Posted by Razgovor s doc. dr. sc. Ivicom Šolom, profesorom na Sveučilištu Josipa Juraja Strossmayera u Osijeku koji je teolog, komunikolog i kolumnist.
Gospodine Šola, radite na fakultetu i svakodnevno se susrećete sa studentima. Kakvi su Vaši dojmovi o hrvatskim studentima? Jesu li hrvatski studenti sposobni konkurirati stranim studentima kako na tržištu rada, tako i na području javnog mnijenja? Jesu li nam fakultetski programi podjednako kvalitetni u obrazovanju i odgoju za život?
Ono loše kod aktualne obrazovne reforme jest neka vrsta revolucionarnog duha u smislu "prije mene potop". To nije dobar pristup. Ne samo što su glavni vinovnici te reforme proizvod toga sustava, što je skakanje sebi u trbuh, već prije zato što su mnoge stvari dobre i treba ih popravljati, a one loše ispravljati. Nažalost, obrazovna reforma postala je politički amanet jedne minorne strančice kojoj ista ta reforma služi kako bi se spasili od propasti nakon koalicije s HDZ – om. Moto "Struka a ne politika u tom smislu je demagogija. Ljevica obrazovanje, pa i reformu, koristi na tragu gramscijanskog "marša kroz institucije" u smislu preodgoja ljudi, djece, na svoju sliku i priliku. Tu će posebno stradati predmeti s područja društvenih i humanističkih znanosti. Izbacivanje Marulića iz lektire samo je slika toga. Da ne govorim o interpretacijama bliže prošlosti, posebno Domovinskog rata.
Ako sustav ne valja kako je moja studentica Marijana dobila na natječaju u St Poeltenu posao na Institutu za migracije? Kako je jedna druga studentica dobila posao u europarlamentu, dakle, na europskom tržištu rada? Zašto su naši liječnici, inženjeri, programeri..., toliko traženi?
Ne kažem da je sustav savršen, dapače, ima mnoštvo mana, ali kakav je to njemački savršeni sustav kada im manjka svega pa osnivaju ovdje agencije i kupuju i odvlače naše ljude koji su proizvod našeg obrazovnog sustava?
To je i uvreda svima nama profesorima koji imamo neusporedivo lošije uvjete od kolega na Zapadu a traži se da proizvodimo svemirske brodove s "dva metra balvana i četiri pajsera". Što se studenata tiče, a to ova reforma previđa, nikakva reforma, nikakvo računalo ne može nadomjestiti ljudski faktor, točnije motiviranog studenta i profesora. Amerikanci su milijarde dolara ulupali u obrazovnu reformu a rezultati su isti, kako je upozorio kolega Sesardić, jer zanemarili su ljudski faktor. Dakle, reforma ne smije biti pojas za spašavanje politike, jedne minorne stranke, i preodgoja naroda na gramscijevskoj matrici, a ova dobrim dijelom to jest.
Možete li vi kao profesor u susretu s mišljenjima Vaših studenata jasno procijeniti o kakvom se odgoju pojedinca radi? Prevladavaju li kod studentske populacije mišljenja koja su vezana za način odgoja pojedinca? Držimo li se kao društvo striktno nekih podjela i načina života ili smo pak nadišli takozvane “ustaše i partizane”, priče i podjele?
Ne mogu generalizirati, ali većina mojih studenata su djeca svoga vremena u dobrom i lošem smislu. Ima ih jako dobrih i motiviranih. No nažalost, ima i onih fluidnih koji ne vide dalje od konzumerizma, formalnog stjecanja papira, statusa, bez jake ukorijenjenosti u bilo kakav identitet, kao što su i mnogi odrasli takvi. To je duh vremena Europe općenito, ne samo nekih mojih studenata. Osobno, trudim se biti ne samo profesor koji obrazuje, već kao osoba koja im i mimo toga može, nadam se, biti primjer, pa onda ih i odgajati, ali ne indoktrinirati u smislu da im ne govorim što da misle, već kako da misle, polazeći od najboljih humanističkih, nacionalnih, pa i religijskih izvora koji su oblikovali naš narod i europsku kulturu. Koliko u tome uspijevam, neka sude drugi.
Osvrćući se na nedavna i trenutna zbivanja u društvenom i političkom životu, ne mogu Vas ne upitati smatrate li da Hrvati gube svoj identitet i je li trenutno stanje u narodu upravo posljedica gubitka nacionalnog, vjerskog i povijesnog identiteta? Svjedoci smo “mlakih” mišljenja i konstantnih “skandala” kako bi se maknuo fokus s ekonomske i demografske krize. Mislite li da je s našim narodom lako manipulirati? Koje mi komplekse kao narod imamo i čega su oni posljedica?
Pedeset je godina od tzv. šezdesetosmaške revolucije koja je ustala protiv svih jakih identiteta, od obitelji, preko religije do nacije. Ona je izbacila ideologiju prava odvojenih od dužnosti. Nakon totalitarnih režima s njom smo dobili nešto jako opasno za svaki identitet, to je totalitarni individuum. Koncept (ljudskih) prava izvorno je plemenit i dobar koncept koji ide protiv pretenzija totalitarne države da pokori pojedinca. Danas, odvojen od dužnosti doveo je do toga da totalitarni pojedinac pokorava državu koja treba providjeti njegove želje i prava, od kolijevke pa do groba. Slikovito, to je problemu koji je, prije '68., u svom inauguracijskom govoru Kennedy sažeo u rečenici: "Ne pitajte se što vaša država (zemlja) može učiniti za vas, pitajte što vi možete učiniti za svoju državu."
Države na Zapadu danas stenju pod teretom svih tih silnih prava koje je proizveo duh šezdesetosme jer ta prava nisu više utemeljena na razumu i čovjekovoj razumnoj naravi, već na (slijepoj) želji.
Da ne citiramo kulturne teoretičare i filozofe, sažmimo sve u rečenicu iz romana "Besmrtnost" Milana Kundere u kojoj ovaj pisac supsumira, kako kaže, svu ružnoću današnjega vremena; to je vrijeme u kojem se "svaka želja automatski želi pretvoriti u (ljudsko) pravo". To je globalna agenda u kojoj totalitarni individuum shvaćen kao plastelin jer je izgubio bilo kakvo ontološko uporište, postaje sredstvo za rušenje jakih identiteta, nacije, obitelji, religije, svega što mu može biti normativno, a niču mikroidentiteti, spolni, rodni, kulturološki. Nisam optimist...
Imaju li teologija i filozofija kao znanosti rok trajanja? Smatrate li da za njih ima prostora u svakom vremenu i svim prilikama ili su pak one stavljene u stranu pored bujanja tehničkih i informatičkih znanosti? Što po Vašem mišljenju studenti i magistri teologije i filozofije mogu konkretno napraviti za društvo? Koja je njihova uloga? Trebaju li oni biti savjetnici ili direktni sudionici stvari?
Mišljenje općenito nije u modi. U modi je mjerenje, svega i svačega, pa čak i indeksa sreće, dakle i nemjerljivo se ide mjeriti. To je opasno ukoliko samim tim negira ili ignorira nemjerljivo, transcendenciju i tajnu zbilje kao takve. Filozofija i teologija popustile su dijelom pod tom znanstvenom pomodnošću, dobrim dijelom pretvorile se u se u mnoštvo nefilozofskih filozofija i neteoloških teologija koje se dodvoravaju modama. A tko oženi modu, isti čas postaje udovac, jer se mode mijenjaju kao čarape.
Poseban problem na Sveučilištima jest politička korektnost pri čemu smo odbacili istinu i zamijenili je pristojnošću i pomodnošću, protiv koje (pristojnosti) nemam ništa protiv.
No ako pojam istine zamijenimo točnošću, kako to čine mnogi kodeksi, pa i novinarski, onda smo u gadnoj situaciji jer onda je istina ne neiscrpno vrelo, koje nekoć nazivasmo bitak, već pitanje političke odluke ili moći. Problem (zlo)uporabe moći, posebno na lingvističkom području, postaje ključno pitanje današnjeg vremena. Za početak, kao protuotrov, filozofija i teologija, moraju misliti nejezični izvor jezika i, polazeći od doga, dekonstruirati (orvelovsku) jezičnu revoluciju (pa i rodna teorija je to) koja prekraja istinu o čovjeku, o cijeloj zbilji. No to je duga priča, ovdje je samo naznačih..
Što mislite o katoličkom aktivizmu koji se u zadnje vrijeme manifestira kroz razne udruge i prosvjede? Je li katolički aktivizam potreban Hrvatskoj i Europi? Kakva je po Vama uloga vjere u odgoju pojedinca i društva? Može li multinacionalno i multikulturalno društvo ići naprijed ili je u pitanju uvijek veliki kompromis? Po Vašem mišljenju je li vjera potrebna svijetu ili bi se za napredak trebalo prepustiti hladnom racionalizmu?
Nikada dvije kulture na istom području nisu se stopile, uvijek jedna nadvalada drugu, kad – tad. Tu ne mislim na nasilje i oružje, već na istinu ili laž na kojoj neka kultura (ne) počiva. Ono što nazivaju multikulturalizam zapravo je multikomunitarizam, gdje ljudi i kulture ne žive jedni s drugima, već jedni pored drugih, kao paralelni svjetovi. To je priča o islamu u Europi. Naša kultura odrekla se kršćanskih korijena koji su spretna sinteza Jeruzalema, Atene i Rima, odnosno vjere, razuma i vladavine prava, neba i zemlje.
Katolici su u Europi podstanari, kao i kršćani općenito, oni nisu "mainstream". No to je velika šansa, jer tijek povijesti nisu mijenjale većine, već motivirani manjine, kao prvi kršćani.
Ako je moglo jednom u vrijeme Rimskog carstva, zašto ne bi opet, u vrijeme relativističkog, dezorijentiranog, iskorijenjenog briselskog carstva? Što se aktivizma tiče, on ima smisla ako su kršćani uistinu kršćani, da od vjere ne prave ideologiju ili terapeutski okvir za nesnalaženje u suvremenom Babilonu.
Teologija oslobođenja u Hrvatskoj? Smatrate li da je prisutna u načinu razmišljanja među vjerničkom populacijom? Ostavlja li ona „posljedice“ u društvu?
Teologija oslobođenja, u mnogim svojim inačicama i autorima, je jedan od oblika neteološke teologije koja je na evanđelje primijenila marksističku hermeneutiku na političkom binomu otuđenje – oslobođenje. Nakon propasti SSSR – a, mnogi njeni vinovnici prebacili su se, kao i i političari na ljevici, na ekologiju, što je cinizam. Sindrom lubenice, izvana zeleno, iznutra crveno. Ne kažem da kod mnogih autora ove teologije nema vrijednih prinosa za teologiju kao takvu, no ona je dobrim dijelom teološki redukcionizam, s primjesama pelagijanizma, politizacije i sociologizacije kršćanstva. Ion Mihai Pacepa, geneneral i najviši dužnosnik zloglasnog Securitatea koji je prebjegao na Zapad jer je odbio Ceaușescuov (komunistički predsjednik Rumunjske) nalog da ubije urednika radija Slobodna Europa, napisao je knjigu pod naslovom "Dezinformcija" u kojoj jasno kaže i dokazuje kako je teologiju oslobođenja finacirao i podupirao KGB, a sam Boff i drugi više su puta bili u Moskvi i hvalili taj režim.
Pad broja katolika u Latinskoj americi u jednoj mjeri jamačno je i posljedica ove diverzije i politizacije Evanđelja, pa su ljudi išli duhovnost tražiti među protestantskim denominacijama uvezenim iz SAD – a, koje je, opet, podupirao Washington. Inače, mnogi koji su zagovarali siromahe zapravo su to činili iz mržnje prema bogatima, po principu sjaši Kurta da uzjaši Murta. No ista je milost koja siromaha otkupljuje od njegovog siromaštva, kao i bogataša od njegovog bogatstva. Što ne znači da briga za siromaha u društvu ne smije biti temeljna briga Crkve, ali u kontekstu integralnog spasenja, a ne tek parapolitičkog oslobođenja. Nažalost, aktualni papa tu često zbunjuje, no ne bih sada o tome...
Kako komentirate odnos Crkve i države u Republici Hrvatskoj? Smatrate li da je on kvalitetan i produktivan? Koje su mu prednosti i nedostaci?
Ne bih o odnosu Crkve i države, on je definiran Ugovorima. Problem je što Crkva nakon uspostave hrvatske države, napose biskupi, nisu vidjeli, izmobingirani komunizmom, da jesmo dobili državu, ali ne i društvo, koje su, od medija preko stranaka do nevladinih udruga preuzeli kadrovi stasali u bivšem režimu postavši od komunista liberali, od pasa čuvara zatvorenog totalitarnog društva, zagovornici soroševskog otvorenog društva. Stoga, svi problemi koje Crkva ima danas, a pa i s državom, proizlaze iz toga. Bojim se da biskupi nisu dorasli ovom vremenu. Djeluju mi bojažljivo. Ili se varam? Prva stvar treba se izboriti za lustraciju i NGO monitoring, po uzoru na Izrael, jer mi nemamo hrvatsko civilno društvo, već uvozno, koje se neprijateljski odnosi prema ovoj državi, njenoj povijesti, kulturi i tradiciji. Udruga U ime obitelji jest autentično hrvatsko civilno društvo i vidite kakva etiketiranja i strahote proživljavaju njeni članovi. U tom smislu, biskupi bi mnogo toga mogli naučiti od hrabrih i angažiranih katolika u društvu koji su sve jači i organiziraniji, zato i sve napadaniji. Ali, kako Isusu reče, ne treba kukati - biti ismijavan i progonjen vjerniku je u "opisu posla".
Razgovarala Petra Herco
Odraz 12 (2018), 1, str. 43-47.
Foto: www.narod.hr