Obitelj i brak su napadnuti jer su zadnje jezgre tradicionalnog društva

BogoslovPosted by

Zoran Vukman, slobodni je i neovisni mislilac, novinar, pisac, publicist i prevoditelj. Iz tiska nedavno je izišla njegova nova knjiga „Filozofija novoga početka“, kao prvi dio Trilogije iscjeljenja. Tim povodom razgovarali smo s gospodinom Vukmanom.

Živimo u vremenu poplave newageovske self-help literature i savjeta za bolji život. I u podnaslovu Vaše knjige stoji kako je riječ o softveru za ispunjen život. Po čemu se Vaša knjiga razlikuje od drugih koje nam se svakodnevno nude?

U odnosu na new-age literaturu, nudi duhovno-egzistencijalni program života utemeljen na Kristu i njegovim riječima. Čitao sam razne knjige na temu „samopomoći“ i kroz njih se provlači uvijek jedna te ista pseudoduhovna nit, sinkretizam koji uzme više sastojaka od svake religije i onda ih umiješa u lonac, skuha i proda kao čudotvorni napitak. Od autora do autora razlikuje se samo omjer umiješanog, inače je sve isto, u osnovi, bildanje ega, samostvaranje, duhovnost bez Boga, zapravo, ako se uopće i može govoriti o nekoj duhovnosti. Jer svaka duhovnost ima svoj izvor i tradiciju, dok je new age „self-help“ literatura miks novijega doba, i popularnost takvih knjiga ne govori samo o tome koliko zapadni čovjek luta u potrazi za odgovorima o vlastitom smislu i egzistenciji, nego i koliko su zakazali katolički duhovnici koji bi trebali ljudima približiti vjeru na način koji sam u knjizi nazvao „primjenjenom duhovnošću“. To znači, na svaki konkretan slučaj ne odgovarati općim i apstraktnim odgovorima ili citatima, nego biti kadar pojedinom čovjeku približiti Isusovu riječ kako bi se ona utjelovila u konkretnoj egzistenciji dotičnoga čovjeka, odnosno, da bi čovjek pronašao odgovor za sebe i svoj slučaj, za svoj život i poslanje.

Kao što stoji u uvodu knjige, njezina je tema mogućnost novoga početka, čak onda kad se čini da on nije moguć. Odnosi li se taj novi početak na svakoga, neovisno o njegovoj dobi?

Ideja novoga početka ima svoju mitološku dimenziju od prapočetaka čovjeka, ali u taj aspekt nisam ulazio. Mene je zanimala ideja novoga početka u svakodnevnom životu,

Filozofija novoga pocetka

nakon raznih nevolja, padova, malodušja, kako skupiti snagu, ustati i započeti iznova. Bez Isusa u punom smislu to nije moguće. Svatko može napraviti izvanjski „remaking“, ali je kratkoga vijeka ako se nisi promijenio iznutra. Moja je teza da je novi početak moguć bilo kada i ne ovisi o dobi nego o vjeri i volji čovjeka, o njegovoj nutarnjoj snazi, odlučnosti, raspoloživosti.

Možeš imati dvadeset godina i izgubiti životni smisao, a možeš i pedeset ili osamdeset pa biti pun životne vedrine, duha i volje za radom, stvaranjem do zadnjega daha. U svakoj životnoj dobi, možeš podvući crtu ispod prošlosti i započeti nešto novo. Važno je biti aktivan, umno i fizički, pogotovo u duhovnom smislu. S godinama bi vjera trebala sazrijevati iako na žalost u današnjem svijetu imamo sve manje mudrih ljudi.

Čovjek se može ponašati u skladu sa svojim godinama, a da uvijek bude živa duha i motiviran. Čovjek koji živi i radi, koji uvijek traga za smislom i odgovorima, koji je spreman učiniti nešto za ljude i Boga, za obitelj, svoj narod, zajednicu, pozitivna je i zrela osoba. Nama upravo treba takav stav: da se odupremo prodavačima mraka i malodušja.

S Isusom je uvijek sve novo

Je li novi početak moguć bez istinske vjere i duhovna preobraćenja?

Naravno da nije. Upravo to i jest istinski i pravi novi početak. Kako sam napisao u knjizi, s Isusom je uvijek sve novo. Obraćenje je u duhovnom smislu pravi „turning point“, odsudna prekretnica koja nam otvara nove uvide, i u vlastitu dušu i u okolni svijet. Svi oblici „samopomoći“ u kojima čovjek sam nešto pokušava promijeniti, oslanjajući se isključivo na vlastite snage, ne računajući s vjerom i Bogom, ograničena su dometa, i traju dokle traju sile određenog čovjeka. A svi smo limitirani i svi imamo neku slabu točku. Kad tad dođe bolest, slabost, kriza – što onda? Tek tada se pokazuje naša snaga, volja ali nadasve – vjera!

Tvrdite da je Isus Krist dao sve smjerenice za ispunjeni život. Zašto onda vjernici često ne vode ispunjen život, nego se i sami prepušte općem gubitku smisla i vrijednosnih orijentira?

Zato jer im nitko nije dao i osmislio duhovno-egzistencijalnu LijekAko vam netko dođe s konkretnom mukom, onda mu treba i konkretni odgovor, lijek. Isus za sve ima lijek, ali te lijekove netko treba znati čitati. I dozirati. Dakako, mislim najprije na duhovnoj razini, ali jednako tako i na fizičko-egzistencijalnoj. S druge strane, vjernik nije malo dijete pa da ne može i sam raditi na sebi, čitati, moliti, tragati za odgovorima u vjeri i ustrajnosti. Ako sam ne kucaš, kako će ti se otvoriti?metodu kako će u današnjem svijetu zaživjeti ono što Isus propovijeda. Svi smo mi unikatni. Svatko od nas ima neki problem koji treba sagledati u svjetlu vjere i Isusova nauka, ali nam Isus ne govori svima isto i na isti

Križnačin. Jedan citat iz Evanđelja meni ili Vama u određenoj životnoj situaciji ne mora govoriti isto, ne moramo ga razumjeti ili doživjeti kao rasvjetljenje problema na isti način. Problem je kad tražite duhovnika, a on svima ponavlja istu šprancu.

Treba ući u konkretan problem konkretnog čovjeka. Nijedan križ nije isti. Mnogi dobiju tumor, ali geneza tumora je kod svakoga drukčija, zato nije ni otkriven lijek – jer ovdje očito opći princip ne djeluje na pojedinačno bez cjelovitog pristupa čovjeku kao osobi. A pazite, Isus svakome pristupa kao određenoj osobi. Medicina ima kemoterapiju, udari

svakome isto, da bi ubili mutirane stanice, liječe se posljedice, a uzroci su ambivalentni. Ponekad budu očiti, ponekad ne. Pušački rak je pušački rak, ali što kad tumor pluća dobije čovjek koji nije nikada zapalio cigaretu? Tako je i s pristupom životu iz kršćanske perspektive.

Ako vam netko dođe s konkretnom mukom, onda mu treba i konkretni odgovor, lijek. Isus za sve ima lijek, ali te lijekove netko treba znati čitati. I dozirati. Dakako, mislim najprije na duhovnoj razini, ali jednako tako i na fizičko-egzistencijalnoj. S druge strane, vjernik nije malo dijete pa da ne može i sam raditi na sebi, čitati, moliti, tragati za odgovorima u vjeri i ustrajnosti. Ako sam ne kucaš, kako će ti se otvoriti?

Treba se boriti do kraja

Vaša je poruka da treba konstantno raditi na sebi, mijenjati se na bolje i nikada ne odustati?

Upravo tako. Vjerujem da sam Bog očekuje našu inicijativu, da se mi sami pokrenemo neovisno o okolnostima. Uvijek sam bio protiv odustajanja. Treba se boriti do kraja. Ustrajnost je važna odlika. Pogotovo ne smijemo odustati od sebe koliko god nam bilo teško. Ako smo odustali od sebe, teško da možemo očekivati da će nas itko drugi moći pokrenuti. Kad ljudi vide da si samog sebe otpisao, onda te i oni podsvjesno otpisuju. Ili kad te drugi Zivototpišu iz nekih malicioznih razloga, progona npr., onda je TraumeS traumama se treba suočiti i „foldirati“ ih, ne možemo ih sve riješiti ovoga časa, riješit ćemo ih na dulje staze radom, življenjem vlastita poslanja – treba ih na neki način postati svjestan, analizirati ih, sagledati sebe u svjetlu vlastite patnje i krenuti dalje, ne osvrtati se. One će zarasti, pretvoriti se u krastu i otpasti. Ostat će ožiljak koji nosiš, ali ne smiješ dopustiti da te prošlost zatoči, i da ti ne da ići dalje. Isus je rekao – stavi ruke na plug i ne osvrći se. To ne znači, zaboravi, nego kreni dalje svojim putem, zaori brazdu. Onda ćeš imati i snage i pameti razriješiti i čvorove prošlosti.važno da ti samog sebe nisi otpisao, pa neće ni Bog. On će biti do kraja uz tebe.

Koliko nam odluku za promjenom može otežavati okapanje po traumama i kompleksima iz prošlosti?

Ne samo da nam je može otežati, nego ćemo zaglibiti u živom blatu, budemo li se valjali po njemu. Ali ne zavaravajmo se, ne možemo se traumatskog naslijeđa osloboditi jednim klikom miša, ili „pozitivnim mišljenjem“. Pozitivan stav u smislu aktivnog stava, odupiranja zlu i beznađu, treba pronaći, steći, ojačati, no to nije samo neka mentalna tehnika, nego jedan vrlo složeni sustav u samom čovjeku koji treba pokrenuti. Ne zagovaram ideologiju „all you need is love“ i sve će biti dobro. Ili „imagine“, jer new age je na neki način, danas više psihološki nego sociološki svojevrsna rehipizacija, povratak u utopiju i iluziju šezdesetih, samo s drukčijim metodama. Nekad su buntovnici odbijali ostariti, htjeli su umrijeti mladi, a danas se traži lažni eliksir mladosti. Danas ako se nisi botoksirao, onda si nazadan.

Ako pokazuješ svoje godine, zrelost, Čovjek na morupostaje nepristojno – moraš biti „forever young“, po svaku cijenu. A to što se samo karoserija dorađuje, dok motor ne valja, druga je stvar. Ljudi skrivaju sijede vlasi, farbaju se, žele zaustaviti godine umjetnim metodama, a ne shvaćaju da je duh onaj koji je uvijek mlad i da duh čini čovjeka mladim a ne nova karoserija. Zašto se ljudi boje zrelih godina? Jer suvremeni sustav te automatski ispljune kao strano tijelo čim prijeđeš četrdesetu.

Živi se u petoj brzini. Zamislite da stalno vozite u petoj brzini, koji bi to bio kaos na gradskim cestama. A tako žive sve mlađi naraštaju, dok ih stariji oponašaju, umjesto da bude obrnuto, da stariji budu primjer mlađima. Dokinuta je svaka tradicija i dobili smo latentni kaos. Isto je tako i s ranama prošlosti. Ljudi ih potiskuju, koriste razne metode i duhovnost leptirića, kako je ja zovem, a to je način da sebe uvjeriš kako je sve divno i krasno, iako nije.

S traumama se treba suočiti i „foldirati“ ih, ne možemo ih sve riješiti ovoga časa, riješit ćemo ih na dulje staze radom, življenjem vlastita poslanja – treba ih na neki način postati svjestan, analizirati ih, sagledati sebe u svjetlu vlastite patnje i krenuti dalje, ne osvrtati se. One će zarasti, pretvoriti se u krastu i otpasti. Ostat će ožiljak koji nosiš, ali ne smiješ dopustiti da te prošlost zatoči, i da ti ne da ići dalje. Isus je rekao – stavi ruke na plug i ne osvrći se. To ne znači, zaboravi, nego kreni dalje svojim putem, zaori brazdu. Onda ćeš imati i snage i pameti razriješiti i čvorove prošlosti.

Može li patnja pročistiti čovjeka i dati mu polet za novim životom?

Može, ali i ne mora. Opet ovisi o našem stavu i okolini. Neke ljude patnja slomi. Neki budu doista pročišćeni. Sve ovisi o vjeri i stavu prema onom što nam se događa. Patnja nije svrha samoj sebi. Iz vlastite muke, mudar čovjek će nešto naučiti. Ako gubiš vrijeme s pritužbama Bogu i čovjeku, onda zaista gubiš vrijeme. Nisi jedini kojega je pogodila patnja. Čovjek mora imati hrabrosti nešto i otrpjeti kad jednostavno mora. Može i pobjeći od patnje, ali će ga na koncu sustići još veći problemi ako od njih bježi.

Iz patnje se može izvući pouka i prilika za osobnu promjenu, to je velika istina. No treba je preživjeti, izdržati, lako je govoriti. Kad udari ljuta nevolja, tek onaj koji je osjeti, zna o čemu se radi, i koliko mu treba vjere i snage da bi izdurao. Svi se mi, prirodno, toga bojimo, zato je i bolje da nekad ništa ne znamo, jer kad bi unaprijed znali kroza što nam je proći, obeshrabrili bi se. Mnogi ljudi u patnji pokažu svoju snagu. Da ne govorim o Domovinskom ratu. I poslije njega. Puno je muke i patnje u ovom narodu. A trebali bi iz svega toga izići doista jači umjesto klonuli.

Na jednom mjestu pišete da je najveća nesreća otići s ovoga svijeta, a da si odustao od života puno prije vlastite fizičke smrti?

Da, to mi se čini prestrašnim, kad vidim ljude koje su odustali od sebe, koji su se predali inerciji svoga života, uvjerili sebe da su promašeni, da je gotovo. Onda tako i bude. Autosugestija je vrlo moćna. Mi svojim stavom gradimo vlastiti ambijent bez obzira na njegove izvanjske silnice. O nama puno toga ovisi, puno više nego što smo spremni priznati, ali ne i apsolutno sve. Bog je gospodar života i smrti. On zna, mi ne znamo, mi slutimo. Vjerujemo ili ne vjerujemo. Predaja je najgora stvar, pogotovo predaja svog života bezdanu malodušja i beznađa. Neki ljudi žive a zapravo ne žive. Bilo da su pasivni, bilo da su hiperaktivni, pa misle da živjeti znači tutnjati na Zrću. Sve su to krajnosti. Život nije američki film, ni akcija ni komedija, život je često tragikomedija, ali i film koji zna biti monoton. Prazan. Bez dubine. Ne može se u punini živjeti bez snage duha.

Ljudi često donose odluke za vođenje kvalitetnijeg života, ali stari čovjek jednostavno ne dopušta provedbu te odluke…

Svi imamo isti problem u početku. Zato je ustrajnost važna. U nama se stalno događa borba između starog i novog čovjeka, ali ako tu borbu ne započnemo, ništa se bitno neće promijeniti. Ništa veliko nije trivijalno i ne može se shvatiti olako. Zato mi idu na živce razni „self-help“ trivijalni pristupi čovjekovoj psihi, ishrani, tijelu, mozgu, duhovnosti – sve se tu smiksalo, i pseudoznanost i pseudoduhovnost, i meditacija i specijalne kuharice, recepti za novo „ja“, za sreću, pomlađivanje, bogatstvo i raj na zemlji. A od svega toga ne ostane ništa samo kad čovjeka udari teška bolest ili neka druga nesreća. Što uopće znači kvalitetan život za današnjeg čovjeka?

Isus nije bio tolerantan

Govoreći o današnjem svijetu koji melje sve ljudske vrijednosti, tvrdite da je zadnja instanca koju treba braniti i za koju vrijedi živjeti – obitelj. Je li zato obitelj danas toliko na udaru modernih ideologija?

Obitelj i brak su napadnuti jer su zadnje jezgre tradicionalnog društva i ne radi se više o tome da ih se izravno sruši nego prisvoji i preoblikuje prema novoj rodnoj agendi koja je u svojoj biti monstruozna. I mnogi ljudi nisu svjesni koliko je rodna ideologija čudovišna. To je tema moje prethodne knjige „Bogoubojstvo Zapada“, o tome smo govorili, na vrijeme, ali malo tko je slušao, dok nismo dovedeni pred zid i gotov čin s usvajanjem „Istanbulke“.

Zato će pred Bogom mnogi biskupi i pismoznanci teško odgovarati, općenito modernističke crkvene strukture ponašaju se kukavički i povlače se pred svijetom, prihvatili su retoriku tolerancije, a ne evangelizacije, pasivnog suživota sa zlom, a ne misijskog djelovanja u vlastitom društvu.

Obitelj

Isus nije bio tolerantan. Bio je milosrdan, ali nije bio tolerantan, dapače, koliko puta su mu  spočitnuli ne samo da mu je „tvrda besjeda“ nego i da je „izvan sebe“, dakle lud. Što drugo danas mogu očekivati njegovi autentični učenici? Da će dobivati počasne doktorate na uglednim masonskim  sveuč-ilištima? Da će im mediji davati prostora?

Da će ih svijet slaviti? Kukavičluk je najveća sramota velikog dijela duhovnih pastira. Nečista savjest, nedostatak molitve, žrtve i – kukavičluk.

Što bismo na kraju razgovora mogli zaključiti, koji je smisao života za kršćanina?

Krist. Nasljedovati Krista. A to ne znači biti plašljiv i pasivan nego odvažan i jasan. Zlo je zlo. Mnogi ga opravdavaju, odnosno vlastitu pasivnost pred zlom, jer ga smještaju u nijanse sivoga, pa eto, ništa nije crno-bijelo. A život se poigra s nama pa nam pokaže da zlo ima svoju fizionomiju, svoje lice i naličje, svoje maske iza kojih se krije, i često su to maske ljubavi i dobra, ali samo maske. Maske s osmijehom. Iza njih se krije lice zla. Smisao života – ukratko – je otkriti vlastiti smisao u Bogu – što mi je dano činiti.

Svi imamo neke darove i sposobnosti. Nema čovjeka bez talenta za nešto. Samo je problem što mnogi zakopaju svoje talente. Poslije bude kasno. No ja ipak kažem, dok živimo, nikad nije kasno za istinski novi početak ukoliko nismo sami sebe otpisali. Onda te i drugi otpišu. Mene je to uvijek držalo na nogama. Bio sam otpisan puno puta, ali nikad samog sebe nisam otpisao. To mi je bilo važno. I što je najvažnije, Bog te nikada neće otpisati. Uvijek je čovjek taj koji samog sebe otpisuje i bira propast. Mogu te drugi baciti u bunar, objektivno mnogi trpe zlo i nepravdu, ali je neizrecivo važno da pred zlom i nepravdom do kraja budu odvažni i da vjeruju Kristu. U tome je snaga i odgovor na pitanje o smislu. Otkriti i biti ono što jesi, ali u Bogu.

Davor Dijanović

Izvor: https://www.hkv.hr

Foto: http://www.zoranvukman.com