O zlu kao groteski

BogoslovPosted by

Holivudska filmska industrija producira i stvara nove paradigme i stereotipe kod mladih naraštaja, a oni su uglavnom ispražnjeni od svakog vjerskog, kršćanskog sadržaja (osim u rijetkim iznimkama). Ako se i radi o filmu s kršćanskim elementima oni uglavnom naginju new age reinterpretacijama. Jedan od trendova koje je filmska industrija projicirala u svijest suvremene mladeži je ideologija vampirizma, svojevrsna nova gotika, vampirske sage, vampirska epika, koja mlade uvodi u jedan nadrealni , duhovno i mentalno nezdrav svijet. Zlo nije samo banalno (H.Arendt), ono je i groteskno. U ontologiji zla koje se manifestira u našem vremenu možemo pronaći izrazito snažni groteskni element, ne samo u obliku dijaboličnih i rugalačkih inverzija (bivši list „Feral Tribune“ i danas francuski satirički časopis „Charlie Hebdo“ kao radikalni primjeri kojima ništa nije sveto), nego i u samoj svojoj biti zlo je groteska, jer iskrivljuje sveto do karikature ali redovito se pretvarajući u karikaturu samog sebe. Zlo kao groteska je dijete zapadnog nihilizma i autodestrukcije. Kako sam već ranije naveo, grotesknost zla se vidi i kroz deformacije estetike i poetike u umjetnosti, kroz deformaciju ljudskog tijela i spolnosti, u odnosu prema tradiciji i sakralnom – sve se želi srušiti i pod stijegom „svete“ mržnje izrugati svaka ljepota, uzvišenost i istinitost. U svijetu groteske više ništa ne postoji nedirnuto, neoskvrnuto.

Grotesknost zla je jedno od njegovih formi i izražajnosti u čistoj dijaboličnoj esenciji. Naravno, nemojmo grotesku kao umjetnički izričaj miješati s tim, jer groteska je kod mnogih pisaca i umjetnika služila upravo da bi se zlo raskrinkalo. Groteska je u tom slučaju metoda, vrsta stilskog izraza kojim se upućuje upravo na neku deformaciju u stvarnosti. Kad je riječ o nekim kazališnim predstavama, o vrsti postmoderne, avangardne ili neonaturalističke pseudoestetike, kad se groteska ne koristi kao metoda nego kao nadahnuće i stav autora da bi se narugao nečem svetom a što on smatra nazadnim i potrebnim rušenjima, razvrgnuća ili inverzije, onda se radi definitivno o zlu kao groteski koje se zaogrnulo formom umjetnosti da bi izrugivalo ljudske vrednote i time rušilački djelovalo. Groteska kao postupak kroz koji se izražava neko društveno zlo je jedna razina umjetničkog, ali groteska kao cilj i svrha, kao suština autorovog stava o subjektu ili objektu kojeg smatra vrijednim jedino prezira, a to može biti i sama sakralnost ili neka univerzalna tradicionalna vrijednost, već je iskaz protuumjetničkog čina koji se izdaje za umjetnost onkraj svih etičkih i estetičkih granica.

Neki autori su u samoj groteski prepoznali formu zla i sredstvo njegova izričaja i ujedno kritike, no kad se u umjetničkom djelu ili predstavi, gola groteska predstavlja doslovno, kao namjerna sablazan i provokacija, kako u tom slučaju govoriti o nekoj estetici ili poetici umjetničkog izraza ako je maska ružnoga i porugljivoga postala lice samoga umjetnika koji time kanalizira vlastitu ideološku mržnju? U takvom slučaju on sam postaje groteskni izričaj zla ili Zloga kao takvoga. Te nijanse je vrlo teško razlikovati jer i najveći dijabolici među umjetnicima vlastitu destrukciju prikazuju kao nešto dobro, kao kritiku zla u društvu. Pitanje je, može li se zlom boriti protiv zla, ružnoćom protiv ružnoće?

Na naslovnici knjige (Propast svijeta ili novo doba poganstva) je dio triptiha Hieronimusa Boscha „Vrt zemaljskih naslada“, koji zapravo vrlo slikovito izražava temeljnu ideju čitave ove knjige: da neopoganstvo koje ljudski rod vodi u utopiju lažnog zemaljskog raja, nosi u sebi nešto od fantazmagorične groteske koju je Bosch tako sugestivno izrazio još u 16. stoljeću. Njegova vizija je tada bila neshvaćena, nadrealisti su je stoljećima kasnije shvatili kao svoju preteču, no u njezinoj osnovi je srednjovjekovna misticistička vizija palog svijeta, iznikla iz nizozemske gotičke škole, koja tako proročki odražava duh današnjega materijalističkoga, epikurejskog svijeta koji smisao nalazi samo u ovozemnim nasladama. Neopoganstvo nas dovodi do krivih premisa: da smisao života vidimo samo ovdje, na ovome svijetu, iako je prolazan, nestalan i propadljiv.

Zoran Vukman