, strah, linija manjeg otpora, otupljuje apostolat. Ne čini ga velikim. Prisjetimo se Majke Terezije i Ivana Pavla II., velikana duha čiji smo suvremenici bili. Tko god je podrobnije čitao o njihovim životima mogao se uvjeriti koliko su bili radosni i duhoviti, a nosili su terete na kojima im nitko ne bi pozavidio! Kad je bila riječ o Istini, nije bilo kod njih odstupanja. Sveta ozbiljnost i revnost za Boga krasila ih je. I sve to u ljubavi za čovjeka. U strpljenju i razumijevanju za ljude koji fizički, materijalno i duhovno trpe. Nisu se prilagođavali svijetu ali nisu ni odbacivali svijet. Riječ je bila o tomu da se svijet re-evangelizira, da se produhovi, da mu se otvore kanali za protok milosti.
Prividni neuspjeh kršćanstva u očima svijeta – paradoksalno – ljekovit je za same kršćane. Dok svijet bude likovao, neće znati da se budi nova, čista jezgra kršćanstva, da likuje zapravo nad njegovim otpalim ljuskama, nad onim što je u njemu bilo lažno. Za kršćanstvo je najpogubnije njegovo duhovno odumiranje, promašaj njegova duhovnoga cilja. Zbog toga predani i vjerni trpe, ali zato po njima Bog stvara novi duh i novo srce. Bit će to duh i srce čovjeka istinske kršćanske duhovnosti, svjedoka novoga Kristova dolaska.
Zoran Vukman, www.zoranvukman.com
Foto: www.mladi-dbk.com