Priča o mladom fratru koji kroji habite

Gledamo pomno fra Marka Galića, brata franjevca iz mostarskog franjevačkog samostana sv. Petra i Pavla, dok nam žustro prilazi. Dugi smeđi habit srčano mu pleše oko rubova jeansa i peta tenisica, skakuće polukružno, diže se, propinje.

Zbog toga izgleda kao da u hodu čas lebdi, a čas samo elegantno klizi po tlu. Dok se rukujemo, komentiramo njegovu fratarsku opravu, čvrstu, barem pet kilograma tešku halju, na što nam on uz mladalački razigrani osmijeh replicira kako su u postolara, u njegovu slučaju krojača habita, najgore postole.

I da je mora popraviti što prije, jer je tu na rubu, evo baš tu, pokazuje nam, i na tom donjem dijelu rukava pohabana.

Mi to ni uz napor ne vidimo, ali on ne odustaje, pa nam se i pomalo opravdava kako pokraj toliko naručenih halja koje mora sašiti za braću franjevce iz Europe i Amerike, članova Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije, njegova nema vremena doći na red.

– Lako je za mene, kad stignem svoj popraviti, stigo. Iako mi braća znaju kazati kako je moj habit najgori. Ja više volim da mojoj braći fratrima odore izgledaju u milimetar savršeno, da to bude to.

Nema vam kod mene milimetar šava lijevo, dva desno, odmah u akciju kreće najbolja mi prijateljica – krojačka paralica. Reknu mi braća fratri, hajde Marko, pusti taj šav, to se ne vidi.

Jok, ne vide oni, ali vidim ja. Mora biti ravan ko svijeća – veli nam 24-godišnji brat franjevac, koji se posljednje četiri godine kao službeni krojač habita za braću franjevce svoje i drugih provincija brine da oni uvijek izgledaju tip-top.

Od kamena do igle

Njegova krojačnica i salon za šivanje smješteni su na prvom samostanskom katu, i da, imali smo veliku čast da budemo među rijetkima koji su imali prigodu ući u taj za javnost zatvoreni redovnički prostor.

Tu je njegovih 200-tinjak kvadrata šivaonice s dvije strane okupanih svjetlom, s kojih puca pogled na prometnicu koja dijeli zapadni od istočnog dijela Mostara.

Na pet minuta hoda od samostana nalazi se Stari most. U fra Markovu uredu "taka-taka" zvuk je jedina glazba. Dolazi od jedne od nekoliko mašina poredanih sa strana. Između njih je dugi stol na kojem se rađaju odore – redovnički habiti. Velike su, kada se protegne materijal potreban za izradu, navuče se tu i sedam kvadrata površine.

Fra Marko gladi tekstil, fini talijanski rad, pokazuje nam njegove rubove, govoreći kako je od nekadašnjeg dječaka koji je pucao na loptu, preko srednjoškolca što je prošao zaljubljivanja, kafiće, diskoteke, postao nadaleko poznati brat franjevac krojač.

Zanatlija zbog kojeg na uzimanje mjere u njegov mostarski ured dolaze braća franjevci iz njegove i drugih provincija. Ima ruke koje izgledaju kao da su rođene za klavir, violinu... Ili baš za šivaću iglu.

Kaže kako je odmalena njima naučio raditi, u obiteljskoj tvrtki, u Širokom Brijegu, u kojem su mu otac i oni prije njega obrađivali kamen. I on ga je kao dječak i momak tukao.

– U ovome trenu me čeka 13 habita za sašiti, četiri iz Švicarske, dva su za Njemačku, jedan ide u Italiju, jučer sam jednog poslo za Ameriku.

Jedan ide za splitskog fratra, ovog ovdje sam radio za jednog bosanskog. Bosanski su habiti drukčiji od onih iz naše hercegovačke provincije, uži su, strukirani.

Radim ih sve po mjeri, i zbog njih nam u Mostar, u ovu moju radionu, dolaze osobno braća iz svojih župa diljem svijeta. Naša je provincija velika, ima 200 franjevaca, i uvijek nam je drago kada nam netko stigne u posjetu.

Pa popijemo s braćom kafu, popričamo, a onda dođu kod mene u moju ordinaciju da im ja na kraju uzmem mjere – veli uz osmijeh.

Tri habita u tjedan dana

U početku mu je za habit trebalo tjedan dana. Danas za tjedan napravi i dva do tri. Ponio ga je ovaj zanat, redovnički poziv, život u samostanu, u kojem boravi već šest godina. Ta tišina, molitva, učenje sv. Franje Asiškog.

Sve ga je to činilo, veli, sretnijim čovjekom. A ono što intrigira jest činjenica kako je u djetinjstvu šivanje za njega bio ženski posao. I kako nikada nije taknuo majčinu singericu. Kada je počeo na Kaptolu učiti zanat kod jednog starijeg fratra, u početku je mislio kako ga nikada neće svladati.

– Reknem ja sebi tada, ajde idemo probati pa kako ispade, to je žrtva za zajednicu, to je potrebno. I počeo ja. Lagano stao kraj svoga učitelja i gledo di šta ide, kako se konac uvlači. Dotaknem ja materijal, pa učim.

To je za mene bila znanstvena fantastika, mislio ja nikad od mene krojača. Sve je to izgledalo jednostavno, a u praksi joj. Mislio sam, odustat ću. Tri mjeseca sam učio, i vidim pomak.

E tad sam se uhvatio posla, a braća franjevci mi kupili dvije mašine. Povuče mene izazov, i ja počnem sam. Pa udrem šivaj, paraj, baci, kreni, sijeci, zakrpi, pa ispočetka. I malo-pomalo stigle su prve narudžbe. Fratri bili oduševljeni, vikali su: dobili smo krojača. Nisam stigao više od narudžbi – kaže.

Posla ima kao u priči jer habit je svakodnevno odijelo za fratra, ono se troši, puca. Najčešće puca po rubu rukava, ili dna, najviše kada se široka halja slučajno zakači za kvaku vrata ili kotačiće sjedalice.

Svaki fratar ima najmanje dva habita, za ljetnu i zimsku sezonu. Fra Marko kaže kako osobno voli deblje tkanine, ljepše mu padaju, čvršće su, kompaktnije. Ali poštuje i želje naručitelja, koje ipak ne mogu izaći iz standardnog kroja. On se nikada ne mijenja.

Izmjeri i veličinu mobitela

– Nekada su habiti imali tri džepa, jedan na prsima za naočale i sat, i dva u rukavima, gdje se drže maramice. Danas ima fratara koji traže više džepova, i neki vole da im je ovaj na prsima veći kako bi u njega stavili mobitel.

I tako kod uzimanja mjera izmjerim i veličinu mobitela po kojem onda radim džepić. Koliko znam, ima nas trojica u Hrvatskoj i BiH koji se ovim zanatom u samostanima bave – kaže.

A kako je počelo? Rođen je u Širokom Brijegu, u obitelji sa starijom sestrom i mlađim bratom. Sestra mu se udala, a netom prije odabira vjenčanice, fra Marku je znala u šali kazati kako bi najbolje bilo da joj je on sašije.

Smije se dok nam to govori, veli kako mu ni to ne bio bio problem. Teže je sašiti muško odijelo i kaput. Pa kada smo već kod toga, puno svećenika ga je molilo da i njih ubaci u repertoar, no morao ih je za sada odbiti.

Kaže kako posla i ovako ima previše, pa se ne želi preopteretiti, reducirati svoj duhovni život.

– Odrastao sam u klasičnoj hercegovačkoj obitelji, ništa previše pobožno, običan život, igrao se, pravio nered, izlazio vani, išao u disko, zaljubljivao se, bio vrlo dobar učenik.

Kad smo pošli u srednju, ušao sam u Framu, Franjevačku mladež, s vremenom sam uočio rastuću potrebu za molitvom, ali i našao odgovor na niz životnih pitanja.

Shvatio da je smisao svega u vjeri u Boga, molitvi, pa sam počeo razmišljati kako bih mogao i ja postati fratar. Sjećam se trenutka kada mi je to prvi put palo na pamet.

Bila su tri sata u noći, došao sam kući iz diska prazan, i shvatio kako me vuče želja da pomažem mladima u traženju smisla života. I tako, sve mi je postalo jasnije – veli.

Nema sretnijeg od mene

Ušao je s 18 godina u redovništvo, shvativši kako ga više od svega privlači samostanska tišina. Rad u pozadini, privređivanje za zajednicu, molitva.

U razgovoru s nadređenima shvatio je kako ne želi postati svećenik, već brat franjevac, časni brat, redovnik, punopravni član zajednice, fratar, onaj koji živi zavjete, ali ne dijeli sakramente, ne slavi misu. Ne smije se ženiti, mora biti poslušan poglavarima, u životu bez vlasništva, u samostanu.

– U subotu sam upravo polagao doživotne zavjete. A prije zavjeta sam se odrekao svjetovnog vlasništva. Odlučio se za tihi, povučeni život prepun molitve za sve ljude svijeta.

Ali i prihvatio svoju dužnost prema braći, obgrlivši s radošću učenje jednog od zanata koje su mu ponudili poglavari. Tako sam se sprijateljio s mašinom za šivanje – kaže.

Nije postao svećenik, ali je vrhunski redovnik i majstor, koji svojim rukama pridonosi budžetu samostana. Habit košta, i taj iznos naručitelj plaća gvardijanu. A on kao otac kuće, u ovom slučaju samostana, i taj prinos ubraja u fond kojim se plaćaju troškovi.

Pa i fra Markova odjeća, džeparac za kavu s prijateljima. Iako i za svaki napravljeni habit koji put od oduševljenih naručitelja padne i stotinjak kuna za kavu, čokolada. Ono malo da se nađe, što fra Marka uvijek učini sretnim. Sretan je i što svojim zanatom pomaže svojoj fratarskoj obitelji. Privređuje zajednici. Uči.