Posted by Kiši.
Jedva ćutim što se zbiva oko mene,
a Ti me pozivaš da odškrinem prozor u kraj vremena.
Kada sve prođe,
kad ugasnu strasti, zamukne pjev i prestane bol,
kad stane vrijeme,
a Ti sjedneš na prijestol
i otpočneš sud
razlučivanjem naroda,
kamo ćeš me smjestiti?
Lijevo ili desno?
Kada sve prođe
i kad vrijeme zbriše sve naše podjele
na lijevo i desno, na gore i dolje,
tad ćeš samo Ti biti mjera.
Neće biti drugog desna doli Tebi zdesna
ni drugog lijeva doli Tebi slijeva.
Kamo ćeš me smjestiti?
Sebi zdesna ili sebi slijeva?
Vani kiši.
Lijeva.
Podne je, a nebo je teško i sivo.
Kad sve naše borbe izgube svoj žar
i kad sve patnje nađu svoj kraj,
kako ćeš nas razlučiti?
Ne ćeš pozivati ni ugledne ni uzvišene,
ni preslavne ni preuzvišene,
ne ćeš nas lučiti po moći i bogatstvu,
ugledu ili staležu.
Ti koji vidiš kako nitko od nas ne vidi
i sudiš kako nijedan naš sud ne sudi
Ti ćeš čitati u našim srcima samo jedno pismo:
tko je od nas opažao tuđu glad i tažio je,
tko je vidio tuđu žeđ i gasio je,
tko je od nas otvarao svoja vrata tuđincu,
pokrivao tuđu golotinju
obilazio bolesne i utamničene.
Naša srca, međutim, pamte puno više.
U njima ima radosti i igre,
zluradosti i boli.
Ona pamte i naše zle namisli i zla djela
i naše strasti i naše povrede,
tuge i žalosti, radosti i veselja.
Ništa od toga neće moći zasjeniti
ono što sam činio drugome.
Sudit ćeš nas po našim srcima,
ali otkud Ti toliko znanje o nama?
Iz drugih i iz nas samih.
Eonima si se skrivao u gladnima i žednima,
strancima i golima,
bolesnima i utamničenima.
Iz njihove kože znaš koga si od nas susreo, a koga ne,
tko je od nas kruh svoj jeo sam i zatvorenih očiju,
a tko je poklanjao svoju vodu,
tko je drugog razgolio, a tko zaogrnuo,
tko Ti je vidao rane, a tko ih nanosio.
Ništa Ti ne moraš pamtiti.
Tijela pamte.
Naša pamte što su nam drugi činili,
a tuđa pamte što smo mi njima činili.
Tvoje Tijelo pamti sve,
jer Ti si skriven u svima
i svi smo samo dio Tvoga Tijela.
Kiša više ne lije.
Tek sipi.
Mir je i tišina.
Kad sve zamukne i tišinu prekine samo Tvoj sud,
što ću čuti?
Dođi ili odlazi?
Dođite, blagoslovljeni Oca mojega
ili
Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni?
Ja ne znam što tuđa tijela pamte o meni.
Jedva ćutim što moje pamti.
Kad pred Tvojim licem i pred Tvojom riječi
ožive naša pamćenja,
hoćeš li me pozvati k sebi
ili otjerati od sebe?
Znam da ćeš učiniti sve
ne bi li pronašao neki razlog da me, unatoč svemu,
ipak pozoveš k sebi,
ali hoće li se naći
koje tijelo što uz moje ime
veže utaženu glad
ili pamti ugaslu žeđ?
Hoće li ijedan stranac
u mojoj nutrini prepoznati svoj egzil?
Hoće li se pred Tobom naći itko s mojom odjećom na sebi?
Hoće li itko iz bolnice i zatvora pamtiti moje posjete?
Kiša opet pada.
Kroz odškrinuti prozor u kraj vremena
ne vidim ni Tebe
ni sebe Tebi zdesna ili slijeva,
ali ćutim jasnije nego jutros
da si skriven
u ljudskoj gladi i žeđi,
u strancima i golima,
utamničenima i bolesnima.
fra Ante Vučković