“Recite: ‘Noću, dok smo mi spavali, dođoše njegovi učenici i ukradoše ga’.”

BogoslovPosted by

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju (Mt 28,8-15)

U ono vrijeme: Žene otiđoše žurno s groba te sa strahom i velikom radošću otrčaše javiti njegovim učenicima. Kad eto im Isusa u susret! Reče im: »Zdravo!« One polete k njemu, obujme mu noge i ničice mu se poklone. Tada im Isus reče: »Ne bojte se! Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti!«
Dok su one odlazile, gle, neki od straže dođoše u grad i javiše glavarima svećeničkim sve što se dogodilo. Oni se sabraše sa starješinama na vijećanje, uzeše mnogo novaca i dadoše vojnicima govoreći: »Recite: ‘Noću, dok smo mi spavali, dođoše njegovi učenici i ukradoše ga’. Ako to dočuje upravitelj, mi ćemo ga uvjeriti i sve učiniti da vi budete bez brige.« Oni uzeše novac i učiniše kako bijahu poučeni. I razglasilo se to među Židovima — sve do danas.

Riječ Gospodnja.

***

O novcu se može svašta reći, može ga se na različite načine zaraditi i može ga se za svašta upotrijebiti. Ali treba znati da se njegova vrijednost temelji na velikom povjerenju među ljudima. U pustinji kap vode vrijedi više od milijuna novčanica bilo koje valute, ali u našem svakodnevnom životu te novčanice nam služe za sporazumnu razmjenu dobara. Ti ćeš meni za jedan obični papir dati komad kruha, a onda ćeš ti za taj isti papir od nekoga drugoga dobiti bocu mlijeka, a onda netko treći za isti papir kupiti nešto drugo itd. Da nema povjerenja među ljudima, novac ne bi imao ama baš nikakvu vrijednost.

To zvuči veoma dobro. Ali sve se može zloupotrijebiti, a jedna od najgorih zloupotreba jest zloupotreba povjerenja. Kod novca se to događa kada se nepravedno raspodijeli i kada se umjesto za dobre upotrebljava za zle svrhe. A to se tako često događa da kažemo kako novac kvari. To nije nova stvar. U Evanđelju nema baš puno lijepih riječi o novcu, ali navest ćemo jedan uvijek aktualan citat iz Mojsijeva zakona gdje se govori o jednoj od najgorih zloupotreba novca ili nekih drugih materijalnih dobara: „Ne primaj mita, jer mito zasljepljuje i one koji najjasnije gledaju i upropašćuje pravo pravednika.“ (Izl 23,8).

O jednom takvom slučaju govori se u današnjem odlomku iz evanđelja. Nakon Isusova uskrsnuća glavari svećenički i starješine s mnogo novaca podmićuju stražare koji su čuvali Isusov grob da kažu kako su njegovi učenici ukrali mrtvo tijelo svoga Učitelja.
Umjesto da se novac upotrijebi za nešto dobro, glavari svećenički i starješine njime kupuju laž. I to laž koja zvuči uvjerljvije od istine. Sigurno je puno lakše povjerovati da je netko ukrao mrtvo tijelo iz groba, nego da je pokojnik uskrsnuo. I Marija Magdalena kada je došla na Isusov grob i vidjela da je kamen s groba dignut prvo je pomislila da je netko uzeo Isusovo tijelo (Iv 20,2). Nije odmah pomislila da je Isus uskrsnuo.

Stoga se sasvim lako, bez ikakva financijskoga troška, mogla raširiti glasina da su učenici ukrali Isusovo tijelo. Međutim, glavari svećenički i starješine platili su stražare da to govore, i time im se u njihovu planu potkrala prva pogreška. Nisu se sjetili da ljude obično ne treba plaćati da govore istinu i da podmitljivi ljudi ne mogu uživati dugoročno povjerenje. Uz tu im se potkrala i druga pogreška. Ona se nalazi u sadržaju onoga što su stražari po plaćenoj narudžbi glavara i starješina trebali razglasiti. Naime, trebali su reći: ‘dok smo mi spavali, dođoše njegovi učenici i ukradoše ga’. Izjava je više nego apsurdna. U njoj stražari najprije svjedoče sami protiv sebe da su spavali na dužnosti, a potom svjedoče o nečemu što, ako su spavali, nisu mogli nikako vidjeti.

Ipak, to što su govorili, razglasilo se, kaže evanđelist Matej, „među Židovima sve do danas“, a to njegovo „danas“ među Židovima vrijedi i za naše „danas“ među svim narodima. Ne samo da se na sve načine želi ‘racionalno’ objasniti činjenica Isusova praznoga groba, nego se tim objašnjenjima udara na vjerodostojnost njegovih učenika. Tako su glavari, kad su od Pilata tražili da postavi stražu na Isusov grob, jer su se bojali da ne bi učenici ukrali tijelo i onda rekli narodu da je uskrsnuo (Mt 27,64), već unaprijed Isusove učenike proglasili varalicama, a potom su platili stražare da to razglase svojim lažnim svjedočenjem.

A pogledajmo sad u kakvoj su se situaciji našli sami Isusovi učenici na dan Isusova uskrsnuća. Došle su im žene koje su bile na Isusovu grobu, vidjele da je kamen s groba odvaljen, čule uskrsnu poruku i još uz to susrele i samoga uskrsloga Isusa koji im je rekao: „Ne bojte se! Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti!“
Tko bi u takvo što povjerovao? Nije baš svakodnevna pojava da mrtvac ustaje iz groba, a žene – neka ovo shvate kao pohvalu – često znaju vidjeti ono što muškarci malo teže povjeruju. Šalu na stranu, pravni sustav u židovstvu onoga vremena bio je takav da žene na sudu nisu mogle nastupiti kao valjani svjedoci. Kad evo, baš žene javljaju učenicima da je Isus uskrsnuo i da su ga one vidjele. Znamo da učenici ženama nisu odmah povjerovali. Ali jedno im nisu mogli poreći. Žene su učenicima prenijele točno ono što je njima Isus prije tri dana rekao na putu prema Maslinskoj gori: „…kad uskrsnem, ići ću pred vama u Galileju“ (Mt 26,32). Budući da žene nisu mogle same znati da je Isus to rekao učenicima, to je davalo vjerodostojnost čitavoj nijhovoj poruci.

Uz to, za razliku od stražara koji su bili podmićeni da govore kako su učenici ukrali Isusovo tijelo, žene su uskrsnu poruku širile ne samo potpuno besplatno, nego i svjesne će im malo tko odmah povjerovati i da će vjerojatno biti ismijane zbog takvih tvrdnji.

A sada, svatko tko čita današnji odlomak iz evanđelja stoji pred izborom hoće li vjerovati onima koje govore ono za što su primili mito, ili onima koji naviještaju Isusovo uskrsnuće potpuno besplatno i uz rizik da budu ismijani.

Fra Domagoj Runje