Tko pobijedi sebe taj je uistinu pravi pobjednik. Imati gospodstvo nas sobom, nad svojim osjećajima jako je važno. Ne da bi ih potiskivao, nego da bi upravljao njima: osjećaji su dobri sluge, ali loši gospodari. Tko s njima ovlada i kontrolira svoj ego taj može reći da upravlja svojim životom. U kršćanskom smislu može se reći da onaj tko upravlja na pravi način sobom, dakle, tko umire sebi taj se rađa za Boga, za drugog čovjeka. Isus je u tome pravi uzor, a na taj put je pozvao i svoje učenike: "Ako, dakle, tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka uzme križ i neka me slijedi" (Mt 16,24)
O tom umiranju sebi jedan je nepoznati pisac napisao sljedeće:
"Kad te zaborave ili zanemare, a ti si sretan i nisi uvrijeđen – to je umiranje sebi.
Kad ne poštuju tvoj savjet i ismijavaju tvoje mišljenje, a ti to primaš strpljivo, tiho, s puno ljubavi i ne dopuštaš da u tvom srcu raste gorčina – to je umiranje sebi.
Kad s ljubavlju i strpljivo podnosiš nered, nepravilnosti, sporost i dosadu… i izdržavaš je kao što je to Isus izdržavao – to je umiranje sebi.
Kad ti nikad nije stalo da budeš glavni u razgovoru, da nabrajaš svoja dobra djela, tražiš pohvalu za svoje djelo, i kad zaista želiš biti nepoznat – to je umiranje sebi.
Kad si u stanju gledati brata ili sestru kako napreduju i kako su u blagostanju, a možeš se s njima iskreno radovati i ne osjećaš zavist premda si u većoj potrebi od njih – to je umiranje sebi.
Kad si zadovoljan bilo kojom hranom, bilo čime što ti se daruje, bilo kojom odjećom, klimom, vremenom ili društvom – to je umiranje sebi.
Kad možeš podnijeti ispravke, kad se možeš ponizno pokoriti iznutra kao i izvana, bez ikakve pobune ili ogorčenja u svom srcu – to je umiranje sebi".