Posted by Za crkvene oce oholost je iznad svega povezana s narcisoidnošću. Toma Akvinski to jednostavno kaže ovako: „Oholost je zaljubljenost u vlastitu izuzetnost.“ Radi se o obliku idolatrije koju hipermoderna epoha posebno potiče: mjesto štovanja Boga zauzima kult vlastitog Ja, kojeg se izjednačava s Božjom moći. Nije li ovo možda glavni grijeh našega vremena? Egokracija, „Jakracija“, tvrdi Lacan. Red stvaranja se obrće: čovjek se nadmeće s Bogom – kao radikalnom figurom drugosti – negirajući vlastite simboličke dužnosti. Najzavaravajuća odrednica našega vremena je da se čovjek želi imenovati iz sebe samoga, niječući da potječe od Drugog.
Kult uznošenja samoga sebe implicira cinični prezir prema drugima. Ljudski život gubi svaki smisao za solidarnost, posvećujući se jedinom smislu – jačanju samoga sebe.
Prema crkvenim ocima, oholica se hrani „vanagloriom“ [ispraznom slavom]: želi biti samodostatan, neovisan, oslobođen dužnosti, vjeruje u ludilo autonomije i suverenosti vlastitog Ja. Iz tog je razloga Lacan uz narcisoidno štovanje samoga sebe vezao suicidalne napasti i agresivne nagone, kao dva lica jedne iste medalje. Oholica lako može biti plijenom srdžbe, zato što se njegova potreba za napadanjem Drugog poklapa s njegovim odbacivanjem svakog iskustva granice. On, na gnjevan način, sebe uvijek vidi na strani pravde. Veličanjem samoga sebe pokazuje potpunu odsutnost samokritike, što lako može odvesti u paranoju i megalomaniju. Oholica je lišen kritike jer je uvijek nevin i nepravedno proganjan, odbačen, marginaliziran, isključen. I uvijek su drugi krivi jer nikada u potpunosti ne prepoznaju njegovu vrijednost.
U mnogim je slučajevima klinička psihoanaliza utvrdila – na liniji s velikom budističkom mudrošću – da je prekomjerna navezanost na vlastito Ja zajednički nazivnik mentalnih oboljenja.
Život ohola čovjek je, u isto vrijeme, jedan tužan život jer se nalazi u nemogućnosti da uđe u odnos s Drugim, kojega krajnje prezire. Sudbina mu ne može biti drugo doli posvemašnja izoliranost. Nije slučajno da je oholosti najbliža strast zavist, koju su crkveni oci smatrali „grijehom nad grijesima“, grijehom, najvećim od svih poroka.
Pojam invidia (zavist) izvodi se iz latinskog in-videre što znači naopako gledati, sa zlobnim okom ili, radije kazano, sa zloćom oka. Je li zavist patologija pogleda? Zavidnik u biti trpi zbog onoga što vidi. Ne može podnijeti sreću i radost drugih. Kako to precizno piše Toma Akvinski, strast zavisti nastaje iz žalosti zbog dobra drugih. Zavidnik je biće koje živi u tami, u mraku, u gorčini i frustraciji prema svijetu. To je, na paradoksalan način, drugo lice – lice u tami – oholosti. Njegov je pogled, kako ga opisuje Nietzsche u Genealogiji morala, „mrgodan“ i „srdit“. On ne podnosi život drugih, jer ga zamišlja – suprotno vlastitom – ispunjenim. Nije stoga čudno da su oholost i zavist smatrane, također i od Tome Akvinskog, duboko povezanim strastima.
Zavidnik ne može podnijeti pogled drugog kada se hvali većim postignućima od njegovih; zavist prianja uz oholost kao bršljan uza zid. Također, ili možda iznad svega, ona prianja uz oholost kada se ova krije iza lažne poniznosti. Takva je patologija tipična za religioznog čovjeka: trapljenje i žrtva se prikazuju kao manifestacije moralne uzvišenosti da bi u drugome izazvale osjećaj grijeha i nedostojnosti.
Ono što je u zavisti jedinstveno u odnosu na sve druge velike poroke je to što je jedini grijeh koji ne uključuje direktnu ugodu, kao što je kod neumjerenosti u jelu i piću, u grijehu srdžbe, pohote, samouznošenja. Zavidnik živi u jednoj agoniji bez mira. Takvo stanje je, jednako kao i kod mržnje, a prema suptilnoj Lacanovoj definiciji, uvijek „bez granica“. Čak ni smrt onoga komu se zavidi ne može otupiti žalac zavisti. Zašto? Zato što zavist nije nikada zavidnost „nečemu“ (nečemu što se posjeduje ili nekoj posebnoj kvaliteti onoga komu se zavidi), nego je to zavidnost nečijem životu, vitalnosti života drugoga.
Ono što zavidnik ne podnosi je očitovanje drugačijeg života drugoga u njegovoj produktivnoj snazi. Dok umire od zavisti promatrajući onoga komu zavidi, subjekt zavisti prepoznaje implicitno – nikada si to ne priznajući – izvrsnost drugoga i muči se zbog nemogućnosti da ga u tome dosegne.
Zavidnik je, u biti, već mrtav i stoga ne može drugo nego zavidjeti životu drugoga. Ne zavidi se siromašnim dušama, podsjeća Aristotel, nego onima koje osjećamo sebi bliskima, onako kako je izvorno Kain zavidio Abelu.
Još preciznije: zavidimo Drugom kao utjelovljenju vlastitog nedostižnog Ideala. Iz ovog razloga, zavist je uvijek, u osnovi, među bliskima, nikada među različitima; između susjeda, braće, kolega, čak i supružnika, ali nikada među onima koji se ne poznaju.
Nije stoga slučajno što je kleveta jedno od njezinih najsvojstvenijih očitovanja: ona cilja na to da se sruši onoga komu se zavidi, da ga se ponizi, degradira, da se njegova slika ocrni, jer je njegova prisutnost u životu zavidnika tako postojana i nasrtljiva da vodi do nepodnošljivosti. Ogovaranjem bi se htjelo definitivno potkopati biće onoga komu se zavidi, ono biće koje, što nije nimalo slučajno, često zavidnik nesvjesno voli.
Massimo Recalcati, I tabú del mondo, Einaudi, Torino 2018, 133-136. Prijevod: Jozo Š.
Izvor: polis.ba