Nekada sam mislio da pomažem Zajednici, a sada sve jasnije vidim da Bog preko Zajednice pomaže meni i drugima

BogoslovPosted by

Moj prvi susret sa zajednicom Cenacolo bio je prije dvadesetak godina, točnije one godine kada je Zajednica zaživjela u Istri u Novigradu. Ja sam tad bio mladi župnik u prigradskoj župi sv. Luke u Osijeku. Župa je tad bila tek uspostavljena, a ti dani za mene su bili u isto vrijeme i teški i blagoslovljeni. Cilj mi je bio okupiti ljude kako bismo mogli krenuti sa župom, što nije bilo lako jer su jedni pripadali staroj župi u Višnjevcu, a drugi staroj župi u Josipovcu. Jedna od ideja koja mi je pala na pamet bila je da odem sa župljanima na odmor na more u Novigrad. Tamo nam se naime pružila prilika provesti desetak dana ugodno, povoljno, a u isto vrijeme produhovljeno. Moj cilj nije bio samo ljetovanje, već duhovna obnova. Bilo nas je pedesetak, jedan autobus, najviše mladih ljudi.

Slučajno sam, šetajući mjestom, preko jednog svećenika saznao za Zajednicu u Novigradu. Obišao sam je i čuo njihova svjedočanstva. Svjedočanstva su me snažno dodirnula i osjetio sam da je to ono pravo. Četvoricu momaka sam zamolio da dođu u naše odmaralište gdje smo svaki dan imali misu i da nam tamo posvjedoče kako je Bog ušao u njihov život i raskinuo okove njihovog ropstva ovisnosti u koje su upali. Zanimljivo je bilo sve to slušati i promatrati, jer su i moji župljani ostali oduševljeni zajednicom Cenacolo i dečkima što su svjedočili. Glavna tema razgovora na plaži bila je zajednica Cenacolo. Osjetio sam da je tu milosrdni Bog na djelu. Po povratku u župu nastavo sam kontakt s dečkima. Tako sam saznao da postoji i bratovština Zajednice u Vrbovcu. Stupio sam i s njima u kontakt, pozvao ih u župu, a iza toga oni su mene pozvali nekoliko dana na iskustvo u Vrbovec.

Otvaranje Šarengrada

Rekli su: „Done, dođi i budi s nama, ti si sto posto naš.“ Šalili su se i rekli: „Da nisi svećenik, sigurno bi bio narkoman.“ Proveo sam nekoliko dana u Vrbovcu i upijao Zajednicu. Na prvi pogled sve me je u Zajednici fasciniralo i sve mi je bilo zanimljivo. Stil života, komunikacija momaka, molitva, misa koju sam s njima slavio, skromna i jednostavna hrana, podjela Božje riječi. Ostao sam bez riječi. Najviše me je dodirnulo klanjanje u noći, između dva i tri sata ujutro. Gledajući Isusa u Presvetom Oltarskom Sakramentu pitao sam se: „Isuse, je li moguće da ja klečim na koljenima s bivšim zatvorenicima, uličarima, pijancima, narkomanima, kockarima, pa ovo je čudo. Ovo je veće čudo od onoga da ustaju mrtvi jer bi mrtvi ako ustanu opet umrli, a ovdje ljudi uskrsavaju na vječni život“. U srcu su mi odzvanjale riječi: „Nisam došao zbog pravednika, već grešnika. Ne trebaju zdravi liječnika, već bolesni.“

Postalo mi je jasno, zašto se Isus rodio u štali, jer on mora očistiti štalu našega života. Upravo sam tada svim srcem uzljubio grešnika, tj. svrstao se u tu grupu i shvatio da sam to ja, pa neka sam i svećenik. Bog voli i ljubi, Bog ne odustaje od grešnika. Ubrzo se u meni počela rađati ideja da bi bilo dobro u našoj biskupiji osnovati ovakvu Zajednicu i dovesti momke ili djevojke i biti na raspolaganju onima koji traže izlaz iz ovisnosti. S tom idejom otišao sam tadašnjem biskupu Marinu Srakiću. Iznenadilo me kada mi je rekao da pozna majku Elviru i Zajednicu. Bez pridržaja je prihvatio moju ideju i pomogao da se realizira. Nije dugo prošlo i Zajednica je pokrenuta u Šarengradu, na samoj obali Dunava, i to u samostanu franjevaca koji je bio prazan. U samostanu su prije Domovinskog rata živjele sestre karmelićanke, za vrijeme Domovinskog rata bio je okupiran, a poslije rata tu je bio starački dom. Zahvaljujući tim okolnostima samostan je ostao čitav i u dobrom sanju, tako da su se dečki bez problema uselili i započeli svoj život. Na otvorenju je bio don Stefano koji je rekao: „Vi ste dragi dečki sličnim ovom kraju i ovim ljudima čije su kuće i obitelji razrušene i razorene. Kako ovi ljudi budu obnavljali svoje kuće, tako ćete i vi obnavljati ruševine koje nosite u sebi“. Zaista su tada bili vidljivi tragovi pustoši rata i razorenosti mnogih kuća. Još uvijek je trajala obnova.

Tragedija na maturalnom putovanju

Za svećenika sam zaređen 1990. godine, uoči Domovinskog rata. Rat me je zatekao u centru grada Osijeka gdje sam bio kapelan. Puno toga sam zajedno s danas pokojnim župnikom prošao, a poslije rata je život u Osijeku ponovo krenuo punim plućima. Kako su se ljudi vraćali u slobodni, ali razoreni Osijek, počela su i velika okupljanja na nedjeljnim svetim misama. Dobio sam dojam kao da je cijeli grad krenuo u crkvu i kao da je postalo „in“ ići na misu. Započeo  sam i s molitvenim susretima za mladež gdje su se najviše okupljali studenti, a bilo ih je uistinu puno svakoga ponedjeljka. Radeći sa studentima osjetio sam da jedan dio njih puši travu, drogira se. Za mene je do tada ovaj problem bio potpuna nepoznanica te sam počeo proučavati kako droga utječe na čovjeka. Proučavao sam, raspitivao se i čitao literaturu, istraživao i molio Boga da me prosvijetli kako pomoći tim ljudima na kojima sam vidio da gube tlo pod nogama i same sebe. Vidio sam da su nesretni, a tako mladi. Već tada je droga ušla u Osijek na velika vrata. Bio sam profesor  vjeronauka u gimnaziji i sve više susretao ljude koji su bili ovisnici u pravom smislu riječi. Strašno me pogodila vijest koju su sve televizije u Hrvatskoj prenijele da je među skupinom maturanata koji su bili na maturalcu u Španjolskoj jedan mladić odvezen kući u mrtvačkom sanduku. Bio je to moj vjeroučenik koji se napušio trave zabavljajući se na maturalcu i rekao da je ptica te skočio s jedne stijene misleći da leti i tako izgubio život. Nikada neću zaboraviti njegov sprovod i mnoštvo mladosti koja je tad plakala. Dobio sam dojam da cijelo nebo plače. Stojeći kraj otvorenog groba zavapio sam Bogu da mi pomogne, da mi dadne snagu da se uhvatim u koštac s tim novim ratom koji se nadvio nad našom mladosti. Zar sam postao svećenik da bespomoćno sahranjujem te mlade ljude?

Život u izobilju

Upravo u to vrijeme se na mom putu pojavio Cenacolo kao konkretni odgovor na moja traženja. Prionuo sam svim srcem uz njih i postao im potpora i pomoć, kako duhovna, tako i materijalna. Prošlo je puno godina u iskrenom radu s cenacolovcima  gdje sam puno toga naučio, a prodro i u ovisničku psihu koja je zaista duboko ranjena. Bilo je trenutaka kada sam sumnjao u cjelokupni smisao, nekada se osjećao naivno iskorištenim, jer sam znao poput djeteta svima vjerovati. Puno toga bi se dalo pisati i prepričavati doživljaje koje sam doživio s mnoštvom momaka koji su prošli kroz Šarengrad. Sjećam se dobro pokojnog profesora Ivančića s kojim sam se puno družio koji mi je rekao: “moraš sve bilježiti u dnevnik i objaviti knjigu. Zaista bih mogao napisati knjigu o pojedinim ljudima koji su se tražili na svome životnom putu, a i ja zajedno s njima dozrijevao i prodirao u smisao Zajednice”. Kaže Isus: „Došao sam da život imaju, u izobilju da ga imaju“. Oni koji prihvaćaju život Zajednice i postaju dio te stvarnosti i zaista imaju život u izobilju.

Nikada neću zaboraviti prvo „Slavlje života“ u Saluzzu i susret s majkom Elvirom i njezine kateheze. Bio je to kratki pozdrav i razgovor kao s nekim s kojim sam se puno puta susreo. Dobio sam dojam da me pozna iako smo se prvi put susreli. Poslije smo se još nekoliko puta susreli, a jednom je i prenoćila u mojoj župnoj kući. Tada sam s njom duže razgovarao, postavljao joj pitanja o Zajednici, načinu rada, ulozi svećenika u Zajednici, a ona je rado na sve odgovarala. Više puta se od srca smijala tumačeći mi smisao Zajednice i njezino poslanje. Osjetio sam da je do kraja predana i zagledana u Isusa. Shvatio sam i to, a  danas osjećam da je ovo ne Elvirino, već Božje djelo. Ona je bila suvremeno oruđe u Božjoj ruci. Često ističem pred našim vjernicima da trebamo kao Crkva biti ponosni na Zajednicu i djelo majke Elvira koja se na ovakav način predala i posvetila.

Posebno me raduje što je nasljednik našega nadbiskupa Marina, nadbiskup Đuro Hranić u našoj nadbiskupiji stao uz Zajednicu i rekao: „Zajednica nam treba i pomoći ćemo joj da ostane, pomoći ćemo joj da se preseli iz Šarengrada u Gospino svetište u Aljmaš kod Osijeka, gdje će moći jače i snažnije djelovati i odgovarati na potrebe naših ljudi“. Sve ove nadbiskupove riječi danas u Aljmašu postaju stvarnost. Kuća se gradi i ubrzo će biti useljiva.

Na koncu, što reći? Nekada davno sam mislio da sam ja onaj koji pomaže Zajednici, sada vidim da Zajednica cijelo vrijeme pomaže meni i da sam preko nje puno naučio. Velik je Bog upravo preko Zajednice gdje se grešniku svratio Bog i nastanio kod njega, sjeo za njegov stol, što i sama riječ Cenacolo kaže. Euharistijsko klanjanje, koje je neizostavni dio puta svih cenacolovaca, glavna je terapija u kojoj Bog mijenja ljudska srca. Nenametljivi euharistijski Isus, Bog ljudske slobode u tišini odgovara svima koji ga traže. Čudesna je Zajednica, jer se sastoji od krhkih i slabih ljudi. Imam dojam da bi Zajednica mogla svaki dan po strukturi svojih članova propasti, no ipak, ona traje. Jer u slabosti, kako kaže sv. Pavao, Bog se proslavlja. Zajednica je oplemenila moj svećenički život i ponosan sam i Bogu zahvalan što imam milost biti dio te prelijepe stvarnosti.

don Ivan Jurić

Izvor: http://www.comunitacenacolo.it/hr