Posted by Netko mi je tihano i nježno prišo’
da mi dade
sa tri mlaza vode
zrno nade.
I čudnim putem ja sam išo’
i sa toga puta netko me je skreno’,
netko jači-uza me je kreno’.
I ja budala naivna i mlada,
nasukah se na lijepi žal
i što sam dalje tako išo’
sve to dublji mi je bio kal;
i sva zrnca pijeskom izbrojana
poklopi to veći val.
I što jače val me zapljuskivo’,
bio sam to veći boj
i ne primjetih da je oblivo’
mojih ruku mučan znoj.
I baš tada vidjeh jedan oblak,
pomislih da kiša lije,
uspravih se i napravih korak,
uza me se netko smije.
Još mokar od taštine svoje
i ne ćutih to još tada,
kako je u srce moje
ubačeno zrnce koje
mojim bićem počinje da vlada.
I sva pusta moja znanja
pred tim zrncem
postadoše manja.
Netko mi je na samom početku
tihano i nježno prišo’,
u samome mom začetku;
duh života u mene je sišo’
i na putu sa mnom zajedno je išo’.
Još uvijek vjerujem uza me ide. . .
to zrnce što oči ne vide;
ime ja mu znam, vjerujem u tog
što mi mati o Njem kaže:
“Sine, Gospodin tvoj je Bog!
Ante Ugrina
Foto: https://www.pexels.com