Putovi kojima je teško ići

BogoslovPosted by

Ovih dana vratio sam se s jednog hodočašća. Naime, s grupom prijatelja bio sam na Caminu tj. putu sv. Jakova na otoku Krku. To je jedna lijepa priča koju su prije nešto više od godinu dana započeli Bratovština sv. Jakova iz Samobora i Turistička zajednica grada Krka. Hodočasnička staza duga je 107 kilometara i mi smo je prohodali za 4 dana.

Svako iskustvo je obogaćujuće. U svakom iskustvu čovjek može nešto naučiti. Pa i ona neugodna i teška iskustva, čak i ona traumatična, u sebi nose potencijal koji možemo iskoristiti za svoje dobro. No, to se uvijek ne dogodi. Ovo hodočašće darovalo mi je obilje iskustva. Htio bih da nešto od toga postane i moj potencijal. Potencijal kao moć. Potencijal kao bogatstvo. Taj potencijal nije nešto što nađeš usput. To je nešto što pronađeš u svom iskustvu. Još više, potencijal je ono što učiniš sa svojim iskustvom. Pa, kakav potencijal bih mogao pronaći u svom iskustvu hodočašća?

Velika većina puta vodila je kroz prelijepe krajobraze. Priroda se gotovo šepirila u svojoj raskoši. More je bilo tirkizne boje kakvu ranije nigdje vidio nisam. I zvukovi i mirisi i boje htjeli su nas opiti. Nije bilo teško uživati u tom bogatstvu pogleda, boja, mirisa i zvukova koje nam je besplatno darovano. A ipak, bila je jedna dionica puta koja se ni meni, a ni mojim suputnicima nije svidjela. Ta dionica išla je par kilometara asfaltom. Za hodače na duge staze asfalt je smrt. U jednom trenutku počneš osjećati kako ti se tabani žare. Počinješ osjećati kako se rađaju žuljevi. Usto, morali smo paziti na automobile jer nije bilo nogostupa. A pogled? Ništa veličanstveno. Oko nas s obje strane šikara, nisko raslinje koje ne plijeni ljepotom. Ne nazire se ni more. Ne vidiš nikakvo očaravajuće mjesto na nekom brijegu. Znate o čemu govorim? Stari grad na nekoj uzvišici sa zvonikom koji dominira mjestom… Ne, ništa od toga. A noge su umorne.

Mrmljati? Da, upravo to se dogodilo. Jesmo li trebali izbjeći taj dio puta? Zar nisu oni koji su pravili hodočasnički put trebali zaobići cestu i stazu usmjeriti nekim pogodnijim prostorima? Takvo razmišljanje moglo je kontaminirati i uništiti sve ostalo. Ipak nije. Odustao sam od mrmljanja. Shvatio sam da je taj asfalt jednostavno dio puta. Moraš ga proći ako želiš ići Camino. Možeš ići nekim drugim putovima, ali onda to nije Camino put. Dakle, valjalo je izdržati taj asfalt. Valjalo je izdržati taj ne baš očaravajući dio puta. Valjalo je nastaviti ići dalje i jednostavno izdržati. Na koncu se isplatilo.

Prije ili kasnije život nas dovede na putove koji nam se ne sviđaju. Dogode nam se putovi kojima nije lako ići. Putovi su to bola. Putovi neugodni. Putovi koji razapinju naš život. Dogodi se da si na putu trpljenja. Dogodi se etapa puta na kojoj ne uživaš i koju nisi očekivao. Ali znaš da je to put kojim moraš ići ako želiš doći do cilja. Uvijek možeš odustati, ali znaš da se s odustajanjem ne bi mogao nositi. Znadeš da nisi rođen da odustaješ, nego da hodaš. Da ideš naprijed. Da nastaviš. I onda kada nije lako. I onda kada nije lijepo. I onda kada je cijena previsoka. Ima putova koje jednostavno treba izdržati. Ako na njima i ne susretnemo mnogo toga čemu bi se mogli diviti, na kraju ćemo biti zadivljeni sobom. Jer nismo odustali. Jer smo izdržali. Jer smo bili spremni podnijeti bol. Jer smo uspjeli doći do cilja. Ma koliko nas hod koštao.

Fra Josip Vlašić

Foto: https://www.dzbo-silbe.hr/