Posted by Došao si popraviti naše pukotine
u duši, na tijelu i među nama.
Došao si naučiti nas kako živjeti
i kako urediti svijet budućim koljenima.
Neko vrijeme smo Ti vjerovali.
Sad svoj svijet uređujemo sami.
Bez Tebe.
Zemlju pustošimo svojim napretkom.
Od svega što si Ti stvorio,
sebe smatramo nestvorenima i najvažnijima.
Krik nerođenih ugušili smo
zakonima i bukom o pravima.
Svoje smo starce i nemoćne
gurnuli u sramotu što su živi
i širom im otvorili vrata
izlasku bez boli.
Previše je pukotina u nama i oko nas.
Kada ćeš stići popraviti ih?
I možeš li Ti to bez nas?
Imaš li pomoćnika?
Je li i za pukotine života,
kao i za žetvu,
malo radnika?
I da li i za njih treba moliti?
Ti si svojom smrću obnovio cestu do naselja života,
ali nju valja pronaći u šumi
naših ubrzanih i glatkih cesta kojima,
krenuli mi prema početku
ili prema kraju života,
vazda jurimo u smrt.
Obećao si graditi na našim razvalinama
i ja Ti se, uz molitvu za radnike,
evo,
nudim
da s Tobom smijem i ja
popravljati pukotine života i srca
i obnavljati cestu do naselja života.
I ti ćeš gradit’ na starim razvalinama,
dići ćeš temelje budućih koljena.
Zvat će te popravljačem pukotina
i obnoviteljem cesta do naselja.
Iz 58, 12
fra Ante Vučković