Premalo je diviti se Kristu, treba Ga nasljedovati

BogoslovPosted by

Djelo Sörena Kierkegaarda (Vježbanje u kršćanstvu) svojevrsna je kritika Protestantske Crkve u Danskoj koja sa svojom mlakošću doprinosi detronizaciji Krista sa mjesta koje mu pripada. Opisuje opći stav Crkve u Danskoj kao nešto što je uhodano i nema žar za provedbu i život po evanđelju. Kritika pripada osobito onima koji su olako postali kršćani, na način da npr. vjeruju u smrt Gospodnju na križu, a nikada nisu spoznali sablazan križa. Kada bismo njegovu kritiku htjeli izraziti jednom rečenicom, glasila bi ovako: „Kršćaninom se postaje iz običaja ili tradicije, no kršćanin nikada nije onaj koji se divi, nego samo onaj koji nasljeduje Krista“. Jasno opisuje sve posljedice koje proizlaze iz ovakvoga stava. Mogli bismo to sažeti njegovim riječima: „kad je do neizrecivo velikog stupnja dokazano da je kršćanstvo istina, sad nikoga nema da je spreman žrtvovati se za njega. Kad je čovjek vjerovao, trebam li reći kad je čovjek »jednostavno« vjerovao u njegovu istinu, tad se žrtvovalo i krv i život“.[1] Za njega je kršćanstvo koje dobiva na broju, a popušta u autentičnosti nasljedovanja Isusa Krista – izdaja.

Kierkegaardovo djelo je podijeljeno na tri cjeline.  Svaka cjelina predstavlja zasebnu knjigu koje su također izašle u različitim vremenskim razmacima. Za sva tri djela Kierkegaard koristi pseudonim „anti-climacus“. Svaka cjelina pokušava iz više perspektiva razraditi i potumačiti određeno biblijsko mjesto. Nakon uvodne molitve samoga autora slijedi poziv Isusovim riječima, kojima ujedno počinje i prvi dio knjige.

1. „Dođite svi vi izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti“.[2]

Započinje svoj prvi dio knjige paradoksom gdje prikazuje Isusa na način da je on koji svima želi pomoći, koji je u sebi savršeno ispunjen, na neki način sam potrebit, potrebit potrebitih, da bi im pomogao.[3] „Dođite k meni“[4], citira Kierkegaard Isusa i zapaža da su oni koji su izmoreni i opterećeni toliko iscrpljeni i iznemogli, da im je gotovo iščeznulo da negdje postoji utjeha. Isus poziva iz razloga, jer zna da nema pomoći, ni utjehe, ako nije tražena kod njega.[5] To je razlog poziva.

Kierkegaard kroz cijelu knjigu pojašnjava, provocira i ispravlja često puta krivu sliku koju imamo o Kristu. U prvoj cjelini raspravlja o tome koliko je moguće saznati o Kristu iz povijesti[6], da li se iz povijesti može vidjeti da je Krist Bog[7] i da li je posljedica Kristova života važnija od njegova života?[8] Za Kierkegaarda je stvar jasna: „ili želiš vjerovati onome što je on za sebe rekao da je Bog, ili ne želiš vjerovati“.[9] Kaže da se iz povijesti o Kristu ništa ne može saznati, jer se Boga koji je neobuhvatan, dohvaća jedino vjerom, a ne razumom. „Povijest pretvara Krista u nekog drugog u odnosu na ono što on u istini jest. U Krista se dakle može samo vjerovati“.[10]

„Krist se nije rodio da bi polagao ispit pred poviješću, on je onaj pred kojim se ispit polaže, njegov život je ispit, i to ne samo za onaj naraštaj nego za cijeli svijet i za sva vremena“.[11]

Kada Kierkegaard govori o nesreći postojećeg kršćanstva, kritizira stav onih koji su uvjereni da se temeljem uspjeha Kristova života i posljedica koje je njegov život prouzročio tijekom osamnaest stoljeća može doći do zaključka da je on Bog. Kierkegaard tvrdi da se na ovaj naćin kršćanstvo pretvorilo u poganstvo.[12] Jedino riješenje je povratak u pravo kršćanstvo koje gleda na Krista kroz njegovo poniženje, da onaj koji zove nema gdje glavu nasloniti, a ipak sve poziva „Dođite k meni svi vi izmoreni i opterećeni, ja ću vas odmoriti“. To je paradoks koji traži vjeru. Vjeru da je onaj koji je ponižen, koji ništa nema i za sebe ništa ne traži, čiji su izgledi nikakvi, sve potrebite ljude poziva i nudi im utjehu. Biti učenik takvih paradoksalnih okolnosti nipošto nije lagano, zapravo je u očima svijeta ludost i glupost. Možemo reći da se Krist pokazao ljudima na sljedeći naćin: „Sebe predstavlja kao onaj koji ima doći, a onda mu tako malo nalikuje. To je kaže Kierkegaard toliko pošteno kao kad bi netko tiskao lažne novčanice i pritom ih radio tako loše da to može primjetiti svatko tko se imalo razumije u novac“.[13] To je Krist kakav se očitovao svijetu. Pitanje upravljeno čitateljima je: Jeli takav tvoj Krist u kojega vjeruješ? Ako nije, onda je čovjek u zabludi i kršćanstvo je dokinuto. Kierkegaard potiče svakoga koji sebe smatra kršćaninom da živi kao suvremenik Krista, jer Kristov život nije prošlost, nego sveta povijest, koja stoji sama za sebe, izvan povijesti.[14]

2. „Blažen onaj koji se nada mnom ne sablazni“[15]

Bog nama krhkim i slabim ljudima prepušta, hoćemo li se nad njim sablazniti ili nećemo. „Strahuj i drhti – kaže Kierkegaard – jer vjera se nosi u krhkoj posudi“.[16] Autor smatra da je zaista blažen svaki čovjek koji se u najtežim okolnostima vlastitoga života ili života drugih ljudi ne sablazni o Boga. Bog je spreman brzinom treptaja oka oprostiti i najteži grijeh čovječanstva, na što mi ljudi često nismo spremni i očekujemo pravednost, blaženi oni koji se nad takvim milosrđem ne sablazne. Autor opisuje kako se nudi mogućnost sablazni i kako čovjek iz te mogućnosti skreće u sablazan ili vjeru. Za Kierkegaarda „Bogočovjek nije jedinstvo Boga i čovjeka. Nego je jedan konkretan čovjek – Bog“.[17] Sablazan se po Kierkegaardu odnosi na Bogočovjeka ukoliko je kritika usmjerena protiv uzvišenosti, tj. izjave da jedan konkretni čovjek za sebe tvrdi da je Bog. S druge strane kritika je upućena protiv neznatnosti, tj. da je Bog ujedno i neznatan čovjek, da pati kao i svaki neznatan čovjek.  „Bogočovjek je za njega neizbježiv paradoks pred kojim razum ostaje nijem“.[18] Dakle „sav ljudski razum treba dospijeti u mogućnost sablazni, ostati bez objašnjenja, a onda ili se sablazniti ili povjerovati“.[19]

Autor prepoznaje tendenciju „općeg“, koje sebe pokušava podići na razinu božanskog, no pobožanstvljenje općeg posvjetovljenje je svega.[20] Pod prividom da se Boga časti i slavi, oni zapravo časte i hvale sebe, klanjaju se svojim uredbama i kada bi se pojavio netko tko bi tome proturiječio, oni bi takvome rekli da huli, iako takav zapravo Boga priznaje Bogom, a sebe samo drži čovjekom.[21]

Kršćanstvo po Kierkegaardu neprestano traži dokazati istinitost svoje vjere. On tome suprotstavlja Kristove riječi kada kaže: „Blažen onaj koji se nada mnom ne sablazni“, što hoće reći da ne može biti govora o dokazima, da mu uz pomoć dokaza nitko ne može prići, nego samo u vjeri.[22] Vrijeme u kojem je Kierkegaard živio je vrijeme koje je zadržalo Kristovo učenje dok je dokinulo Krista kao osobu i učitelja. „Samo kada je riječ o čovjeku možemo reći da je njegovo učenje važnije od same osobe, ali kada se to primjeni na Krista, onda je to bogohuljenje koje ga svodi na običnog čovjeka“.[23]

Zadnji dio drugog dijela knjige se posvećuje pitanju Božje skrovitosti. Kierkegaard nam govori o Bogu koji želi biti prepoznat, ali ne izravno.[24] To skrivanje bi značilo zahtjevanje vjere pojedinca. Ovdje iznosi primjer dvoje zaljubljenih, gdje zaljubljeni kuša ljubljenu pretvarajući se u nekoga tko on nije, i na taj način nju prosuđuje kroz sud koji će ona donijeti o njemu.[25]

3.„Uzdignuti Krist sve će privući k sebi“

U trećem dijelu Kierkegaard ujedno produbljuje smisao Kristovih riječi a time i otkriva mogućnost sablazni. Čitatelj je suočen zamisliti se i preispitati svoje kršćanstvo. Na kraju mu ostaje samo izbor između vjere i sablazni. Cilj je pisca čitatelje argumentativno dovesti do zida pred kojim nam pokazuje granice razuma kada se radi o Bogočovjeku. Bog ne želi privući čovjeka kao što magnet privlači željezo[26]. On želi da se čovjek u slobodi za njega opredijeli i da ga u istini privuče k sebi. Autor želi otrijezniti sliku većine kršćana o Kristu kralju već ovdje na zemlji. Krist nije htio biti zakraljen što se vidi u njegovoj potpunoj ravnodušnosti kada je upitan o davanju poreza caru.

Autor pokazuje Krista koji je pogrešno shvaćen u svemu. Kristov put je put poniženja, trebamo ići s njim i dijeliti s njim njegovo poniženje.

Opisuje upečatljiv primjer djeteta, kojemu kada bi se protumačilo cijeli put od utjelovljenja do križa i uskrsnuća, ne bi palo napamet misliti na njegovo uskrsnuće jer bi još bio pod dojmom što je za nas pretrpio. Mislio bi i razmišljao o njegovoj muci i o nepravdi koju je podnio. Ovako su na Krista gledali apostoli koji nisu ništa drugo htjeli znati osim Krista raspetoga.[27] O slavi njegovoj ne znamo ništa do njegova drugoga dolaska, kaže Kierkegaard.

Time što je Krist uznesen na nebo, za nas počinje vrijeme ispita, i trajat će sve dok on ne dođe u svojoj slavi. Kierkegaard tumači kako je glavni problem u tome što težimo imati pobjedničku crkvu već ovdje na zemlji i što se na kršćanstvo gledalo kao na istinu u smislu rezultata, dok je ona istina u smislu puta.[28]

To što je Krist taj put već prešao, ne znači da ga mi ne moramo osobno prijeći. Dužni smo ga nasljedovati a ne ponašati se kao u nekom teatru na nekoj predstavi u kojoj se divimo akterima kako oni to divno izvode.

No, kada bi nas netko pozvao da i mi sudjelujemo i dođemo na pozornicu, ne samo da bi naše divljenje prestalo, nego bi se pretvorilo u mržnju, pa sve do ubojstva, kao što je bilo s Kristom.

Krist nije došao na zemlju da mu se divimo. Krist  podrazumijeva praksu, a ne teoriju. Život, a ne učenje.[29] Onaj koji slijedi jest onaj koji teži biti ono čemu se divi, dok se onaj koji se divi  drži izvan predstave ne uočavajuči da onaj kojemu se divi ima neki zahtjev prema njemu, tj. da postane ono čemu se divi, ili da teži takav biti.[30] Kierkegaard to izvrsno opisuje iz primjera svakodnevnice: „Ako znam čovjeka koji je pošten, nesebičan, požrtvovan, plemenit itd., onda mi se nije diviti, trebam mu biti jednak.[31] Autor se na drugome mjestu suprotstavlja onima koji tvrde da je dovoljno Kristu se diviti, imati vjeru u njega. Kad bi tome tako bilo – veli Kierkegaard – onda bi i Nikodem prihvatio Kristov put, i onaj bogati mladić kojemu je bilo teško razdati svoje imanje, i onaj koji je samo htio pokopati svoga oca, te kralj Herod Agripa.[32] Na ovaj način ostaje razlika. Onaj koji se divi ne želi podnijeti nikakvu žrtvu, ničega se odreći, ništa zemaljsko ostaviti, ne želi svoj život mijenjati, ali je zato neumoran na riječima i tvrdnjama koliko on uzdiže kršćanstvo.[33]Kršćanstvo se za takve pretvorilo u nešto slično razmatranju. Kritikom prema onima koji se dive Kierkegaard završava svoje djelo riječima:

„Gotovo da se došlo dotle da nitko ne bi slušao razgovore o kršćanstvu, ako se ne istakne da je ono dubokoumno, nešto za duboke mislioce. Ipak, ovaj govor o dubokoumnosti kršćanstva može pridobiti samo onoga koji se divi, a onaj koji se divi, u strogom smislu, nije kršćanin; to je samo onaj koji slijedi.

Gotovo da se došlo dotle da, premda tako česte propovijedi ili ispravnije razmatranja o tome što bi trebalo značiti Krista slijediti itd., ako ikakav učinak imaju, onda imaju samo učinak da one koji se dive učvrste u njihovu divljenju kršćanstvu i tu i tamo pridobiju nekog novog koji se divi. Ali onaj koji se divi, u strogom smislu, nije kršćanin. Pravi kršćanin je samo onaj koji slijedi. Kierkegaardovo je djelo rastriježnjenje od uljuljanosti, od olakog shvaćanja kršćanstva, vjere bez odgovornosti, te vjere bez djela. Srednji put za njega ne postoji.

[1] Sören Kierkegaard, Vježbanje u kršćanstvu, Verbum, Split, 2007., 135.

[2] Isto, 9.

[3] Isto, 9.

[4] Isto, 20.

[5] Usp. isto, 20.

[6] Sören Kierkegaard, Vježbanje u kršćanstvu, Verbum, Split, 2007., 23.

[7] Isto, 24.

[8] Isto, 30.

[9]Usp. isto, 27.

[10] Usp. isto, 24.

[11] Isto, 33.

[12] Isto, 34.

[13] Isto, 46.

[14] Isto, 63.

[15] Isto, 69.

[16] Isto, 72.

[17] Isto, 75.

[18] Usp. isto, 76.

[19] Isto, 98.

[20] Isto, 83.

[21] Isto, 85.

[22] Isto, 88.

[23] Isto, 114.

[24] Isto, 119.

[25] Isto, 132.

[26][26] Isto, 147.

[27] Isto, 161-165.

[28] Isto, 188.-189.

[29] Usp. isto, 218.

[30] Isto, 221.

[31] Isto, 222.

[32] Isto, 229.

[33] Isto, 232.

fra Ivan Grubišić