Okovani slon

Posted by

“Ne mogu”, rekao sam mu. “Ne mogu!”

“Siguran si? “upitao me on.

“Jesam.  Ništa me ne bi tako veselilo kao kad bi mogao sjesti pred nju i reći joj da mi je žao… Ali ne mogu.”

Debeli je sjeo u položaj Bude na onaj grozni plavi naslonjač u ordinaciji. Nasmiješio se, pogledao me u očii govoreći sve tiše, kao svaki put kad je htio da ga saslušam, i rekao mi je:”Dopusti da ti ispričam priču…”

Jorge nije ni čekao da mu dopustim već je počeo pričati.

Kada sam bio dijete, obožavao sam cirkuse, a u cirkusu su mi se najviše sviđale životinje. Pozornost mi je posebno privlačio jedan slon, koji je, kako sam poslije doznao, svoj djeci bio najdraža životinja.

Tijekom predstave golema životinja je svašta izvodila svojim nosićem. Očaravala me ta neuobičajena kombinacija veličine i snage…

Nakon nastupa, kao i neposredno prije dolaska na pozornicu, slon je uvijek bio vezan za malen kolac zabijen u zemlju, lancem koji je držao samo jednu nogu.  Kolac je bio maleni komadić drva jedva nekoliko centimetara u zemlji.

Iako je lanac bio debeo i moćan, bilo mi je sasvim jasno da se slon, koji je inače u stanju iščupati i stablo s korijenom, može s lakoćom osloboditi lanca i pobjeći.

Ali zašto to ne učini? Zašto ne pobjegne? Što ga drži ?

Tajna mi je bila nejasna.

Netko mi je od odraslih objasnio da je to zato jer je slon bio istreniran.

Postavio sam pitanje : ‘Ako je istreniran, zašto su ga vezali ?’

Ne sjećam se da sam dobio smislen odgovor.

Prije nekoliko godina sam otkrio, da je netko na moju sreću, bio dovoljno mudar da pronađe odgovor: Slon iz cirkusa ne bježi zato što je za sličan kolac vezan još od kada je bio malen.

Siguran sam da se malen slonić, trudio i mučio da se oslobodi, i unatoč svojim naporima nije u tome uspio, jer je kolac tada bio prečvrst za njega. Zamislio sam ga kako je svakog dana pokušavao, i potom bi iscrpljen zaspao, sve dok jednog, za njegov život užasnog dana, nije prihvatio nemoć i prepustio se sudbini.

Taj golemi i moćni slon kojeg vidimo u cirkusu, danas ne bježi jer misli da ne može. Najgore je što nikada više nije ozbiljno ni preispitao to sjećanje…

Nikada, nikada više nije pokušao iskušati svoju snagu…

Nismo li svi mi pomalo poput ovog slona iz cirkusa? Hodamo svijetom i životom vezani za stotine “kolaca” (stupića) koji nam oduzimaju slobodu. Živimo misleći kako ne možemo učiniti mnoge stvari jednostavno zato što smo jednom davno, dok smo još bili mali, pokušali i nismo uspjeli. Učinili smo tada isto što i slon i ta nam se poruka urezala u sjećanje: Ne mogu, ne mogu i nikad neću moći.

Odrasli smo noseći tu poruku, više nesvjesno nego svjesno, koju smo si nametnuli i zato se više nikada nismo ni pokušali osloboditi “kolaca” koji nas sputavaju. Jedini način da doznaš možeš li uspjeti jest da ponovo pokušaš, svim srcem…

SVIM SRCEM!

Prema knjizi ‘Ispričat ću ti priču’, Jorge Bucay