Posted by Dijana Lončarek, križarica, redovnica koju najviše poznajemo po njezinim darovima imitiranja i pjevanja, ali i vrckavosti i radosti koja iz nje zrači, otvorila nam je dušu i posvjedočila o svom pozivu i životnom putu
Bogata je povijest nastanka i karizme Milosrdnih sestara svetoga Križa. U Hrvatsku, točnije u Đakovo, sestre su došle 1848., tako da slijedeće godine slave 150. obljetnicu djelovanja u Hrvatskoj. Djeluju u brojnim gradovima u Hrvatskoj. Potreba vremena - volja je Božja, jedno je od gesla njihovog utemeljitelja, o. Teodozija Florentinija (uz njega je bila i s. Marija Terezija Scherer). Sestre djeluju u vrtićima, bolnicama, školama, po župama kao sakristanke, voditeljice zborova... Naše prvo pitanje bilo je zašto se naša sugovornica odlučila baš za ovaj red.
Dijana, nevjerojatno je koliko je stvarnost križa istovremeno privlačna i odbojna. A vi ste odabrali red Milosrdnih sestara svetog Križa. Koliko ste uopće bili svjesni u kakvu se avanturu s Bogom upuštate?
Zanimljivo...hm..možda će zvučati malo čudno, ali upravo me ta jednostavnost i dubina naziva naše Družbe privukla. Moj susret s križem ima posebnu povijest. Dolazim iz župe sv. Križ Začretje, naša crkva je Uzvišenja svetoga Križa, a od malena se u obitelji spominjao križ. Najprije u kontekstu životnih teškoća i nevolja, jer u našim krajevima se često čuje, „Svaka hiža ima svoga križa“, a kasnije sam ga počela sve više doživljavati kao blagoslov. I taj križ je mene nekako uvijek pratio. U životu sam se susrela s brojnim životnim križevima, pa je susret sa sestrama svetoga Križa za mene uistinu bio znakovit. Promišljajući o tadašnjim križevima i teškoćama koje su me u ono vrijeme snašli, jednom sam upitala jednu stariju i mudru sestru: „Kako je Bog dopustio da ja tako mlada iskusim sve te križeve i koji je uopće njihov smisao u mom životu?“Odgovorila mi je: "Dijanice, križ je dar. Križ je blagoslov." Duboko su se usjekle te riječi u moje misli i srce. Od tada, od svoje četrnaeste godine, intenzivnije sam razmišljala o križu. Počela sam ga doživljavati kao veliko povjerenje od Boga i blagoslov. Kasnije, u zajednici, na studiju, dobila sam cjelovitiju spoznaju o dubini značenja i snage križa. Paradoks križa kojemu predbacujemo da nas zarobljava, a on nas zapravo oslobađa i daje nam snagu.
U kojem trenutku ste shvatili da Vas Bog poziva da mu služite kao redovnica?
Joj, to je sad duga priča (smijeha). Zapravo sam bila neobično dijete, tako kažu oni koji me poznaju od najranije dobi. Moja obitelj inače nije išla u crkvu, puno se psovalo, posao i novac su bili važniji od Nedjeljne mise. Ali, mene je nešto vuklo u crkvu. Sama sam znala sjesti na bus koji je vozio do župne crkve, premda sam bila jako malena, mislim da čak nisam ni krenula u školu. Imala sam posebnu svečanu robicu za tu prigodu i lijepo sa susjedama redovito odlazila na Misu. Kao djevojčica sam voljela razmišljati o smislu života. Postojao je razlog za to, bile su to prerane smrti i bolesti meni dragih osoba. Počela sam se preispitivati i u toj najnježnijoj dobi koji je smisao života? Danas jesi, a sutra nisi. Zašto uopće živimo i postojimo? Možda sam u tim godinama prerano odrasla jer sam doživjela život u svoj njegovoj težini i prolaznosti. Uz pitanja o smislu života, postavljalo mi se još jedno pitanje. Kakav je to Bog koji to sve dozvoljava? Postoji li on uopće? I tako sam to iznijela i svojim sestrama. Ma znate, ona neka klasična pitanja koja si čovjek u susretu s patnjom neminovno postavlja. No pravi se preokret dogodio kad sam kao šesnaestogodišnjakinja otišla na seminar kod vlč. Zlatka Suca u Betaniji. Sestre su vodile našu malenu liturgijsku grupu. Kad sam kleknula pred Presvetim, a vlč. Sudac nas potaknuo da predamo svoj život Isusu, ja sam tada rekla: "Ja, Dijana, dajem svoj život Tebi, Isuse." Ali ja sam to zaista mislila, u dubini svog srca, s jednom ozbiljnošću i čvrstom odlukom.
Počela sam živjeti kao kandidatica u samostanu, a uopće nisam tako izgledala, imam fotografije kao dokaz (smijeh), crvena kosa, šminka. Izvana su me ljudi doživljavali na drugačiji način, ali iznutra je moja odluka bila donesena. Tako je započeo moj put s Isusom.
Ali Isus je zapravo od začeća bio u mom životu, samo ja toga nisam bila u potpunosti svjesna. Bila sam treće dijete u obitelji, neplanirana, nisam se ni trebala roditi. Majka me je teško nosila u trudnoći, u prvih tri mjeseca trudnoće izgubila je 7 kilograma. U šestom mjesecu trudnoće je već bila otvorena, pa su je šivali kako me ne bi izgubila...Ali Bog me nije dao smrti, bila sam dio Njegovog plana. Mama mi je često o tome govorila. Sada ne može više govoriti i nepokretna je, to je jedna druga priča. Sada već četiri godine brinem o njoj, kako je ona brinula o meni dok sam bila dijete. Komuniciramo preko pločice. I često mi piše – tebe je Bog želio od začeća. I puno teških detalja iznosi iz toga razdoblja, s vidljivim znakovima Božje prisutnosti. I tu čovjek ostaje bez riječi. Može samo kleknuti i zahvaljivati.
Svjedočili ste kako su vas ljudi procjenjivali zbog Vašeg atipičnog izgleda za kandidaticu u samostanu. Kako ste se nosili s tuđim predrasudama i osudama? Jesu li i u Vama budile pitanja o tome jeste li dostojni poziva?
O, da. Moram krenuti od početaka. Oduvijek me privlačila medicina, ta ljubav je bila od malih nogu. Nije ni neobično s obzirom na iskustva bolesti meni dragih osoba, o kojima sam govorila. Imala sam snažnu potrebu pomoći ljudima koji su bolesni, liječiti ih. Na kraju osnovne škole svi su me pitali gdje ću nakon završene osnovne škole i ja sam pomalo i rugajući se i šaleći govorila da ću u opatice. Dvije su me stvari u tom periodu uznemirile. Prva je bila ta da mi je jedna sestra iz Krapine onako usput rekla: "Ti ćeš biti naša časna sestra!" Nije to bilo ništa neobično, govorila je to i mojim prijateljicama, ali one su odmahivale rukom i nije im padalo na pamet krenuti tim putem. Ali mene je to tako pogodilo, duboko uznemirilo. Onaj osjećaj kao kad ti netko kaže neku istinu o tebi koja te pogodi. Nisam ja razumjela što se događa u mojoj duši. Znam da mi je bilo nelagodno i da se nisam dobro osjećala.
Druga stvar, bile su dvije prijateljice kod mene i obje su mi rekle da su me sanjale kao redovnicu. Da bude veća ironija, one su stvarno bile fine cure, a ja onako divlja, pa tko bi mene pustio u samostan (smijeh). Cijelu srednju školu sam se u sebi lomila trebam li ili ne ići u samostan. Ona ljubav prema medicini urodila je time da sam upisala srednju školu za fizioterapeuta jer nisam mogla dočekati vrijeme da počnem živjeti svoj san. Međutim, ta je ljubav tijekom srednjoškolskog školovanja jenjavala. Zajedno s profesorima otkrila sam neke druge talente i darove koje mi je Bog dao i krenula jednim drugačijim putem ostvarivanja. Vodila sam neka događanja, crtala, ma više me bilo na tim izvanškolskim aktivnostima nego u školi. Potpuni zaokret. Ja koja sam bila luda za školom, sad otkrivam neke nove stvari u svom životu, a škola pada u drugi plan.
Ni meni nije bilo jasno što se događa. U duši mi je bio kaos. Redovništvo me je snažno privlačilo, a u meni osjećaj da nisam dostojna toga poziva. U tom preispitivanju imala sam svoju jednu igru. Kako sam išla na praksu u Krapinske toplice, tamo su mi svi pacijenti govorili da sam drugačija, da zračim. I ljudi koje sam sretala isto su mi govorili. Ima jedan događaj, vozila sam se u vlaku, onako našminkana, sređena, s crvenom dugom kosom. Prišao mi je kondukter, poništio kartu i za par minuta se vratio s knjižicom molitava za duše u čistilištu. I dao mi je i rekao: "Vi ćete moliti za duše, znam. Vidim u Vama nešto posebno." Ja sam bila u potpunom šoku. Razumjela bih da sam izgledala pobožno i skromno, ali s onom crvenom kosom i crvenim ružem...
I to su bili ti Božji znakovi. Ja sam se borila, bježala, ali Bog mi je davao do znanja da sa mnom nešto drugo planira. Kroz druge ljude mi je slao poruku: „Trebam te. Ti trebaš ići tim putem...“ Da se vratim na onu svoju igru. I ona je bila moj put propitivanja. Znala sam pacijentima koji su me pitali kamo ću poslije srednje škole, govoriti da ću u časne. I svi su odmahivali rukom i govorili da nema šanse. Ali moje prijateljice koje su me dublje poznavale odgovarale su mi da ima u meni nešto drugačije, da jesam ja ili za redovnicu ili vjeroučiteljicu.
U toj igri shvatila sam da ne mogu dobiti odgovor od drugih ljudi. Oni će uvijek sugerirati na temelju nekih svojih dojmova, ali ovo je odluka koja je isključivo na meni. Nije bilo lako. Nisam imala ni stopostotnu sigurnost. I nitko ne može reći da je siguran do kraja u svoju odluku. To bi značilo da sam sebe apsolutno poznaješ, a to je nemoguće. I tada sam odlučila doslovno se baciti. To je zapravo kao jedna moja priča iz djetinjstva. Imala sam pet godina. Tata nam je za nagradu što smo pomagali skupljati sijeno odlučio pokloniti odlazak na bazene u Krapinske toplice. Stariji brat, starija sestra i ja. Našla sam se tamo sama na djelu za plivače i vidjela djevojčicu koja je bila sitnija od mene, a koja se bacila u bazen bez šlaufa ili rukavica. I mislim si ja, ma ako može ta malena, mogu i ja. Skinem ja šlauf i bacim se u duboki bazen za plivače. I naravno tonem jer nisam znala plivati. Bila sam na dnu bazena i instinktivno dignula ručice u zrak u nadi da će me netko spasiti. Brat je shvatio da nema Dijane i u posljednji trenutak vidio ručice i potegnuo me van iz bazena i spasio mi život. E, to je samostan. Bacila sam se. Ne znam kako ću, ne znam plivati, ali bez ruku podignutih prema Nebu, ništa ne bih mogla.
Nije bilo lako ne samo donijeti odluku u sebi, nego i podijeliti je s najbližima?
Podršku nisam imala gotovo ni od koga. Tata je valjda jedini s Neba to podržavao. Brat i sestra nisu nikako bili za tu ideju, baka je završila na antidepresivima. Mama me pitala što joj to radim, jesam li normalna? I u takvoj atmosferi ipak sam otišla, ali uz ogromnu i duboku bol. Došla sam u nešto nepoznato, nisam osjećala nikakvu sigurnost da je to pravi put. Rekla sam Isusu – ako me hoćeš tu, Ti ćeš mi dati snagu, dan po dan. Ako me nećeš, dat ćeš mi jasan znak. I nikakav mi znak do sada nije dao da me neće (smijeh).
Činjenica jest da brojne obitelji koje nisu u dubokoj vjeri dosta tragično doživljavaju odlazak člana svoje obitelji u samostan ili u svećeništvo. Kao da će potratiti život jer se ne zasniva vlastita obitelj. Teško im je razumjeti posvećeni život i njegovo bogatstvo i potrebu.
Da, to su i meni govorili. Da je šteta ne imati vlastitu obitelj. Pa da je šteta i imanja koje sam trebala naslijediti. Nije meni ideja bračnog i obiteljskog života bila mrska, naprotiv. Mogla sam se zamisliti i kao supruga i majka. Moja je baka, mama moje mame rodila 11-ero djece, desetoro živih. Uvijek sam govorila da bih htjela biti ko baka Barbara, imati tako puno djece. Ali onda sam shvatila da ulaskom u samostan ništa ne gubim. Da dobivam stostruko. Da se mogu u potpunosti ostvariti. U samostanu se redovnice mogu ostvariti kao žene u punini.
Zanimljivo je kako je Vaša želja da postanete liječnica zapravo ostvarena na jedan drugačjiji način, Božji način. Bog Vas je pozvao da Njegovim posredstvom liječite duše i upućujete ih na Liječnika koji je sam rekao da nije došao radi zdravih i pravednika, nego radi bolesnih i grešnika. Evo prije gotovo dvije godine ste dali i doživotne zavjete, prepoznajete li tu ulogu liječnice u svom životu?
To sam zapravo shvatila i kad sam se odlučivala za samostan, da ću biti liječnica na drugačiji način od onoga koji sam zamislila. Evo već sam deset godina u samostanu i Bog mi uistinu šalje ljude na put koji su izranjavani, koji su izgubili smisao, koji su teškoćama i patnji. Takvi su mi dragi, najdraži. I oni koji odbijaju Boga svojim načinom života i grijehom, ali koji Ga ipak imaju hrabrosti tražiti. Mogu ih razumjeti, pa i sama sam živjela takvim načinom života.
A kako održavate osobni odnos s Bogom? Tolike Vam je talente dao, odvuče li Vas nekad od Njega Vaše djelovanje, nastupi, mediji... U smislu da nemate vremena za molitvu?
A ne, ne. Ja sam slaba i možda bi me i odvuklo, ali Bog me ne da. On se uvijek pobrine da mi On bude na prvom mjestu. U periodu kad su me mediji najviše tražili zbog imitiranja i pjevanja, moja se majka teško razboljela. Imala sam izbor ili biti uz nju ili biti u medijima. To su te životne situacije u kojima ili klekneš i vapiš Bogu i s Njim kroz sve prolaziš ili se potpuno izgubiš.
Bila je i situacija u samostanu kad sam nakon početnog zanosa upala u potpunu suhoću. Tu me Bog valjda čistio od emocija. Nisu osjećaji loši, ali nisu ni jedini koji trebaju upravljati našim životom, a često smo im robovi. Vjera je iskorak u nepoznato, s nadom da te tu nešto čeka.
Moram još jednu zgodu ispričati. Jedno vrijeme su me sestre, znajući moju želju za medicinom htjela poslati na medicinu. I dok sam se pripremala i ponavljala neke stvari, podsjećala se na frakcijsku destilaciju u kemiji, shvatila sam da je tako isto i s našom dušom. Što je veći stupanj vrelišta, to se bolji derivati oslobađaju. Nisam na kraju išla na medicinu, nego na KBF, ali mi je ta lekcija bila dragocjena. To vrenje i taljenje, koliko god bilo neugodno, potrebno je za naš rast, za naše čišćenje. Bez obzira na sve teškoće, čitavo vrijeme osjećam da sam nošena na Njegovoj ruci, osjećam radost i duboki mir.
Čitav naš razgovor je zapravo prožet dubokim otkrivanjem dubine i blagoslova križa. Što još na kraju poručiti čitateljicama koje se nekad osjećaju pritisnute tim križem, kao da je pretežak za njihova ramena?
Nije fraza kad kažem da je patnja veliki pokretač. Križ je pokretač. Pročišćuje te. Kad križu pogledaš u oči i ne bježiš od njega, osjetiš njegovu snagu, osjetiš ono što u tebi budi i rađa. Patnja te oblikuje, izgrađuje, stabilizira, daje unutarnju snagu, lišava nerealnosti, čini te poniznim i malenim, otvara ti srce za druge, brusi tvoje instinkte, lakše razlikuješ duhove... Brojni su plodovi križa, i zato ga treba zagrliti i nositi s Onim koji ga je nosio iz ljubavi prema nama.
Autor: Diana Tikvić
Izvor: https://zenavrsna.com