Prešućena dobrota

BogoslovPosted by

Neshvatljivo je kako je lako previdjeti dobro koje drugi čine.

Dogodi se da u tome čak nema niti namjere.

Jednostavno, dobro koje drugi čine doima se manjim, neuočljivijim. Manje važnim.

Čovjekov vid kao da je podešen tako da umanjuje druge, a uvećava sebe.

Dobro koje drugi čine, lako se pomisli, dobro je bez kojega se može. Koje nije nužno.

Koje samo po sebi, možda, i nije tako dobro, već prije plod tko zna kakve računice, slučajnosti, spleta okolnosti…

Uz sve to, događa se da ljudi nastoje, čak silno nastoje umanjiti, obezvrijediti dobro koje je plod tuđeg nastojanja. Zbunjujući je trud koji se ulaže da bi se prikrilo dobro koje drugi čine.

Da bi ga se prešutjelo. Još je više zbunjujuće što neki u tome nalaze razloga za zadovoljstvo.

Čudno je to, ali ljudima kao da odgovara da budu osamljeni u nastojanju oko dobrote.

Kao da je jednostavnije patiti se, samovati, postati žrtvom, nego se međusobno potpomagati u dobru, ukazivati na dobro koje drugi čine.

Na dobro koje se na nebrojene načine snalazi da pomogne čovjeka.

Time u dobru kršimo snagu rasta.

I ne znajući, usporavamo ga. Svoje slabosti, svoje nesklonosti postavljamo za mjerila vrijednosti.

Dobroti osporavamo, uskraćujemo pravo da slobodno nikne.

Da diše. I da nikoga ne izostavi.

Tim je ljepše prepoznati, susresti radost zbog dobra koje drugi čine, radost zbog dobra ma tko ga je činio.

Radost zbog dobra umnožava dobro, čini ga prisnijim i djelotvornijim.

Jer dobrota čezne da međusobno povezuje sva bića, da ih sjedinjuje.

Obujmi li se, prožme li se dobrota radošću, otvaraju se novi putovi.

I svijet se očovječuje.

Razgovjetnijim biva Božji naum s ljudima.

Stjepan Lice