Živjeti sakramentalnim životom znači živjeti u potpunom predanju Bogu i bližnjemu

BogoslovPosted by

Iz Evanđelja po Ivanu (Iv 20,11-18)

U ono vrijeme: Marija je stajala vani kod groba i plakala. Zaplakana zaviri u grob i ugleda dva anđela u bjelini kako sjede na mjestu gdje je ležalo tijelo Isusovo — jedan kod glave, drugi kod nogu. Kažu joj oni: »Ženo, što plačeš?« Odgovori im: »Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše.« Rekavši to, obazre se i ugleda Isusa gdje stoji, ali nije znala da je to Isus.
Kaže joj Isus: »Ženo, što plačeš? Koga tražiš?« Misleći da je to vrtlar, reče mu ona: »Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga ostavio i ja ću ga uzeti.« Kaže joj Isus: »Marijo!« Ona se okrene te će mu hebrejski: »Rabbuni!« — što znači: »Učitelju!« Kaže joj Isus: »Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu.«
Ode dakle Marija Magdalena i navijesti učenicima: »Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao.«

Riječ Gospodnja.

***
Marija Magdalena bila je posebna žena. Njoj se jedinoj od žena koje su bile na Isusovu grobu uskrsli Isus ukazao nasamo. Ostalim ženama ukazao se dok su bile zajedno. Marija Magdalena veoma je voljela Isusa. To se iz svega vidi. Toliko ga je voljela da je htjela biti s njime i nakon smrti. Zato je došla na njegov grob i plakala. Kad je vidjela da je grob prazan, svakako je htjela naći Isusovo tijelo i uzeti ga. To je rekla i samom uskrslom Isusu, kad joj se ukazao, a ona mislila da je vrtlar.

I Isus je volio Mariju Magdalenu. Kako su joj oči bile zamagljene suzama, nije odmah prepoznala njegovo lice, ali, kad ju je zovnuo imenom, odmah je prepoznala njegov glas i odgovorilo mu „Rabbuni“, što doslovno ne znači samo „Učitelju!!“ nego „Moj Učitelju!“. Bio je to uobičajen način kojim su učenici oslovljavali svoga učitelja, ali u ovom slučaju takav način izražavanja uklapa se u jednu Marijinu crtu koja se pokazuje u čitavom događaju. Marija Magdalena sveta je žena. Crkvena predaja časti je naslovom „Apostolica apostolâ“. Bila je do kraja Isusova vjerna sljedbenica. Ali, ne čini li, da se u ovom događaju pokazala malo sebičnom? Bože sačuvaj da bismo htjeli umanjiti njezinu svetost i ljubav prema Isusu. Ali ne možemo se otetu dojmu da je u njezinu plakanju na Isusovu grobu, u riječima dvojici anđela u grobu, a pogotovo u onim riječima „vrtlaru“: „…ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga ostavio i ja ću ga uzeti.“ bilo barem malo sebičnosti. Ponašala se kao da je Isus njezino vlasništvo koje joj je netko nasilno oduzeo i ona ga hoće pošto-poto ponovno vratiti sebi. Zato nas toliko ni ne čudi Isusova odrješita reakcija kada joj kaže: „Ne zadržavaj se sa mnom…“ i šalje je da ide njegovim učenicima, koje ovdje naziva braćom, i prenese im njegovu uskrsnu poruku.

Detalji koje kod Marije Magdalene u ovom događaju prepoznajemo kao znakove sebičnosti ne smatramo njezinim svjesnim lošim postupanjem. Oni su jednostavno u ovom kriznom trenutku, kad je Isusov grob prazan, a nitko ne zna gdje mu je tijelo, isplivali na površinu bez njezine ikakve nakane da rekne ili učini nešto loše. Jednostavno se radi o onoj ljudskoj crti egocentričnosti koju svatko ima, tko u većoj tko u manjoj mjeri. Ništa strašno, ali je to ipak potrebno posvijestiti i na tome malo poraditi.

Postoji jedan aktualni razlog zbog kojega smo u ovom opisu susreta uskrsloga Isusa i Marije Magdalene, primijetili u njezinu oku trunku nehotične sebičnosti, što nam možda u nekim drugim okolnostima ne bi nikada palo na pamet. Radi se o našoj trenutnoj situaciji pandemije koronavirusa, kada se u crkvama radi zaštite od zaraze, ne slavi misa s narodom.

Mnogima to veoma teško pada. I svećenicima i vjernicima laicima. Ovima zadnjima to je i teže, jer svećenici ipak mogu u izolaciji slaviti misu, a mnogi laici koji inače svakodnevno idu u crkvu i pričešćuju se, osjećaju se kao da im je nešto ukradeno. Ne bi to sigurno nikomu bilo tako teško kad ne bi imao ljubavi prema Isusu i prema njegovoj prisutnosti u sakramentu euharistije u kojoj nam se daje za hranu. Ali, ovaj susret uskrsloga Isusa i Marije Magdalene kao da nas poziva da se malo pogledamo u zrcalo i upitamo se nema li u našem pobožnom odnosu prema Isusu u Presvetoj euharistiji, barem trun one nesvjesne sebičnosti, koja ipak nije dobra i treba je izliječiti. Zato imamo jedan prijedlog.

Umjesto da ove dane prepobožno žalimo (da ne kažem „tužimo se“) za to što ne možemo čak ni nedjeljom biti na svetoj misi i pričestiti se, što nam je kao vjernicima inače i pravo i dužnost, pokušajmo odvratiti pogled od sebe i ovo naše privremeno stanje prihvatiti kao prigodu da sebi posvijestimo kako i u našoj domovini i diljem svijeta ima mnoštvo braće i sestara, koji ne mogu tako jednostavno pristupiti svetoj pričesti, ne samo sada u vrijeme pandemije koronavirusa nego i inače. Bilo bi lijepo od nas kad bismo ovo naše trenutno stanje proživjeli kao znak solidarnosti s njima. A tko su oni? Evo nekoliko primjera:

– U nekim krajevima svijeta, kao što je na primjer Amazonija, postoje zajednice kršćana koje se redovito sastaju i slave Boga na različite načine, ali mjesecima, a negdje i godinama čekaju da im dođe svećenik koji će s njima slaviti euharistiju i pričestiti ih, jer jednostavno u tim krajevima nema dovoljno svećeničkih zvanja.

– Postoje diljem kršćanskoga svijeta, a možda i u našim vlastitim obiteljima, mnoga naša braća i sestre koji poštujući crkveni zakon ne mogu pristupiti ne svetu pričest, zato što su, nakon što im je propao prvi brak, koji su sklopili u crkvi, ušli u novu civilnu bračnu vezu. Ne govorimo ovdje o onima kojima do sakramentalnoga života uopće nije ni stalo, nego o onim iskrenim vjernicima kojima su u životu jednostavno s prvim i to crkvenim brakom dogodila neka pogreška, a onda su stupili u novu sretnu civilnu bračnu zajednicu koju je uz to Bog često blagoslovio potomstvom, ali prema crkvenim propisima oni ne mogu ići ni na ispovijed ni na pričest. To je pogotovo teško kad ne mogu slaviti sakramente zajedno sa svojom djecom, i zbog toga mnogo pate.

– Tolika se naša braća i sestre nesebično razdaju u svakodnevnom služenju bližnjemu u bolnicama, staračkim i dječjim domovima, na brodovima, u vojsci, policiji i raznim društveno korisnim službama, ali zbog naravi svoga posla koji se mora raditi i nedjeljom i blagdanom, mjesecima ne mogu sudjelovati na svetoj misi i pričestiti se, iako ih srce vuče u crkvu gdje ostali vjernici u to vrijeme slave sveta otajstva. Mogli bismo nabrajati i dalje, ali i ovi su primjeri dovoljni da sebi posvijestimo kako situacija u kojoj zbog vanjskih okolnosti ne možemo ići na pričest, premda bismo to željeli, za mnogu našu braću i sestra nije izvanredna, nego redovita.

Uz to, promislimo malo što je to uopće sveta pričest i što znači živjeti od euharistije. Svi znamo da Kristova prisutnost u euharistijskom sakramentu ne ovisi o veličini hostije ili o tome koliko je vina u kaležu. Možemo li to primijeniti i na to koliko se puta i kako često pričešćujemo? Je li pričestiti se jednom u životu manje vrijedno od toga da se pričestimo stotinu puta? Euharistija je hrana i može se usporediti sa svagdanjim kruhom koji nam je potreban za ovozemaljski život, ali ta usporedba ima granice, jer je euharistija nešto neusporedivo veće.

Euharistija nije samo primanje, nego i davanje. Kad je Isus rekao svojim učenicima „Ovo činite meni na spomen“ to se nije odnosilo samo na to da ubuduće svaki svećenik na misi ponavlja njegove riječi „Uzmite i jedite“ i „Uzmite i pijte“ i onda svi jedemo, i, ne računajući svećenika, tek ponekad i pijemo. Isusove riječi „Ovo činite meni na spomen“ odnose se itekako i na to kada kaže „Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje“ i „Ovo je krv moja koja se za vas prolijeva.“ Redoviti sakramentalni život ne može se svesti na to da što je moguće češće i pobožnije konzumiramo euharistijsko tijelo Kristovo.

Ako svedemo euharistiju samo na čin konzumiranja hostije ili vina, da nismo možda upali u zamku konzumerizma koji inače s pravom često kritiziramo. Kad je riječ o sakramentu euharistije, živjeti sakramentalnim životom znači prije svega živjeti od euharistije i na euharistijski način. A to znači živjeti Kristovim životom potpunoga predanja u služenju bližnjemu. Primanje sakramenta euharistije hrani nas i osposobljuje za takav život, ali ne brojem primljenih pričesti, nego snagom jedne jedincate Kristove vazmene žrtve, to jest „djela spasenja koje je Krist izvršio životom, smrću i uskrsnućem, a koje se uprisutnjuje po liturgijskom činu.“ (Katekzam Katoličke Crkve br. 1409).

Taj liturgijski čin uvijek završava na isti način na koji je završio Isusov uskrsni susret s Marijom Magdalenom. Kao što je Isus njoj rekao: „Ne zadržavaj se sa mnom, nego idi javi mojoj braći…“, i ona otišla i rekla učenicima „Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao“, tako su i riječi „Idite u miru“ koje svećenik kaže na kraju mise riječi poslanja kojima se euharistijski život nastavlja svjedočenjem raspetoga, umrloga i uskrsloga Isusa Krista u našem svakodnevnom životu. Nalazimo se u kriznoj situaciji kada će period poslanja između našega posljednjega i sljedećega zajedničkoga euharistijskoga slavlja biti malo duži nego inače. Zar netko misli da u pričestima koje smo dosada primili, nema dovoljno snage da to poslanje izvršimo?

fra Domagoj Runje

Foto: https://www.zgportal.com/