Između paušalne osude i strašljiva prešućivanja

BogoslovPosted by

Hans Küng nije bio tvrdi apologet, ni fanatični misionar, nego učitelj jasnih i distinktnih ideja, otvoreni, precizni znanstvenik koji je čitav život potrošio da posvjedoči kako ima smisla, kako je razumno pokloniti život vjeri u Boga

Već godinama povučen iz javnosti, 6. travnja, u Tübingenu, preminuo je katolički svećenik i teolog Hans Küng. A prije sedam godina (2014.), završavajući svoj treći svezak sjećanja, sva tri je u nas objavio riječki Ex libris, već u poznim godinama, svjestan i starosti i svoje neizlječive bolesti, Küng izriče testamentarno svjedočanstvo, svoj oproštaj i svoju javnu molitvu. Teolog upućuje Bogu molitvu zahvale za svoj «uspio život», veli «dobro je bilo», moli za oproštenje grijeha i prepušta se tajni Boga, iskonskom osloncu i smislu svega postojećega, Bogu «milosti koja traje vječno», te «pun uzdanja, bez brige i straha» kreće u nepoznatu budućnost. Zacijelo, onako kako govori u toj molitvi, «svoju budućnost opušteno i u nadi polažem u tvoje ruke», čini se da je opušten i u nadi, smion i uvjeren proživio iznimno bogat život ovaj vrsni katolički teolog, mislilac i tumač tajne Boga, u vremenu isključivanja Boga iz mišljenja, iz jezika, iz povijesti i ljudske egzistencije uopće.

U ovom osvrtu na Küngovu teologiju bit će istaknuti samo neki elementi koji se čine važnima potpisniku ovoga teksta, što nipošto ne pretendira na sveobuhvatnost jedne od najbogatijih suvremenih teoloških biografija. Osnovna mi je nakana ukazati da sada kada Künga više nema, kada su uklonjene opasnosti da bi mogao uzdrmati crkveni sistem, vrijedi u miru čitati njegove knjige jer njegova teologija više je od pitanja «papine nepogrešivosti».

Küng – Ratzinger, dva teologa, dva svijeta

«Uvijek iznova teško mi je odgonetnuti kako je jedan tako sposoban, prijazan, otvoren teolog kao Joseph Ratzinger mogao proći kroz takvu promjenu: od naprednog tibingenškog teologa do rimskog velikog inkvizitora. Sâm je Ratzinger uvijek predstavljao kao ispravan put ono što je prošao od Tübingena. Što je u tome istina, morat će se jednom točno istražiti. Sigurno je moj, uza sve prijateljstvo uvijek pomalo distancirani i suzdržani kolega, već u Tübingenu čuvao tako nešto kao nerazjašnjeni ‘kutak s raspelom’ u svom bavarskom srcu i pokazao se preveć obilježenim Augustinovim pesimističnim pogledom na svijet i Bonaventurinim platonizirajućim zanemarivanjem vidljivo-empirijskoga (nasuprot Tomi Akvinskom).» Ovako, baš kingovski, beskompromisno i krajnje sažeto sintetizira u svojim sjećanjima (Izborena sloboda, 2002.) Hans Küng svoj pogled na svoga prijatelja i suputnika u Crkvi, kolegu teologa, profesora Josepha Ratzingera, kad je napuštao Tübingen 1969. i odlazio za Regensburg i dalje kroz crkvene institucije do papinstva. O odnosu ove dvojice teologa, i to vrhunskih teologa, ovisilo je dosta toga kako u Katoličkoj crkvi i teologiji u Njemačkoj tako i u Crkvi po čitavom svijetu.

Nisam kadar pronaći niti ulaziti u sve razloge «razrušenoga prijateljstva» dvojice velikana, zacijelo među najvećim katoličkim teolozima od Koncila do danas. Oba su samouvjerena i sigurna u svoj put, u svoje poslanje koje im dolazi ‘odozgo’. Čini mi se da razlozi stoje dublje, možda negdje između straha i odvažnosti, između sigurnosti moći i zaštite slobode. Ono što bih, sa svom skromnošću, istaknuo jest da je ta razlika između njih dvojice vrlo važna i za nas danas. To je ona materija, predmet, glavna tema naših današnjih razlika, podjela i lomova, a koju Küng donosi u gore citiranim riječima. Naime, riječ je od razlici koju vjernici, teolozi (a i ljudi uopće, pogotovo intelektualci) imaju prema svijetu, svijetu kao Božjim stvorenjima, ljudima, među njima posebno onim različitim, i bližnjim kao drukčijim, kao ljudskim razlikama, različitim vjerama, kulturama, prema svijetu drugih znanosti, prema umjetnosti, svijetu tehnike, mode, uopće svijetu kao autonomnom ljudskom djelu.

Hans Küng 1968. godine. The New York Times

Uvriježilo se da se ove dvije razlike označavaju i riječima da je netko koncilskoga duha a netko pretkoncilskoga, misleći na Drugi vatikanski koncil. I to je razlika između Künga i Ratzingera: u njihovim pogledima na svijet, iako su na Koncilu dijelili slična uvjerenja, od Koncila nadalje počeli su se razdvajati upravo u tom pogledu. Posebno se to očitovalo u različitom pristupu i odgovoru na «šezdesetosmašku revoluciju» koja nije zaobišla ni njihov Teološki fakultet u Tübingenu. Prema svjedocima događanja, profesor Ratzinger, koji je na poziv prijatelja Künga iz Münstera došao za profesora u Tübingen, nije uspio vladati situacijom, a bila je «nasilna». Liberalizam i «ljevičarstvo» nagnali su ga da napusti taj fakultet i uputi se sigurnijim akademskim i crkvenim putem do biskupa, pa onda do Rimske kurije, prefekta Kongregacije za nauk vjere, i sve do papinstva. Kao da je u tim antiinstitucionalnim pokretima i dovoljno neartikuliranim prohtjevima za slobodom a protiv autoriteta, Ratzinger otkrivao ugrožavanje čitave zgrade Crkve, njezinih istina i sistema, s čime se ipak nije mogao složiti.

Varao bi se tko bi pomislilo da je Küng pristao i favorizirao šezdesetosmaške revolucionare. Ništa toliko ovaj teolog uz konzervativnu crkvenost nije kritizirao kao upravo te revolucionare koji su kasnije od kritičara institucionalizma i autoritarizma, stalno je Küng to ponavljao, postali oportunisti i konformisti, koji su «marširali kroz institucije», i čija je borba za slobodu mišljenja i govora završila u strahu za svoju ugodu i poziciju. Zaboravlja se također da Künga iz istih ili sličnih razloga u pogledu na svijet nije napustio samo prijatelj Joseph Ratzinger, nego i mnogi drugi, «veliki» drugi, koji su to učinili svojom šutnjom ili govorima iza leđa kada mu je 1979. oduzeto pravo predavanja na katoličkim učilištima. Da spomenem samo neke koje sam Küng navodi: Karl Rahner, Hans urs von Balthasar, Bernahrd Häring, Karl Lehmann, njegov asistent Walter Kasper koji će ipak uvijek zadržati određeno poštovanje prema svome profesoru i svjedočiti, nasuprot mnogima, o Küngovoj autentično evanđeoskoj crkvenosti.

Osuda ili spas svijeta

Od iznimne je, dakle, važnost zamijeti da se razlika među teolozima, a koju simbolizira odnos Küng-Ratzinger, može objasniti u njihovom gledanju na svijet, baš onako kako se već Ivanovo evanđelje, Novi zavjet, prvi kršćani, Petar i Pavao, sučeljavaju i suočavaju sa svijetom. Temeljno pitanje obuzima prve i kršćane svih vremena: Je li Bog poslao Isusa u svijet da svijet osudi ili da se svijet po njemu spasi? Glavni tok kršćanstva, posebno hijerarhijski sloj Crkve, najčešće je uvjerenja da postoji nepremostivi jaz između Boga i svijeta, i u tome su često jednaki s mnogim pripadnicima različitih kršćanskih konfesija (pravoslavnima i protestantima), kao i s pripadnicima drugih religija koji fanatično ili monaški (fundamentalistički ili u bijegu i preziru) sukobljavaju se sa svijetom ili napuštaju svijet. U tome je i temeljni doprinos pape Ivana XXIII. i Drugog vatikanskoga koncila koji je izišao iz paradigme anateme, osuđivanja svijeta i uspostavio paradigmu dijaloga; ne naivnoga dijaloga, nego dijaloga u ljubavi, kritičnoga dijaloga sa svijetom i s razumijevanjem Crkve kao zajednice ljudi, sakramenta (kvasca) Božjega kraljevstva u svijetu, Crkve kao služiteljice suvremenim ljudima.

Na sličnoj razini i razlici događa se dijeljenje i svrstavanje oko današnjega Pape Franje. Njegova eliptično kerigmatska ekleziologija o gostoljubivoj Crkvi otvorenih vrata i siromašnoj Crkvi koja putuje sa siromašnima, koja je izišla na periferije suvremenih ljudi, nastavlja se izrijekom na koncilsku ekleziologiju ljubavi prema ljudima i služenju svijetu. Više je nego zanimljivo da većina onih koji su radikalno odbijali i osuđivali teologa Hansa Künga, pogotovo zbog njegovih spisa o Crkvi i papi, a koji najčešće nisu pročitali nijedno njegovo djelo, ti isti radikalno odbijaju i današnjega papu Bergoglia, uopće ne suočavajući se s njegovim stavovima. I ne treba misliti da će se ubrzo ohladiti naši umovi, jer će svrstavanja oko «svjetonazora» u istoj vjeri i istoj Crkvi potrajati dok nas bude. Time će se nanositi nemala šteta, a zaboravljat će se onaj nauk koji je Apostol Pavao davno isporučio zavađenim Korinćanima koji su se sporili tko je čiji učenik (Petrov/Kefin, Apolonov, Pavlov, Kristov…). Sporenje je bilo, kako često i biva, iz obijesti, moralne ili intelektualne neupitnosti, iz onog najgoreg stava vjere koji Isus odbacuje: iz preuzetnosti u vjeri, u religiji bez ljubavi za čovjeka.

Vratimo se još za trenutak glavnoj tezi o razlikovanju dvojice velikana, ustvari o temeljnoj razlici kako kršćani gledaju svijet: služe li kršćani bližnjima i neprijateljima, prema Isusovu zahtjevu iz evanđelja, služi li Crkva drugima ili smatraju kršćani i Crkva da se trebaju brinuti za sebe (autoreferencijalnost) i da drugi trebaju služiti Crkvi? Strah od svijeta ili prezir svijeta, strah od ljudi i nepovjerenje prema ljudima (religijski Kulturkampf i antisekularnost), redovito šire moćnici, dakle, oni koji su na višim pozicijama javne ili hijerarhijske vlasti, dakle bez obzira na vjeru ili nevjeru. No, za kršćane, kao i za druge vjernike abrahamske baštine, možemo s pravom kazati, riječ je o priznanju ili nijekanju temeljne istine, dogme vjere: Bog ljubi čovjeka i svijet, stvorio ga je i uzdržava iz ljubavi!

Hans Küng na predstavljanju svojih memoara na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, rujan 2009.

U tom smislu nije tek usputni primjer za našu razliku «svjetonazora» usporedba koju donose povjesničari (npr. J. Le Goff), a i sam Küng u svojoj iznimno važnoj teološkoj povijesti kršćanstva (Das Christentum, 1999.), između Franje Asiškog i Pape Inocenta III. Riječ je o dva modela nasljedovanja Isusa Krista. Dva kršćanska velikana, dva suvremenika, imaju posve suprotne svjetonazore. Najmoćniji papa svih vremena, jedini istinski monarh tadašnjega Zapada, koji je u sebi ujedinio i duhovnu i vremenitu vlast onoga vremena, pariški student, jedan od najrafiniranijih teologa i pravnika svoga vremena, Inocent III., sav uronjen u politiku i svjetska događanja, sastavlja spis o preziru svijeta (De contemptu mundi, izvorni naslov: De miseria humanae conditionis), ustaje protiv ljudske oholosti, posvuda u svijetu vidi zamke i opasnosti, umire u peruđinskoj katedrali sam, ostavljen, čak opljačkan od svojih slugu, lišen i svoje odjeće i insignija «svetoga oca». Imati sve svjetsko, i svjetovnu moć, i koristiti sve blagodati svijeta i – zar nije paradoksalno – biti protiv svijeta?

S druge strane, Franjo Asiški, alternativa Inocentu III. i rimskom kurijalnom sistemu moći, radikalan u nasljedovanju Isusova evanđeoskoga siromaštva, poniznosti i jednostavnosti (Küng), sav zaljubljen u Božji svijet, u sva stvorenja, u svijetu, a ne od svijeta, tvorac je Hvalospjeva bratu Suncu, zanosne pohvale Bogu za sva stvorenja, od mjeseca do vjetra i zemlje, za čovjeka, ponajviše za ljude koji praštaju, i za samu sestricu smrt, taj brat sveopćega ljudskog bratstva, umire okružen svojim fratrima koji mu pjevaju psalam, molitvu smrtnoga pouzdanja i predanja u Božje ruke. Küng smatra da je kojim slučajem tadašnja Crkva prihvatila Franjinu paradigmu nasljedovanja Krista, vjerojatno ne bi došlo do Lutherove reformacije, kao i da je Luther imao nešto više sličnosti s Franjom, vjerojatno bi povijest kršćanstva i svijeta išla drukčijim smjerom.

Razlika na kojoj inzistiramo s obzirom na svijet doista se odnosi na temeljno pitanje i istinu kršćanske vjere: Kakav je Isusov stav prema svijetu, odnosno prema ljudima? Tko su meni, vjernicima, kršćanima ljudi, drugi ljudi? Do dosade ponavljani stav da je središte kršćanstva ljubav prema Bogu i ljubav prema ljudima, mora uvijek iznova biti provjeren pitanjem: Ljube li kršćani uistinu bližnje i neprijatelje kao što to Isus u evanđelju traži ili ljubavlju prema Bogu (bogoštovljem, postovima i molitvama) pokrivaju svoje nepodnošenje bližnjih, posebno stranaca ili čak Božju ljubav, točnije Božju volju (i Isusov križ kao vrhunac te ljubavi i volje) koriste kao svjetovno sredstvo da ovladaju drugima, da ih pobjede i unište? Nije li ljudima daleko teže s ljudima, nego s Bogom?

Isus iz Nazareta kao kriza svijeta i suvremeno pitanje vjere u Boga

Kao rijetko koji katolički teolog, Hans Küng u svakom svome djelu, a posebno u onom kapitalnom, Biti kršćanin (1974.), ističe da je osoba i to konkretna povijesna osoba, Isus iz Nazareta, Krist i Gospodin, ono specifično kršćansko. I on – Küng, na jedinstven način, jasno pokazuje najprije razliku između onodobnih židovskih struja/sljedbi i Isusa (farizejske, saducejske, zelotske, esenske, Ivana Krstitelja), ali i Isusovo zasebno mjesto u koordinatnom sustavu svjetskih religija, jer je Isus različit od Mojsija, Bude, Lao Tsea i Muhameda.

Ako bi se ukratko sažela Küngova misao s obzirom na Isusa i njegov odnos prema svijetu, konkretnije prema društvu, a kojega kršćani trebaju nasljedovati, onda bi se moglo kazati: Isus iz Nazareta je kriza društva, kriza svijeta. Kriza u smislu da Isus nema lažnih kompromisa s društvom, nije oportunist prema moćnima, niti prezire siromašne; on negativnosti društva ne poravnava gorućom molitvom za Božji automatski zahvat ili nadom u onostranu nagradu nakon nesnošljivog nepravednog ali stoičkog trpljenja u ovoj «dolini suza» a kaznom za zle. Također, Isus ne bježi iz društva u neku osamu i pustinju, u neku zaštićenu zajednicu izabranih, ili neke privilegirane oaze duhovnosti. Njegova kriza nije ni kozmetička, površna reforma, puka promjena birokratskoga aparata i čelnih ljudi, a pogotovo ne ikakva nasilna revolucija (ni nacionalna ni građanska), ikakav prevrat, niti Isus pokazuje ikakvu volju za vladanjem, da bi dakle uspostavio svoju vlast, neko teokratsko društvo i državu.

U tom kontekstu razumljiva je a nikada dovoljno ni shvaćena a posebno nedostatno priznata Küngova nepopustljivost: iznad Isusa iz Nazareta ima samo Bog Otac i nitko i nigdje više. Zato su dva glavna Küngova teološka djela već spomenuto Biti kršćanin i drugo Postoji li Bog? U tim knjigama, koje su plod dugoga studija, neumornoga napora mišljenja, čitanja i istraživanja, Hans Küng, kao vjernik koji je pronašao blago života, ali uistinu pronašao, a ne kao skupljač dopadljivih teološko pozerskih fraza, dakle kao onaj koji je zadivljen ljudskim znanjem i kulturom, s poštivanjem i znanjem svoje kršćanske i katoličke tradicije, kao i s punim povjerenjem u ljude, u Božje dobro u čovjeku, suvereno ulazi u razgovor kako s onima koji ne vjeruju u Boga tako i s onima koji vjeruju na drukčiji način od njega i od njegove zajednice, drukčije od Katoličke crkve.

Nije poznato da ima netko, možda i u čitavoj povijesti kršćanstva, a sigurno u zadnjih dvjesto godina ne, da je poput Künga ušao tako obrazovano i suvremeno u tako temeljit dijalog s nevjernicima, u dijalog potpunoga poštivanja sugovornika, uvažavanja mišljenja koje ne dijeli, i to s intelektualnom čestitošću, ne odstupajući pritom od traganja za istinom, i nijednoga trenutka ne kalkulirajući sa svojom vjerom u Boga, s posljednjim kriterijem istine Isusom Kristom, sa svojom kršćanskom i katoličkom vjerom i baštinom. [Treba također ovdje neizostavno dodati da među katoličkim teolozima Jospeh Ratzinger pripada također najvećim teolozima, poznavateljima patristike, srednjovjekovne teologije, suvremene filozofije, biblijske egzegeze i teologije. Nužno je ovo navesti da se ne bi upalo u zamku obezvrjeđivanja teološke veličine druge vrste, dakako različite od Künga!]

U knjizi Postoji li Bog? (1978.) Hans Küng eruditski akribično analizira novovjekovnu misao, i to ne tek da pokaže svoju filozofsku umnost, nego da ukaže na presudnu važnost toga mišljenja te da praktično pomogne i sebi i suvremenicima u otkrivanju smisla života, u donošenju životne odluke za sudbonosno Da životu, zbilji, svemu stvorenom, ljudima oko sebe, a onda i Bogu. Ovaj je teolog pokazao da nema ništa pogubnije nego vjerovati ili i ne vjerovati bez razuma, rastreseno i ishitreno, lakovjerno i oholo. Zato tolika njegova koncentriranost i obimnost u sadržaju od koje se prepadne svatko tko krene na taj put u analizu Descartesa, Pascala, Hegela, Feuerbacha (antropološki ateizam), Marxa (društveno-politički ateizam), Freuda (psihoanalitički ateizam), u analizu suvremenoga nihilizma kao posljedice teizma (Nietzsche), da bi uz ovoga teologa – bez kompleksa precjenjivanja i manje vrijednosti – završio s «razumnim povjerenjem», s odgovorima kao ponuđenoj alternativi: Da zbilji nasuprot nihilizmu i Da Bogu nasuprot ateizmu – Da kršćanskom Bogu.

Onako kako je bio otvoreno kritičan prema začetnicima suvremenih ateizama, Küng je bio kritičan i prema svakom mišljenju koje se željelo apsolutizirati. Nigdje on nije nailazio na velik broj dobrohotnih sugovornika, uvijek se radilo o nekolicini, i ne samo u svojoj Crkvi, među katolicima, nego i drugdje, jer bio je vrlo kritičan, i ne samo prema Lutheru i protestantizmu, prema marksizmu, teologiji oslobođenja i političkoj teologiji, prema institucionalnim religijama, naročito prema onomu što se nije razborito izborilo za slobodu mišljenja i riječi, i što nije dopuštalo slobodu mišljenja, vjerovanja, nego je djelovalo iz pozicije moći, vlasti, dominacije. Najviše je muke imao s onim vjernicima koji su «kao vjerovali» u Boga, imali «religioznu vjeru», ali su (često je navodio u svojim djelima mišljenje američkoga psihologa Ericka Ericksona) bili bez «temeljnoga povjerenja» (basic trust) u Božji svijet i u čovjekovu autonomiju, koji nisu imali povjerenje u čovjekovu slobodu. Zato su mu, slično Isusu, bili uvijek bliži oni koji nisu vjerovali kao on, ali su imali temeljno povjerenje u smisao svega postojećega i zbilji su rekli svoje bespridržajno Da. Ova dva njegova djela, vjerujem, tek će biti čitana, jer će se izići kako iz paušalnoga odbacivanja kao da je Küng nevjernik, a tako i iz onog plitkog stava kojega su, posebno u vrijeme komunističkoga sustava, imali a i danas imaju neki tobože slobodarski intelektualci smatrajući da ako je Küng bio kritičan prema Crkvi i religijskom sistemu, da je poput njih ateist.

Javno naučavanje

Mnogo bi više poznavanja, čitanja i rada zahtijevao ovaj osvrt na bogato djelo Hansa Künga. Za ovu priliku čini mi se važnim, izvodeći iz gornjega, sintetski ukazati na još tri područja Küngova javnoga rada: znanstvenost (sveučilište), crkvenost (Katolička crkva) i društvenost (svijet). Ovdje posebno ističem riječ javno, jer u svim svojim istraživanjima, govorima i uopće djelovanju, ovom katoličkom teologu je stalo do javnosti. Da komunicira s javnošću, da dijalogizira s njome ali da je stvaralački oblikuje. To je ono što mi se čini bitnim i za nasljedovanje Isusa, bio netko obični vjernik, teolog, redovnik ili kardinal.

Sjetimo se za ovaj argument da Isus ništa nije činio skriveno, zaplotnjački, nego sve javno. Taj putujući propovjednik Božje vladavine i graditelj novih odnosa s Bogom i s ljudima u svome sudskom procesu odgovorio je Velikom svećeniku, istražitelju, kada ga je ovaj upitao o njegovu naučavanju: Pa ja sam javno govorio svijetu. Uvijek sam naučavao u sinagogi i u Hramu gdje se skupljaju svi Židovi. Ništa nisam u tajnosti govorio. Nasuprot većini kršćana i teologa, koji se vode načelom da se o bitnim stvarima ne govori javno, makar one bile i istinite, katolički teolog Hans Küng nastojao je u tome slijediti svoga Učitelja. Inzistirao je na javnom, dakle proročkom karakteru vjere (puno je pisao o sličnostima i razlikama proročkoga karaktera kršćanstva, židovstva i islama), na sudjelovanju vjernika u javnom životu, u kulturi, u politici, na razgraničenju trona i oltara, na čišćenju vjerske prakse i ponude smisla (utjehe) u vjeri u Boga, u vjeri u Krista i uvijek «usred» svijeta.

Küng sebe razumijeva kao teologa-učitelja. Rijetko je tko u Katoličkoj crkvi toliko radio, istraživao i bavio se različitim temama (ne one issue person) kao Küng, teolog i filozof. Pri tome nikada nije stajao, nego je stalno širio svoje obzore spoznaje. Ono što je zadržao čitavo vrijeme jest temeljno povjerenje u razum, u svoj i ljudski razum, ali i u prosvjetiteljsku ulogu vjere (teologije kao znanstvene refleksije o vjeri) koja, osim Boga, koji ostaje Bog i nakon svih naših doumljivanja, ne dopušta divnizaciju zemaljskih veličina: povjerenje s onu stranu diktature relativizma i diktature apsolutizma.

Iz povjerenja u ljudski razum kao prvi Božji dar i snagu istine koju vjera u Boga sa sobom nosi, uvažavao je maksimalno i povijesno-kritičku metodu, suvremenu hermeneutiku i empirijske znanosti. Teolog velike analize, jednostavnoga jezika, stavova studiozno oblikovanih u razgovoru s drugima i potkrijepljenih mišljenjima drugih, a onda i majstor sinteze. Kako god se razumjelo intelektualca, bilo kao čovjeka akademske naobrazbe, erudita, čovjeka koji ima šire uvide u svijet i društvo, kao čovjeka moralnih stavova, kao moralnu instancu u društvu, Küng je doista bio u punom smislu intelektualac-teolog. Nikada parolaš, agitator, uvijek suzdržan u emociji, a strastven i slobodan u traženju i proklamiranju istine.

Küng nije bio erazmovski tip intelektualca, čestit i radin, neutralan i svoj, ali nije bio pogotovo neki revolucionarno (bilo desno ili lijevo) angažirani intelektualac kojega bi drugi trebali slijepo slijediti ili da bi on služio nekoj ideji koliko god ona mogla biti pravedna ili čak božanski uzvišena. Nije tražio ni neupitnu poziciju «božanskoga promatrača» između dviju sukobljenih strana, nikakav intelektualac utilitarnog realizma niti piljarskog duha (da bi sačuvao položaj ili da bi radio za novac). Uza sve iskustvo, uvijek se iznova začuđuje izdaji intelektualaca i prijatelja, ali ipak nikada ne upada u totalnu sumnja ni u intelekt, ni u intelektualce, ni u ljude i prijateljevanje. U stalnoj je akciji pridobivanja ljudi za svoju stvar i od svojih studenata i učenika traži samostalni put mišljenja i djelovanja. Nije samotnjak, nikakav neukrotivi autsajder, ni liberalni promatrač stvari, kako su ga neki opisivali, nego »upleten» u sve bitno, intelektualac-pokretač, onaj koji pozitivno provocira na novo mišljenje i djelovanje. Pružao je «otpor i u predanju», bio je kritički lojalan i nije posustajao pred kritikom niti rezignirao pod udarcima sa strane. Bio je vrlo popularan intelektualac, ali se nije dopustio zavesti publicitetom, ni ugodom i taštinom ovacija. Svjestan (kako je pisao Julien Benda) ljudskoga nagnuća zataji i izdaji samih intelektualaca, znao je da ne može često spriječiti zlo, ali da ga može deligitimirati, na njega ukazati i imenovati ga, ne pristati i ne miriti se s lošim pa je ustrajao u razobličavanju nehumanoga, posebno u Crkvi i u svjetskim religijama.

Hans Küng, fra Ivan Šarčević, Mladenko Marjanović i fra Ivan Nujić. Sarajevo, rujan 2009.

U znanstvenom radu, nužno je istaknuti nezaobilaznu važnost Küngovih suradnika na fakultetu, kasnije na Institutu i u Projektu svjetski etos. I to Küng u svakom svome djelu navodi u zahvali kako je ta i ta knjiga plod bilo zajedničkih istraživanja, bilo dijaloga, bilo sučeljavanja i raznih provjera (iščitavanja), i od strane onih i s onima koji nisu teolozi (od pravnika, fizičara, povjesničara, ekonomista, medicinara, psihijatara). Küngova djela nisu bila «kabinetska» nego stvaralačko autorsko djelo čovjeka koji je živio ono o čemu je razgovarao sa svojim suradnicima, ali i s onima s kojima se nije slagao.

Katolički teolog kritički lojalan Crkvi

Küng je sebe smatrao i nazivao katoličkim teologom, članom Katoličke crkve, Kristove zajednice koja je održana u istini evanđelja, u kojoj zahtijeva slobodu govora i mišljenje. Mnogi su čekali da napusti Crkvu, da se obistini njihova želja, jer su smatrali a i danas neki smatraju da su mnogi vlasnici Crkve i norma crkvenosti. Njegov sukob s Crkvom nije se nikada odnosio na cjelinu Crkve, nego na njezin manji, hijerarhijski dio, koji se može opisati kao sukob oko poimanja Kristove Crkve i rimskoga sistema (Kurije) koji sebe smatra nezabludivim, a često zamagljuje istinu. Možemo to promatrati i kao sukob između dvaju poimanja koncila, između onoga što je bitno u evanđelju i prvoj Crkvi, a što su kasnije nakupine tradicije koje sputavaju vjeru, što je tipični izraz neslobode zbog htijenja i volje za moć, i pokazuje se u Crkvi kao kvazitotalitarni sustav, više čak autoritaran nego totalitaran.

Küngovim protivnicima, a većina nije čitala njegova djela, najveća je «slast» bilo kazati da on nije crkven i tom paušalnom klevetom ostrviti se na one koje su oni, na isti način, grubo i bez skrupula, oklevetali «kingovcima». Küng je tako služio poput sličnih dominizirajućih i difamirajućih etiketa «nepodobnih» u Crkvi (poput: mason, soroševac, udbaš, ljevičar…). Nažalost, iako mu je oduzeto pravo predavanja na katoličkim učilištima, čime Küng nije bio isključen iz Crkve niti je on ikada, koliko je poznato, govorio o svome napuštanju svećeništva ili Crkve, protivnici su tako o njemu govorili kao da je ekskomuniciran, kao da je izbačen iz Crkve, kao da je heretičar, štoviše sluga nečastivoga, neprijatelj Svetoga Oca pape i Katoličke crkve. Tko čita Küngova sjećanja, naići će na opise teških psihičkih stanja, pogotovo prvih godina zabrane predavanja. Ovaj rimski student, s tradicijom slobode švicarskoga Wilhelma Tella, ostao je vjeran, kritički lojalan Kristovoj crkvi poput papinskoga švicarskog gardiste koji zna sve manjkavosti Vatikana, hoće ih javno izreći, želi ih promijeniti ali i dalje odano služi.

Nije Küng nastupao u ime Katoličke crkve u smislu da se identificira ili posvaja Crkvu, nego kao njezin svjesni član, i uvijek mu je bilo stalo do Crkve. U kritičkoj solidarnosti uspio je izdržati svakovrsne klevete i ograničavanja. U lijenosti duha i animozitetom preuzetnih mnogi su ga svrstavali u «ljevičare», stalno su potencirali njegov sukob s Rimom, samo kako bi zapravo oni živjeli od senzacije, dokazivali pred moćnima svoju servilnost. Küng se, međutim, nije svrstavao ni lijevo ni desno. Za to je dobar primjer «lijevi» list Spiegel kojemu se ovaj teolog nije dopustio manipulirati u kritici Crkve. Nikada Küng nije bio ugodan sugovornik bilo kojem autoritarizmu, ni onom lijevom koji je nastupao tobože slobodno, zapravo antiautoritativno na autoritaran način. Jednako kako je bio protiv crkvenoga konzervativizma bio je i protiv libertinističkog pseudooslobođenja i antiinstitucionalizma, demagoške revolucionarnosti i svakog vrsta nasilja.

Hans Küng u Sarajevu, rujan 2009.

Ustao je protiv inkvizicijskih postupaka u Crkvi, u kojoj su pojedini prefekti, kardinali, biskupi uzimali istodobno uloge tužitelja, istražitelja i suca. Küng je htio evanđeosku, bratsku raspravu oko vjere u Krista, oko Crkve kao posrednice Božje milosti i klice Božjega kraljevstva u društvu. Njegova veličina bila je i u tome što je kritizirao crkvene strukture i okamenjeni klerikalizam ne kao netko izvan Crkve, nego netko iznutra, kao onaj komu je stalo da Crkva svjedoči svijetu Krista i njegovo evanđelje.

Uvidio je da se stvari ne mogu mijenjati samo izravnom kritikom nego i pridobivanjem ljudi za svoju stvar. Iz toga je razloga uvijek prijateljevao s nekim teolozima i biskupima, širio poznanstva i poticao ljude, studente, i ne samo studente teologije, nego i druge, kao i razne znanstvenike, suvremene intelektualce, bogate ljude i političare otvorene humanizmu da se pridruže njegovim vizijama. Posebno je to činio u fazi istraživanja svjetskih religija (židovstvo, kršćanstvo i islam) te u posljednjoj fazi svoga aktivnoga života, u promoviranju Čikaške deklaracije i svjetskoga etosa.

U Crkvi Küng nije bio populist ni politikant da bi se hranio konfliktom ili da bi uživao u svojoj martirološkoj poziciji. Sukob ga je mnogo koštao jer mu je bilo stalo do Crkve i do onih s kojima se sukobio. Nije uživao u ulozi disidenta na kojoj su neki toliko inzistirali, i kitili se Küngovim mišljenjem, ali tako da ih to ništa ne košta, dakle oportunistički. Poslije razlaza s važnim suradnicima, sugovornicima pa i prijateljima, Küng nije zanijekao svoje druženje i prijateljevanje s njima, ali nije ni uzmicao da javno i jasno, i uvijek s poštovanjem, kaže svoje stajalište o njima, kao i da, i to je njegova veličina, ne glumi da nije patio i ne pati zbog razlaza i sukoba sve do osjećaja napuštenosti i od samoga Boga.

S iskustvom Kristove darovane slobode Küng se shvaćao čovjekom koji ide prvi. Zato nije druge isturao naprijed da «ginu» niti ih nagovarao da bi preko njih iznosio svoje stavove. Išao je, dakle, prvi. Pritom, nije bio nerazumni jurišnik, a ni pobožni vodič duša, niti psihoterapeutski guru, niti neki evangelizator poput američkih tv šouevangelizatora. Uvijek ozbiljan i opušten, tvrde mirnoće s radošću i strašću zbog nađenoga blaga evanđelja i životnoga smisla u Isusu iz Nazareta. Često je spominjao da mu je žao što neki ljudi, posebno kolege svećenici i teolozi, nisu mogli izdržati lukavstvo i licemjerstvo «velike», kurijalne Crkve pa su napustili zajednički crkveni brod. On ih je razumijevao, ali je ostajao u Crkvi. Nije izgubio vjeru u Crkvu, u katoličku Crkvu, koju održava baš Isusovo evanđelje i Božja milost.

U sistemima poput crkvenoga često se može nekažnjeno raditi što se hoće (od raznih kriminala do pedofilstva) samo neka se ne dira u vlast. To za Künga nije međutim bio princip djelovanja. Nije se dao ušutkati, iako je u svoj svojoj ponosnoj oštrini nastojao ne biti destruktivan, nego pažljiv i tražiti primjerene riječi. Non in destructionem, sed ad aedificationem Ecclesiae, pisao je. Nije se uplašio kleveta, prijetnji, spletki i tolikih osuda kojima je brujala svjetska crkva i javnost. Vrlo je važno da se nije zaustavio u stanju žrtve, ali još više da nije upao u pokajničku šutnju (silentium obseqiuosum) kako su to učinili neki «velikani» teolozi, niti se posuo pepelom niječući sebe prošloga, nastojeći za nešto životne ugodnosti «popraviti» svoju slobodniju i istinitiju prošlost.

 

Hans Küng na predstavljanju svog kapitalnog djela ‘Postoji li Bog?’ u New Yorku 1980. godine. Neil Boenzi/The New York Times

Rasprava o papinskoj nezabludivosti više je pitanje vlasti i crkvene politike, a manje izvorno ekleziološko i teološko pitanje. Nažalost, upravo zbog kritike papinstva i nekih crkvenih struktura, Küng je bio posve odbacivan i nije bio čitan, ili je bio slijepo prihvaćan a da se predmet sukoba nije ni razumio. Mnogi su živjeli na tom sukobu ne ulazeći u meritum stvari. I oni koji su se svrstavali uz Künga činili su to često više iz površno mrziteljskog stava prema vjerskim autoritetima, iz netrpeljivosti prema religiji, koja nikako da «odumre», i prema Crkvi, a ne iz stvarne želje da se udube u problem ili iz stvarnog poznavanja Küngove kritike. Küng se najčešće našao usamljen, između paušalne osude ili površne pohvale i s mnoštvom onih koji su prešutjeli njegovo značenje i značenje toga sučeljavanja. Najrevniji Küngovi preziratelji bili su biskupi i svećenici, dakle oni koji su po zvanju bili teolozi, ali su imali kompleks od teološkoga mišljenja, znanja i knjiga pa im je jedino preostalo da brane svoju crkvenu funkciju i svoju poziciju crkvene moći. Više od teologije, mišljenja i govora o Bogu, voljeli su crkvenu politiku (i ekonomiju) i pokazivali se za nju iznimno sposobnima. Najsposobniji da ušutkaju one koje ih u toj raboti demaskiraju ili pozivaju na samokritičnost.

Teolog – učitelj

Küngu je čitava života bilo jako stalo da teologija postane ljubav i poziv ne samo svećenika nego i laika, posebno žena, i da se – i na teološki način, kako je i najprimjerenije – dokine najstarija šizma u kršćanstvu, ona između klerika i laika. Teolog je ne samo svjedok nego učitelj vjere. I Küng je to uvijek bio: jasan, logičan, sistematičan. Prema studentima odnosio se istinski učiteljski, i prijateljski, nastojeći da od svakoga napravi boljega teologa od sebe. I kako su mnogi (neki) odstupili od njega, a i on od mnogih (nekih), slično je svojom teologijom, djelima pa i osobnošću vezao mnoge oko sebe i mnogi su se vezali uz njega. Mnogima je nastojao i financijski pomoći; molio je svoje bogate prijatelje, «suvremene zakeje», da pomognu nadarenima; s prijateljima i kolegama osnivao je udruge i zaklade za stipendiranje studenata i za pomaganje raznih teoloških istraživanja i projekata.

Küng je u Crkvi naglašavao neporecivu važnost učiteljstva. I to ne samo onoga biskupskoga, koje u praksi biskupi rado i praktično izbjegavaju ili zloupotrebljavaju, svodeći svoju službu samo na onu jurisdikcijsku, nego i učiteljstvo teologa, zapravo učiteljsko-proročku službu u Crkvi, onako kako je bila prisutna u prvom kršćanstvu i kako ju je prihvatio i Drugi vatikanski koncil. Upravo su na Koncilu iznimno važnu ulogu imali periti teolozi, Küng, Ratzinger, T. Šagi-Bunić i mnogi drugi. Pokoncilsko vrijeme pokazalo je da u Crkvi postoji sučeljavanje mišljenja, čemu je pridonio i jedan od najvećih teologa Papa Ratzinger (ali ne i on sam) koji su u Crkvi uveli sumnju u teologe, do mjere da je teologija «prepreka» duhovnosti i duhovnom svećeništvu, odnosno da su teolozi «potrebni» vjere i molitve, odnosno kako je inzistirao Küngov nešto malo stariji suvremenik i zemljak, također teolog Hans urs von Balthasar da teologiju treba iznova «pisati na koljenima», kako se to navodno ona pisala prvo tisućljeće kršćanstva. Od Koncila do danas među najsuspektnije i najosporavanije osobe u Crkvi ubrajaju se teolozi. Pogotovo još ako su teolozi laici. Imaju zato pravo kritičari Crkve da nakon gubitka radništva, vanjskih intelektualaca, Crkva gubi radnike laike i intelektualce, teologe.

Spomenutim i sličnim diskvalificirajućim «mudrostima» prema teolozima nije se koristilo ni teologiji ni Crkvi, nego se sebi arbitrarno priskrbljivala titula crkvenoga teologa i istodobno se omogućavalo legitimiranje inkvizitorskog ponašanja prezirateljima studija i knjige, legitimirao se «širok put» nerazmišljanju i duhu politikantstva u Crkvi, onomu i danas tako prisutnom samovoljnom nijekanju vjerničko-teološke stručnosti, te isključivanju iz rasprave onih koji traže da se bude samokritičan u vjeri i vjerničkoj praksi. U neteološkim uvjetima Küng se nikada nije prestajao baviti teologijom, vjerujući u njezino neotklonjivo mjesto i značenje u Crkvi i kršćanstvu. Štoviše, za njega teologija ima iznimno smisla u sekulariziranom svijetu, posjeduje jedan od bitnih ključeva, odgovora za mir među religijama. Zato u antiteološkom psihološkom teroru Küng ne čini ni vanjsku ni unutarnju emigraciju niti se slama ni umara da bi postao nekome dvorski teolog, nego ostaje kreativni teolog u svojoj Crkvi i kršćanski teolog usred svijeta.

Upravo u ovom kontekstu treba gledati njegovu suzdržanost pa i kritičnost prema političkoj teologiji pa u nekoj mjeri i teologiji oslobođenja. Naime, Küng je potrošio puno vremena studirajući i osporavajući konstantinski model Crkve ili kako ga on, slijedeći Kuhnov nauk o paradigmama, naziva «rimsko-katolička paradigma srednjega vijeka» koja je značajno počela s političkim teologom Euzebijem Cezarejskim, dvorskim teologom cara Konstantina, a svoj vrhunac ima u «političkoj teologiji» iznimno važnoga pravnika Hitlerova i nacističkoga razdoblja Carla Schmitta kao i mnogih «malih» teologa koji posvuda u svijetu teološki opslužuju svoju vlast i svoju naciju u zlu i zločinima.

Poštivao je Küng svoje kolege političke teologe, svakako uz argumentirane prigovore, tako i katoličkog teologa Johanna Baptista Metza, tvorca «nove političke teologije», uz kojega je, kao i još neke, Küng pokrenuo i jedno vrijeme uređivao respektabilni međunarodni časopis Concillium, a posebno je uvažavao tibingenškoga evangeličkog političkog teologa Jürgena Moltmanna s kojim je bio i kućni prijatelj (s gospođom Moltmann-Wendel je radio na projektu žena u kršćanstvu). No, Küng, vrsni i neumorni tragalac za preciznim riječima i pojmovima, smatrao je da u mišljenju i govoru treba izbjegavati svaku i najmanju dvoznačnost i nejasnoću, osloboditi se svih i političkih instrumentarija pa je predlagao da bi bilo bolje da se «politička teologija» preimenuje u «društveno-kritičku teologiju», jer bi time bila pošteđena opasnosti da bude krivo shvaćena i zloupotrijebljena. U svakom slučaju s ovim teolozima dijelio je mišljenje o pogubnosti političke religije, sprege trona i oltara, vjere i politike, nacije i kršćanstva.

U dijalogu s drugim religijama

Vrijeme će, naravno, još pokazati kolika je važnost i značenje teologa Hansa Künga. No, ne smije se zaobići činjenica da je ovaj katolički teolog, koliko god bio otvoren svijetu, koliko god ekumenski i religijski dijaloški usmjeren, i koliko god bio u javnosti navjestitelj Kristova evanđelja i stekao silan publicitet svojim knjigama i nastupima, on je bio i određenog samotničkoga puta usred svijeta. Ni u jednom – ni u publicitetu ni u radnoj skrovitosti – nije bilo većih nedosljednosti, ni popuštanja. Ako među intelektualcima ima asketa, a ima, onda je to svako bio i Hans Küng, koliko god to strano zvučalo, jer je neizmjerno mnogo vremena, još od rimskih studentskih dana, od Germanicuma pa nadalje, provodio u studiju, u čitanju, u pisanju. To je velika samostega, njegova molitva svakodnevlja i proslava Boga, koja se očituje u mnoštvu njegovih djela, putovanja, seminara, predavanja i nastupa, kao i u njegovim ispovjednim tekstovima.

Küng je pisao ne samo za sebe, nego da s drugima podijeli radost spoznatog, dosegnutu ljepotu traženja i mukotrpan i zanosan put prema istini. Sva djela nastojao je pisati suvremenim jezikom, suvremenicima, onima koji nisu bili «sigurni» u vjeri, «ovcama» izvan katoličkoga «tora»; pisao je i za one koji su ateisti, koji ne vjeruju, ali koji se ozbiljno pitaju, čija nevjera nije plod navike, uvjet za dobru društvenu poziciju, nikakvo tvrdoglavo odbacivanje protivnih argumenata, nikakav strah od Boga koji mijenja ljude, nego kao i istinska vjera – izborena sloboda (ovako nosi naslov njegov prvi svezak sjećanja, 2002.). Küng je stalno dijalogizirao u svojim knjigama i s onima koji su nezadovoljni sa svojom vjerom i svojom Crkvom, kao i s onima koji ne smatraju da je sumnja ili nevjera zadnja riječ. Pisao je i govorio za vjernike kršćane, vjernike nekršćane, ateiste, gnostike i agnostike, pijetiste i pozitiviste, mlake i revne katolike, protestante i pravoslavne. Rekao bi Küng sam da nije sastavljao ni naviještao «nikakvo novo evanđelje, nego isto, staro evanđelje, iznova otkriveno za danas». Ostao je vjernik u Isusa Krista i njegov učenik, onaj koji o njemu govori, piše i nastoji po tim riječima i djelovati.

Na ekumenskom području Küng traži sličnosti među kršćanskim konfesijama, poštujući razlike. Tako pronalazi ono što je katoličko u Luthera, a što evangeličko u Katoličkoj crkvi. Posebno mu je u tome pomoglo dugo istraživanje i doktorat o najvećem suvremenom evangeličkom teologu Karlu Barthu i nauku o opravdanju. Slično čini i s velikim religijama svijeta. Što god radio, govorio ili pisao, činio je to kao vjernik u Boga kako se on objavio u Isusu iz Nazareta i kao aktivni član Katoličke crkve. U međureligijskom dijalogu Küng ne smatra toleranciju i dijalog principima po kojima bi čovjek morao odstupiti od svoje istine i uvjerenja (i stupiti u neki neutralni, bezlični i razlikama lišeni prostor) kako bi susreo druge i drukčije. Küng jasno ističe da samo ljudi otvorenoga ali sigurnoga vjerskog identiteta mogu biti tolerantni i dijaloški otvoreni i solidarni s drugima. I da se u ekumenskom i međureligijskom dijalogu, zbog istine, poštivanja i ljubavi prema Bogu i ljudima, ne smije zanijekati ono što je specifično u pojedinim vjerama. Zato je nevjerojatno obogaćujuće čitati njegova djela o židovstvu, islamu, hinduizmu, budizmu, konfucijanizmu.

A s obzirom na svoje mjesto unutar kršćanske, katoličke teologije, Küng nije imao nikakvu pretenziju da svoju teologiju svrsta i pod kakav genitiv (ni teologija oslobođenja ni politička teologija kojima je najbliži), niti njegova teologija ima ikakve posebnosti, osim – a to je iznimno mnogo – što je sva pisana pod strogim kutom i dosljednošću kako evanđelje, kao Božju riječ, kako Isusa Krista, kako vjeru u Boga učiniti razumljivom da bude kredibilna, racionalno i znanstveno provjerljiva suvremenim ljudima počevši od onih koji sumnjaju i niječu i vjeru u Boga i povjerenje u ljude i sumnjaju u ljudski um.

Prema svjetskom etosu

Posebna etapa Küngova života svakako je zadnjih trideset godina, ona od 1990., kada se urušavao naš bipolarni svijet i stvarao novi svjetski poredak, kada se iznova budi religija kao integrirajući faktor etnija i država, ali i kada religija postaje ne samo revolucionarni, emancipatorski pokretač ljudi, skupina i naroda nego i ubilačko oruđe najbezbožnije politike sve do «svetoga terora» i ubilačkih «božjih država». Küng nije pristajao na čisto sekularnu političku ideju i projekt o sukobu civilizacija (kultura i vjera), na koju su pristali i pristaju i mnogi «real»-vjernici, nego je – inspiriran najvažnijim i najstarijim religijama i duhovnostima svijeta – ponudio Projekt Weltethos.

Kroz svoje iskustvo vjere u Krista i svoja teološka istraživanja Küng je došao do uvjerenja o presudnoj važnosti religija u svijetu i «lansirao» je u javnost poruku za opstanak našega planeta: presudno je za mir u svijetu, za očuvanje svega stvorenoga, za sklad i prosperitet među ljudima i narodima, dijalog i mir među religijama (Küng: Nema mira u svijetu bez mira među religijama!). U sličnom pravcu već je snažno započeo i Papa Ivan Pavao II., posebno velikim međureligijskim skupom 1986. u Asizu, gradu mirotvorca Franje. O tome je pisao Küngov student i poznati teolog međureligijskoga monoteističkog trijaloga, K.-J. Kuschel. Küng je međutim išao k istom cilju ali drugima putem. Drukčijim od papina, ali drukčijim i od puta kojim je išao teolog Metz svojim «kategoričkim imperativom» solidarnosti s konkretnim patnikom kao mogućom moralnom maksimom za sve ljude na svijetu.

Čikaškom deklaracijom Parlamenta religija svijeta iz 1993., iza koje posve stoji teolog Küng, kao začetnik i organizator, svjetski etos nije nova religija nego se utemeljuje na pozitivno izraženom «zlatnome pravilu» (Čini drugome što želiš da drugi tebi čini!), koje postoji u svim religijama i svjetonazorima svijeta. To se pravilo u svjetskom etosu grana na četiri obavezna djelovanja (i zabrane) koja su sastavnica toga etosa: 1) čuvanje života i obaveza njegovanja kulture nenasilja (zabrana uništavanja života); 2) obveza solidarnosti i novoga ekonomskog poretka jednakosti (zabrana krađe i izrabljivanja); 3) obveza govora i djelovanja u istini, njegovanje kulture tolerancije mišljenja i uvjerenja, a zabrana verbalnoga nasilja, laži i krivoga svjedočanstva; 4) obveza njegovanja ravnopravnosti i partnerstva između muškarca i žene (zabrana seksualnoga zlostavljanja).

Kamo god išao uvijek s Isusom

Küng je obišao puno svijeta, sve kontinente, mnoga nepristupačna mjesta, snimio i mnoge tv-emisije o religijama i religioznim ljudima posvuda u svijetu, onim najčudesnijim, egzotičnim i zaboravljenim. Prošao je znatiželjno, istraživački i pozitivno avanturistički. Bio životno discipliniran, radin; aristokratski je živio i tako se odnosio prema materijalnim stvarima i bogatstvu; svakodnevno je čitao novine, pratio vijesti, živio je i sportski: gotovo svakodnevno je plivao, redovno skijao. Imao je puno prijatelja, poznanika još više, imao je i protivnika. Bio je u stalnoj komunikaciji s važnim ljudima u Crkvi i u svijetu ekonomije i politike. Nije imao straha pred moćnicima, družio se s raznim znanstvenicima, umjetnicima, političarima, pisao o glazbi, velikim glazbenicima, o tome kako nastaje umjetničko djelo i blizini umjetničkoga i religijskoga iskustva; pisao je o slobodi, istini, o povjerenju, vjeri, nevjeri, nadi, ljubavi o praprasku i početku kozmosa, o bolesti, o eutanaziji… Rekao je za sebe da je razmetljiv u slobodi, radostan zbog života, dubokoga osjećaja da je ljubljen, da je stvoren iz ljubavi i imao je temeljno povjerenje i nepokolebljivo uzdanje u Boga.

Mnogi su ga smatrali drskim i oholim, htjeli su ga poniziti, učiniti beznačajnim. A on poniznost nije razumijevao kao poniženje, nego onako kako je i pisao o Isusovu «poniženju» na križu, nikada kao «puzanje pod križem», nikada humiliter se subiecit kako se tražilo od njega. Javno i otvoreno je nastupao, silno je volio javnost (što ne voli nijedna inkvizicija) ali nije postao senzacionalist ni estradni mag, nikada se nije služio klevetama, potvaranjima. «Simpatično otvoren i nekompliciran» (J. Ratzinger), učitelj vjere, vrhunski teolog.

Hans Küng 2008. godine. Bernd Weissbrod/Associated Press

Neki su ga smatrali konfliktnim i da želi podjele u Crkvi, da radi za neprijatelje Crkve, ili da ne nalazi pravi ton svoga govora i pisanja, a u njemu je bila neugasiva težnja za jasnoćom i strast za otkupljujućom istinom, za činjenicama, što su mu protivnici tumačili sklonošću sukobu i podjelama.

Svjestan kako se najteže odreći moći, kakva god ona bila, bila dakle i moć riječi/Riječi koju je i sam imao, svjestan također kako svaka moć, pogotovo ona religiozna, može uzrokovati korupciju, apsolutna moć, apsolutnu korupciju, teolog Hans Küng, još kao tek zaređeni svećenik, na početku svoga dugoga teološkog puta, stavio je na svoju mladomisničku sličicu ove riječi: «Molite za mene da mi Bog otvori vrata za Riječ kako bih mogao navijestiti otajstvo Krista.» Što god je ovaj teolog radio, čini se da se može kazati da je nastojao ostati dosljedan ovoj svojoj molitvi, vjeran Riječi, vjeran Isusu Kistu i naviještanju njegova otajstva.

Küng nije bio tvrdi apologet, ni fanatični misionar, nego učitelj jasnih i distinktnih ideja, otvoreni, precizni znanstvenik koji je čitav život potrošio da posvjedoči kako ima smisla, kako je razumno pokloniti život vjeri u Boga. Širokog znanja, i klasičnoga i suvremenoga, iznimne kritičke oštroumnosti, otvoren za druge discipline, u nametnutom sukobu tražio je ne samo istinu, nego i prijatelje. Bio je kritički solidaran s Rimom i «čuvarima vjere», ekumenskog duha i u stalnom dijalogu oko istine i u ljubavi prema svijetu. Bio je teolog proročke dimenzije kršćanstva, pouzdane vjere, nepokolebljiva povjerenja. Svojim teološkim djelom potvrdio je da se religiozno iskustvo (mistično i proročko) i religiozna refleksija ne isključuju nego idu zajedno. Svojom vjerom nije mahao, ali je uvijek bio spreman izreći i uvijek je to javno činio – svoj životni credo:

«U nasljedovanju Isusa Krista

čovjek u današnjem svijetu

može uistinu ljudski živjeti, djelovati, trpjeti i umrijeti:

u sreći i nesreći, životu i smrti

držan od Boga i ljudima od pomoći.»

Na kraju svoga trećeg toma sjećanja, Doživljena čovječnost (2014.), Hans Küng, učitelj-teolog oprašta se od svojih čitatelja i svijeta ovim riječima i javnom molitvom: «Na kraju mojih životnih sjećanja ne želim svoju vjeru u Boga zazvati biblijskim navodom, nego naprotiv, želim molitvom na jeziku ljudi današnjice svjedočiti onako kako sam se to katkad usuđivao pred širokom javnošću:

Naš život je kratak, naš život je dug.

I zapanjen stojim pred životom,

koji je imao svoje neočekivane obrate, a i svoju pravocrtnost:

životom od preko 31 000 dana, lijepih i tmurnih,

promjenjivih, koji su donijeli sa sobom toliko toga

iskustava u dobru i zlu,

pred životom za koji mogu reći: dobro je bilo.

Neizmjerno sam više primio no što sam znao dati,

sve moje dobre zamisli i dobre ideje,

moje dobre odluke i djela,

sve mi je to darovano, omogućeno milošću.

Čak i gdje sam pogrešno odlučio i loše djelovao,

ti si me nevidljivo vodio.

Molim za oproštaj za sve u čemu sam pogriješio.

Hvala ti neuhvatljivi, sveobuhvatni, sveprožimajući,

hvala ti iskonski temelju, iskonski oslonče i iskonski smislu našeg bitka,

što te nazivamo Bog,

tebi, velikoj i neizrecivoj tajni našega života,

tebi, beskonačnom u svemu konačnome,

tebi, neizrecivom u svom našem govoru.

Hvala ti za ovaj život sa svim neobjašnjivostima i neobičnostima.

Hvala ti za sva ta iskustva, svjetla i mračna,

hvala ti za sve što je uspjelo, i za sve

što si na kraju okrenuo na dobro.

Hvala ti što je moj život mogao biti uspio život,

ne samo za mene, nego i one

koji su mogli biti dijelom tog života.

Plan po kojem teče naš život, sa svim njegovim

lutanjima i vrludanjima ti jedini znaš.

Tvoju namjeru ne prepoznajemo unaprijed.

Poput Mojsija i proroka, tvoje lice ne možemo vidjeti

u ovome svijetu.

No poput Mojsija uz pukotinu stijene

koji je mogao vidjeti Gospodina kako promiče s leđa

tako i mi tvoju ruku, Gospodine, u našem životu

tek osvrćući se spoznajemo saznavši

da si nas nosio i vodio i

da si ono što smo sami odlučili i učinili

uvijek iznova ti usmjerio prema dobrom.

Pa tako svoju budućnost opušteno i u nadi polažem u tvoje ruke.

Bile to mnoge godine ili tek nekoliko tjedana,

radujem se svakom darovanom danu,

i prepuštam pun uzdanja, bez brige i straha sve ono,

što me još čeka.

Jer kao što si početak početaka i sredina sredinâ

tako si kraj krajeva i cilj ciljeva.

Hvala ti, moj Bože,

jer si dobar

i tvoja milost traje vječno.

Amen. Neka bude.

Fra Ivan Šarčević

Izvor: polis.ba