Nazire li se pandemija depresije?

BogoslovPosted by

Gubitak osjećaja kontrole, neizvjesnost, egzistencijalna kriza, nejasnoće i zatrpanost informacijama, strah od bolesti, strah od gubitka posla, socijalna izolacija, emocionalno otuđenje i prisilna samoća mogu uzrokovati porast mentalnih bolesti i poremećaja. Pandemija koronavirusa stvorila je i stvara paralelnu pandemiju straha, tjeskobe i depresije. Negativne posljedice po naše mentalno zdravlje već su vidljive i nije nerealno očekivati dramatičan porast psihičkih problema, napose depresije, i to među onima najranjivijima. I prije nesretne 2020. broj ljudi pogođenih depresijom kontinuirano se povećavao, depresija je bila najčešći poremećaj mentalnog zdravlja i jedna od najrasprostranjenijih bolesti modernog doba. Trenutna situacija (korona i potresi) znatno će pogoršati ove statistike.

Kakav je utjecaj nove stvarnosti u kojoj živimo na našu psihu? Koje su glavne značajke depresije i koji su njezini simptomi? Kako razlikovati depresiju od lošeg raspoloženja? Što učiniti i, prije svega, što ne učiniti kako bismo pomogli nekome tko pati od depresije? Kome se obratiti kad primijetimo da nešto nije u redu s nama ili s našim voljenima? Je li vjera psihoterapeuta važna? Kakvu ulogu ima Crkva u procesu razumijevanja i prihvaćanja bolesti i kako može biti proaktivna u služenju ljudima koji su depresivni? Može li ‘dobar vjernik’ biti depresivan? Zašto »trebaš više moliti« nije dovoljno?

Bol postojanja

U društvu poput našega, u kojem vlada diktat uspješnosti i produktivnosti, nametnuta pozitivnost i hinjena sreća, osoba koja pati od depresije izložena je vrlo snažnoj stigmi. U svijetu koji je toliko usredotočen na neprestano uspinjanje na društvenoj i ekonomskoj ljestvici, strah, tuga i nemoć ne smatraju se »društveno prihvatljivima«. Ovaj društveni pritisak i retorika »svijet voli pobjednike« produbljuju ozračje srama i tišine.

Vjernik koji pati od depresije dodatno pati jer ima dojam da je odvojen ne samo od svojih bližnjih, nego i od Boga. Propituje svoju vjeru, kaje se, moli, prima sakramente, redovito ide na misu, ali i dalje osjeća simptome. Često se suočava i s dodatnom dozom kritika te površnih i neodgovornih prijedloga kako sve može prevladati molitvom i većom vjerom u Boga. Potreban je oprez da depresiju ne svedemo na lijenost, slabost volje, karakternu manu, duhovni neuspjeh, Božju kaznu, posljedicu grijeha ili moralnog poremećaja ili dokaz nedostatka vjere. Takvo pojednostavljenje ovako složene bolesti štetno je i opasno jer je riječ o ozbiljnom zdravstvenom stanju koje u većini slučajeva zahtijeva medicinsku intervenciju.

Osim toga, takav stav zanemaruje činjenicu da su mnogi vjernici koji su u depresiji već u bliskom odnosu s Kristom i to može rezultirati stvaranjem nove razine boli i osjećaja krivnje. To šalje stravičnu poruku da Boga ne zanima njihova patnja, da ozbiljnim problemima nije mjesto u Crkvi i da naša vjera nema odgovor na poteškoće poput njihove. Dopuštamo tuđu patnju jer ne razumijemo što im treba i kako im pomoći. Zbog ovakvih stavova više nalikujemo Jobovim prijateljima negoli Kristovim sljedbenicima.

Klišeji i floskule koje koristimo kad netko ima loš dan poput »preosjetljiv/a si, drugima je gore, pretjeruješ, bit će sve dobro« pogubni su i kontraproduktivni za one u stanju depresije. Oni koji – više ili manje dobrodušno – potiču i nagovaraju depresivnu osobu da se uposli, bude jaka i zauzme za sebe, paradoksalno, samo potiču njezinu nesposobnost da se nosi sa situacijom jer ne uzimaju u obzir činjenicu da depresija nije prolazan osjećaj tuge, nego fiksno stanje boli na koje volja ne može utjecati.

Jedna od najgorih stvari koja se žrtvi depresije može reći jest: »Daj se trgni!« Ovaj beskorisni savjet proizlazi iz temeljnog nepoznavanja i pogrešne predodžbe bolesti, a jedina joj je svrha da se sami osjećamo manje bespomoćno. Korisno je reći: »Kako ti mogu pomoći? Uz tebe sam. Neću te napustiti.« Psihoterapija pomaže osobi preispitati poglede na sebe, svijet i ljude oko sebe. Psihoterapeut bi trebao biti neutralan u pogledu svjetonazora i sa zanimanjem i bez prosuđivanja pratiti unutarnji svijet klijenta. Izraz je nedostatka profesionalnosti negirati i ignorirati postojanje duhovne sfere ili nametati vrijednosti koje su u suprotnosti s vjerom klijenta. S druge strane, sama činjenica da je psihoterapeut vjernik nije jamstvo sposobnosti i stručnosti.

Učinimo Crkvu sigurnom lukom

U Crkvi još uvijek postoji deficit potpore i nedostatak osjetljivosti za osobe koje pate od depresije. Vjerujemo kako su mentalno i duhovno zdravlje usko povezani stoga Crkva itekako treba biti usmjerena na probleme mentalnog zdravlja. Depresivni poremećaji zahtijevaju analizu, raspravu i odgovarajuće djelovanje unutar Crkve. Pastoralni odgovor na depresiju je nužnost. Raznim inicijativama za promicanje mentalnog zdravlja, prevencijom poremećaja i razvojem praktičnih pastoralnih smjernica Crkva može učiniti puno više na uklanjanju stigmatizacije mentalnih bolesti.

Antidepresivna poruka vjere

Vjernik nije imun na depresiju. Život u vjeri ne jamči da ćemo biti oslobođeni depresije, ali povećava resurse za borbu protiv nje. Vjera je presudna u prevenciji i oporavku, ali ne može zamijeniti potrebni liječnički tretman i psihoterapiju. Beznađe je jedno od glavnih obilježja depresivnog poremećaja i jedan od najvećih čimbenika rizika za samoubojstvo. Ako je beznađe bolest, pronalazak smisla i svrhe trebao bi biti lijek. Život u vjeri ne znači da će put biti lak, ali značenje koje pronađemo čak i u najtežim okolnostima može nas držati punima nade. Naša je vjera najsnažniji zaštitni čimbenik protiv očaja.

Vjernik koji pati od depresije važan izvor duhovne snage, hrabrosti i utjehe može naći u obliku molitve (posebno krunice), sakramenata (posebno sakramenta pokore, euharistije, bolesničkog pomazanja) te čitanju Svetog pisma (posebno Psalama). U medicinskoj su skrbi duhovne potrebe osobe i ‘duhovna terapija’ podcijenjene ili previđene. Liječnik, terapeut i svećenik mogu međusobno surađivati i svatko od njih može dati svoj jedinstveni doprinos. Prava je šteta ne »iskoristiti« duhovni potencijal vjernika.

Zbog zajedničkog podrijetla, istine vjere i istine razuma nikada ne mogu proturječiti jedna drugoj ni biti u sukobu. Medicina, psihoterapija i vjera, ispravno shvaćene i protumačene, nisu u suprotnosti. Jedna ne može niti treba pokušati zamijeniti onu drugu. Konstruktivnim dijalogom pozvani smo graditi mostove među njima, uvijek poštujući njihove kompetencije i autonomiju. Naš je zadatak integrirati uvide iz svih izvora ovih komplementarnih perspektiva kako bismo stekli cjelovitije razumijevanje ove složene nevolje i različitim oblicima istovremene pomoći pridonijeli učinkovitijem liječenju. Zbog duboke povezanosti tijela, psihe i duha, ova interdisciplinarna suradnja predstavlja najbolju moguću pomoć.

Križ mentalnih bolesti

Stanja tugovanja poradi gubitka, neka duhovna iskustva, vjerske krize, očaj i melankolija ponekad su u svojim manifestacijama slični depresiji. Ako u sebi ili u bližnjima prepoznamo silnu tugu koja ometa svakodnevno funkcioniranje, neobjašnjive izljeve bijesa, razdražljivost, čudno ponašanje – treba potražiti stručnu pomoć. Traju li simptomi više od dva tjedna, a očiti okidači nisu razvidni, ili se pak javljaju samoubilačke ideje i misli o samoozljeđivanju, potrebno je bez oklijevanja angažirati psihijatra.

I premda Bogu ništa nije nemoguće, i može izliječiti svaku bolest, ipak posjećujemo liječnike. Usmjeriti osobu da potraži liječničku pomoć ne znači ostaviti ju samu i bez adekvatne duhovne pomoći. Osobe koje pate od depresije taj križ ne bi trebale nositi same. Moramo ih susresti, pratiti i s njima dijeliti njihov teret. Ne postoji veći dar koji jedna osoba može dati drugoj od svoje (aktivne) prisutnosti. Pozvani smo razumjeti složenost mentalnih bolesti i pokazati veću mudrost i osjetljivost u ophođenju sa svima koji s tom patnjom žive.

Maja Jakšić

Vjesnik đakovačko-osječke nadbiskupije, 149 (2021), 3, 74-75.