Posted by Svetkovina koju danas slavimo isprepletena je profanim i sakralnim elementima. Dok s jedne strane kao građani slavimo Novu godinu i svjetski dan mira dotle kao vjernici slavimo svetkovinu Marije Bogorodice. Dok još osluškujemo jeku dobrih želja i čestitki za godinu koju započinjemo kao vjernici svoj pogled usmjeravamo Bogu i majci Božjoj znajući da je hod s njima najbolje jamstvo uspješnosti. Stavljajući Mariju na početak građanske godine Crkva u njoj vidi uzor; model vjernika koji na svoj život gleda kao na poziv, dar od Boga koji traži zahvalnost. U tom smislu i čitanja koja nam Crkva danas stavlja na promišljanje govore o blagoslovu, hvaljenju i slavljenju Boga. Tako otajstveni događaj Isusova rođenja, praćen divljenjem ljudi i poklonstvom pastira, evanđelist Luka zaključuje rečenicom: „Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu“ (Lk 2, 19). Da, Marija je sve ono što joj se dogodilo, a što je posljedica izbora da baš ona bude majka Božjeg sina (Bogorodica), prebirala u svom srcu i zahvaljivala Bogu što je preko nje ponizne službenice učinio velika djela (Lk 1,46-48).
Ta velika, štoviše, spasenjska djela Božje ljubavi i sveti Pavao u drugom čitanju spominje: „Kad dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bî rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo“ (Gal 4, 4-5). Ukratko, Kristovom žrtvom smo otkupljeni od „prokletstva Zakona“ (Gal 3, 13) tako što je Krist umro na križu, preuzimajući na sebe prokletstvo koje je zbog grijeha bilo namijenjeno nama. Sada oslobođeni grijeha i krivnje u Duhu Svetom slavimo Boga, svoga Oca; Boga koji je naš Stvoritelj i Spasitelj. Zahvalnost Bogu je naš temeljni stav pred Bogom.
Drugim riječima, bit kršćanstva nije u težnji za stjecanjem što većeg znanja niti u uzdizanju ljudskog duha Božjom pomoću (usavršavanje čovjeka) već prvenstveno u slavljenju Boga (Hans Urs von Balthasar). Biti kršćanin stoga znači slaviti Božju ljubav, biti zahvalan i dopustiti da se ona i preko nas očituje svim ljudima.
Zahvalnost kao put i kriterij ostvarenja vjernika
Zahvalnost je ključna vrlina koja nam danas tako često nedostaje. U sveopćoj zaglušenosti vijestima koje stvaraju konfuziju i jačaju osjećaj nezadovoljstva ističući što nam sve nedostaje da bi bili sretni, zahvalnost je „čarobni štapić“ koji odvraća naš pogled od onoga što nemamo i usmjeruje ga prema onom što imamo, odnosno što jesmo i što nam je dragocjeno. Drugim riječima, nadilazeći materijalistički pogled na svijet, u kojem grozničavo tražimo uvijek nove proizvode i doživljaje da bi bili zadovoljni, mi bolje uviđamo razliku između bitnog, manje bitnog i sasvim nebitnog u životu. Pritom znamo bolje posložiti svoje prioritete i ne gubiti vrijeme u praznom hodu.
Preko zahvalnosti usmjeravamo se na ono što je dobro, plemenito i lijepo; uspostavljamo tako ravnotežu u sebi i gradimo afirmativan stav prema sebi, životu i drugim ljudima. Chesterton je smatrao da je zahvalnost test i put kojim se dolazi do sreće. To hoće reći da ljepota svijeta nije u neprestanim izmjenama, nego baš u onome što je stalno s nama; onome što se stalno događa, a uvijek je ispunjujuće.
Ta svakodnevna radost života, zahvalnost za život sam, za ljude kojima smo okruženi, za stvari koje koristimo, prirodu koja nas odmara… znak je zapravo mladog duha; kao što je i znak starog, umornog duha to kad čovjek stalno traži promjene da se osjeti ispunjenim.
Zahvalnost je svjesnost o vrijednosti života
Sposobnost čovjeka da osjeća zahvalnost unatoč svemu što se događa jedan je od ključnih elemenata njegove sreće i uspjeha. Kad smo zahvalni, onda otkrivamo pravu vrijednost onoga što nam je dano, kao i one koji su za to zaslužni; od Boga do roditelja, prijatelja, kolega, ljudi općenito. Svi su ljudi dar, isticao je sv. Franjo. Svi su od Boga i naša su braća i sestre. Kao takvi zaslužuju naše poštovanje i podršku. Stoga, znati reći hvala, znači prihvatiti druge i priznati njihovu vrijednost. Vrijedi i obrnuto: nezahvalnost nas udaljuje od ljudi i zatvara u samoću i optuživanje; u grozničavo ukazivanje samo na nedostatke ljudi i svijeta u kojem živimo.
Immanuel Kant, jedan od istaknutijih kršćanskih filozofa, toliko je cijenio zahvalnost da je njezin nedostatak tj. nezahvalnost smatrao suštinom, esencijom zla.
Biti zahvalan i gajiti osjećaj zahvalnosti od presudnog je značenja za naš život. Tomu je tako jer kvaliteta našega života ovisi o onome na što usmjeravamo svoju pozornost. Duhovno zdrava osoba je blagoslovljena upravo zato što može sa zahvalnošću učiti, rasti, voljeti, opraštati i pomagati drugima. Drugim riječima, mjera duhovnog i duševnog zdravlja ogleda se u sklonosti pronalaženja dobra u sebi i oko sebe.
Zahvalnost je čarobna vrlina koja nas izgrađuje, usmjerava na dobro. Dakako, nismo naivni pa da ne vidimo i zlo u svijetu. Bilo bi iluzorno negirati ga. Mi to ne činimo već nastojimo milošću Božjom i vlastitim nastojanjem pobijediti zlo u sebi i oko sebe te učiniti svoj život ne samo podnošljivijim nego i lijepim.
Istina, nije lako uvijek u ljudima vidjeti nešto dobro jer ljudi znaju biti zli. Pa ipak koliko god duboko ta dobrota bila zakopana i skrivena u drugom čovjeku, naše je da je pronađemo i iznesemo na svjetlo.
Nikad u tom nastojanju ne smijemo odustati. Time ćemo dotičnu osobu spasiti od nje same; razlikujući osobu i zlo koje čini pomoći ćemo joj pobijediti zlo u sebi i učiniti je boljom osobom. Zahvalnost je, nadalje, i odlično oružje protiv zavisti i optuživanja drugih za naše nezadovoljstvo. I jedno i drugo drži nas u pasivnosti i vodi k autodestrukciji. Nasuprot tome zahvalnost nas usmjeruje k preuzimanju odgovornosti za sebe i za druge. Zapravo, mjera pripadnosti Bogu identična je mjeri posvećenosti drugima. Imamo ljubavi prema Bogu onoliko koliko smo spremni služiti drugima.
fra Ivica Jurić
Živo vrelo