Sjeme dobra i korijen zla (o tajni zla)

BogoslovPosted by

Zlo nikada ne susrećemo sâmo. U protivnom, bilo bi lako prepoznati ga.

Pustite neka oboje rastu do žetve! Taj odgovor gospodara zabrinutim slugama koji, vidjevši da je uz pšenicu na njegovoj njivi izrastao i kukolj, pokazuje mudrost kojom se valja odnositi prema zlu. Kukolj je korov, ono što je na njivi nepoželjno. Ispočetka je neprimjetan. Dok je malen, veoma je nalik žitu, ali kad izraste pokazuje različitost, plodove koji nisu poželjni za jelo. Nije ga moguće odvojiti ni poslije jer njegovo korijenje biva isprepleteno s korijenom pšenice te bi se njegovim čupanjem iščupala i pšenica. Tako je potrebno da oboje zajedno rastu, „do žetve“. Tada će se zbiti odvajanje kukolja od pšenice, zla od dobra.

Mudrost Kraljevstva i zamke zla

Evanđelist Matej tim slikama proširuje Isusovu prispodobu o sijaču. Želi naslovnicima svoga Evanđelja odgovoriti na pitanje o tajni zla. Ono i dalje opstoji, unatoč Kristovoj uspostavi Božjeg kraljevstva. Matejevi se suvremenici pitaju kako je moguće da zlo i dalje pokazuje svoju moć i je li moguće odijeliti zlo od dobra. Za odgovor Matej im nudi prispodobu o kukolju koji je izrastao u žitu. Zato na mjestu gdje evanđelist Marko donosi prispodobu o sjemenu koje samo raste i razvija se, a da čovjek i ne zna kako, Matej donosi prispodobu o kukolju u pšenici. Kukolj je naličje svakoga Božjeg nauma, svakoga dobra. Dobro je uvijek praćeno iskušenjem zla. Zlo je ispočetka skriveno, neprimjetno, prerušeno, često i privlačno, a svoju moć pokazuje tek kada izraste, kada ga je teško „iščupati“ i „iskorijeniti“.

Slika kukolja dobro je poznata iskustvu Matejevih suvremenika, životno unesenima u sjetvu i u sve opasnosti koje prijete dozrijevanju klasova. Čini se da bi, na temelju toga iskustva, bilo ispravnije govoriti o ljulju nego o kukolju, jer je upravo ljulj korov kojega je plod veoma nalik zrnu raži. U botanici je poznat i kao opojna i toksična biljka (Lolium temulentum), a kruh pripravljen od brašna u koje je umiješan ljulj izaziva simptome opijenosti: glavobolju, nesiguran hod, pospanost… Ove spoznaje još više produbljuju smisao prispodobe. Ono što je namijenjeno osnovnoj hrani, kruhu, biva zatrovano. Umjesto da pruži snagu za život, takav kruh vodi u opijenost, u „nedoživljavanje života“. Biti opijen životom umjesto da ga se istinski živi, znači zatvoriti oči za Kraljevstvo koje je Krist uspostavio. Doista, lako je dati „opiti se životom“, uzeti „sve što nam život pruža“, ali tek tada se prestaje živjeti; tada ne živimo život nego život troši nas, konzumira nas. Umjesto da primimo život, on je uzeo nas.

Tajna zla otkriva se u rečenici: „Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode.“ Kukolj, ljulj, posijan je posred žita. Grčki izvornik, međutim, ne rabi uobičajeni glagol speiro, nego složeni epispeiro, (u Vulgati preveden superseminare), koji znači da je došao neprijatelj koji je svoje sjeme posijao naknadno povrh sjemena koje je posijao čovjek. Zlo ne nalazimo na početku sjetve. Nema ga u Božjemu naumu o Kraljevstvu. Rađa se naknadno, kao plod neposluha i nepovjerenja u Boga. Sijač zla ostaje nevidljiv. Ne zatičemo ga na djelu. Evanđelje kaže da on „posije posred žita kukolj i ode“. Odlazi neprimjetan. I njegovo je djelo u početku neprimjetno. Uzgajamo ga zajedno s dobrim žitom. Hranimo ga i zalijevamo i ne znajući da zlo u nama i po nama raste. Ne primjećujemo da smo zaraženi zlom.

Zlo nikada ne susrećemo sâmo. U protivnom, bilo bi lako prepoznati ga. Ono je umiješano, skriveno između dobra, dolazi naknadno, kada ga ne očekujemo, kada pomislimo da smo ga svladali. Skriva se i odjedanput bukne pokazujući svu svoju moć. Pojavljuje se „u kruhu“. Slika kukolja u žitu i njegove otrovnosti u kruhu, pokazuje da se zlo lako skriva i da najviše napada upravo ondje gdje bismo ga najmanje htjeli: u najsvetijim kutcima života. Tako se zlo, poput neprimjetnog kukolja ili ljulja, uvlači u obitelj, u bračno povjerenje, u propitivanje o smislu zalaganja i predanja za druge, u iskustva vjere, u molitvu, u povjerenje u Boga, u misao postoji li Bog i u pitanja ima li smisla truditi se oko dobra. Kada iskusimo snagu zla u tim životnim situacijama i pitanjima, ono je već duboko pustilo korijenje i nije ga lako iščupati. Htjeli bismo ga iščupati, ali to bi nanijelo velike i bolne rane.

Strpljivost sa zlom

Gospodar, premda svjestan opasnosti korova, ne dopušta da on bude iščupan. Ne želi da zajedno s njime bude iščupana i jedna vlat žita. Time se pokazuje sva Božja ljubav prema čovjeku. On je poslao svoga Sina da se svijet spasi po njemu, a ne da bude osuđen. Ne dopušta da čovjek bude unaprijed „iščupan“ iz njegova Kraljevstva, nego mu do kraja ostavlja mogućnost da se odupre i othrve zlu. I ovdje je važno zaustaviti se na izvornom značenju riječi. Dok sluge govore da su spremni pokupiti ili sabrati (syllego) kukolj u snopove, gospodar pokazuje da se zlo ne može nadvladati sve dok se ne „iskorijeni“, dok se „u korijenu“ ne odvoji od dobra posred kojega je zasijano. Zato ne dopušta da zlo bude odmah iščupano, kako zajedno s njime ne bi bila iščupana (ekrizoo) i pšenica. Ne želi da „dobro sjeme“ ostane bez korijena. Tako se gospodareva strpljivost sa zlom očituje kao trajna briga za dobro, za čovjeka i njegovo mjesto u Božjem kraljevstvu. Čovjek je time, ujedno, pozvan da bude trajno pozoran na zlo, na njegovu moć, na njegovu ukorijenjenost i snagu zaraze. Ne smije se pomiriti s istinom da je zlo prisutno. Mora mu se othrvati, ne dopustiti da ga zlo iz korijena zarazi i da otme prostor korijenu dobra.

Upravo se to događa u životima mnogih ljudi. Htjeli bi živjeti u zajedništvu s Bogom, u njegovoj blizini, htjeli bi donositi dobre plodove, ali su dopustili da ih zlo u korijenu zahvati i da im oduzme snagu za dobra djela.

Samo potpunim posluhom i predanjem Bogu, koji nas je u svome Sinu oslobodio iskonskoga grijeha, to jest iskona i korijena grijeha, možemo nadvladati zlo pored nas i u nama. Nadvladat ćemo ga puštajući korijenje dobra, pa i onda kada ne vidimo ploda; i onda kada ne ćemo osjetiti slast dobroga ploda. Iskušenje da vidimo samo plod i da ga želimo bezuvjetno uživati možda je već znak zaraženosti zlom. Potrebno je rasti, sve do „žetve“, sve dok smo na Njivi Gospodnjoj, pazeći da nam korijen ne bude ugušen i izložen umiranju. Plodovi Kraljevstva ionako se beru „kada Gospodin dođe“, a uživaju se nakon „žetve“. Onkraj iskustva sjetve i iščekivanja plodova.

fra Ante Crnčević

Izvor: Živo vrelo