Međuprovincijsko hodočašće franjevačkih novaka u Asiz

BogoslovPosted by

Tradicionalno hodočašće novaka franjevačkih provincija Hrvatske i Bosne i Hercegovine održalo se od 8. do 13. travnja ove godine. I ove godine su nam se pridružila  braća novaci iz Albanije. Premda je Asiz kolijevka franjevaštva, ipak su ljudi sa određenim čuđenjem gledali kako 30-ak fratara hoda ulicama tih mjesta pokušavajući slijediti stope svetoga Franje.

DAN 1. NEDJELJA. Kako to inače bude, po ustaljenom programu, prvi dan smo imali svetu misu u crkvi Svetog Damjana, mjestu gdje je sveti Franjo čuo glas Kristov sa križa: „Franjo, idi popravi moju Crkvu, koja se, kako vidiš, ruši!“ Na tome mjestu i mi smo molili sa svetim Franjom: „Gospodine, što hoćeš da učinim!?“ Svakome od nas Krist je odgovorio još pri oblačenju habita: „Idi, ugradi se u moju Crkvu!“ – neka bude tako sa svakim od nas!

DAN 2. PONEDJELJAK. Posjetili smo Greccio – franjevački Betlehem. Iako smo po liturgijskom kalendaru slavili svetkovinu Blagovijesti (Marija je začela Isusa po Duhu Svetomu) u uskrsnom vremenu, ipak smo pjevali božićne pjesme i u tom duhu slavili svetu misu. Uskrsna radost i božićno ozračje dalo je svetkovini Blagovijesti posebnu vrijednost taj dan – rečeno riječima našeg svetoga Franje – „danomice se ponizuje, kao kad je sišao s kraljevskih prijestolja u krilo Djevice; danomice dolazi k nama u poniznu obličju; danomice silazi iz krila Očeva na oltar po svećenikovim rukama“ (Opomene Sv. Franje, 1)

DAN 3. UTORAK. Dan smo započeli svetom misom u Porcijunkuli – crkvi Svete Marije Anđeoske. Ona je Majka i Kolijevka franjevaštva, ona je Franjina najdraža crkva, ondje je on preminuo, ondje je isprosio Porcijunkulski oprost, ondje je želio da žive najbolja braća. Ona je tako mala crkva, a tako velikoga značenja za nas. Njena malenost odražava Franjinu malenost kojom je on postao duhovni div. Gospa okružena anđelima dočeka svakoga koji pristupi ulazu te crkvice, a svakome tko ostane malo duže u njoj Marija kao da govori: „Moga Sina slušajte – učinite sve što vam kaže!“ Zaželjeli smo ju i mi poslušati kao što je to i Franjo učinio.

Poslijepodne toga dana smo posjetili samotište Carceri, skriveno na obroncima planine Subasio iznad Asiza. Tamo smo doživjeli predivan pogled na Spoletsku dolinu – kakvog je i sveti Franjo imao. Još važnije, tamo smo mogli susresti – tišinu – veliku prijateljicu svetoga Franje, koju je on uvijek pronalazio u ljepoti prirode. Imali smo vremena za osamu – biti i moliti gdje je sveti Franjo bio, molio i slušao glas Božji.

I za kraj današnjeg dana opet crkva Svetog Damjana. Ona nam je posebna i zato jer je sveta Klara sa svojim sestrama tamo živjela i pokazala svojom vjerom da je Gospodin živ u Euharistiji – na tome mjestu je pokaznicom u kojoj je bilo Presveto Otajstvo Tijela Kristova uklonila pogibeljnu opasnost od navale Saracena koji su hrlili prema gradu. Stoga naša braća franjevci – čuvari ovoga svetišta – gaje ljubav prema euharistijskom klanjanju te svaki dan imaju večernju molitvu i klanjanje, a mi smo im se pridružili u povratku iz samotišta.

DAN 4. SRIJEDA. Uspinjemo se napokon na sveto brdo gdje prebiva tijelo našega svetoga Franje – Sacro Convento. Fra Ljubo, naš vicemagister, koji je predvodio svetu misu na grobu sv. Franje, reče: „Bio sam ovdje stotinu puta, ali ovo je prvi puta da slavim svetu misu na grobu sv. Franje…“ – danas smo i mi bili jedna od rijetkih i privilegiranih grupa koja je na tome mjestu slavila euharistiju. I još reče predslavitelj: „Sveti Franjo leži u sredini, a oko njega leže njegova najbliža braća – zajedništvo kakvoga rijetko gdje ima.“

Velika je milost, i za fratre od 70-ak godina i za novake od 20-ak godina, biti na mjestu posljednjeg počivališta onoga koji te nadahnjuje, blagoslivlja i zagovora kod Boga. Taj smo dan posvetili gradu Asizu, te smo nakon svete mise i obilaska samostana i bazilike Svetoga Franje, posjetili i ostala važna mjesta u gradu. S druge strane grada smjestila se bazilika svete Klare i njen grob, te se čini da Franjo i Klara i dan danas čuvaju grad, svaki sa svoje strane, a oboje s nebesa.

Samo tijelo svete Klare je položeno u kripti bazilike, a ono što je također jako dragocjeno se nalazi u gornjem dijelu bazilike – originalni „svetodamjanski“ križ, tj. križ s kojeg je lik Raspetoga progovorio svetome Franji. Vidjeli smo na tisuće puta reprodukciju svetodamjanskog križa, u gotovo svim veličinama i bojama, ali stati pred onaj isti križ koji je Franji govorio, u tišini koja se tamo strogo održava, iskustvo je koje svaki franjevac nosi u svome srcu do kraja života.

DAN 5. ČETVRTAK. Uputili smo se prema La Verni, svetom brdu za nas franjevce, koje čuva uspomenu na stigmatizaciju svetoga Franje, te se zato i naziva – „franjevačka Golgota“. Sveti Franjo je prvi svetac katoličke crkve koji je primio svete rane Kristove, te je jedini od svih svetaca koji je preminuo sa svetim znakovima na svome tijelu.

Na La Verni smo bili gosti naše braće franjevaca, te smo prenoćili, a to znači i da smo imali i više vremena za molitvu, za osamu, za susresti još jednom „sestru tišinu“ u prirodi koju je i Franjo susreo. Naša braća franjevci – čuvari svetišta – revno održavaju staru tradiciju u kojoj svaki dan u tri sata popodne mole Srednji Čas i nakon toga u procesiji, pjevajući himne i litanije, odlaze u kapelu „Stigmata“ održavajući spomen na Kristovu muku koja se očitovala na tijelu svetoga Franje.

Tko je imao hrabrosti, na tome svetom mjestu, molio je sa svetim Franjom: „Gospodine, molim te da mi podariš dvije stvari: da osjetim ljubav koju si ti osjećao prema nama; i da osjetim bol koju si pretrpio zbog ljubavi prema nama!“ Franjina molitva se ispunila, doživio je, u duši i tijelu, da ljubav i križ idu uvijek zajedno.

DAN. 6. PETAK. Povratak kući. Od puta smo se odmorili čineći pauzu u Padovi gdje smo posjetili dva velika franjevačka sveca. Jedan se skriva u skromnoj crkvici, jer je skromno i živio svoj zemaljski život, a proslavljen zbog najskromnije službe ispovijedanja – to je naš sunarodnjak sveti Leopold Bogdan Mandić. Drugi se skriva u veličanstvenoj bazilici, koja odražava veličanstvenost Božje Svemoći u životu „sveca svega svijeta“ – sveti Antun Padovanski.

Obilazili smo mjesta gdje je sveti Franjo bio, pokušali smo barem malim koracima stati u otiske njegovih stopa i molili Boga da naučimo kročiti tom životnom stazom.

Hvala svima koji su uz nas, hvala svima koji su nam ovo omogućili, posebno našim poglavarima i braći fratrima. Podržavajte nas i dalje svojom molitvom i brigom!

Izvor: http://www.ofm.hr