Beskonačnost novoga

BogoslovPosted by

Život je pun misterija. Znanost grabi velikim koracima ne bi li otkrila najveće tajne. Ali one male tajne ljudskoga usuda i duše ostaju uvijek skrivene. I kao zločinac i kao svetac čovjek je sam po sebi uvijek najveća zagonetka. Valja se bojati vremena i svijeta u kojemu je sve jasno. I ljudi koji misle da se sve može otkriti. Povijest je u osnovi zaigrana, ponekad duhovita, makar se radilo o crnom humoru. Recimo, nekada su stupovi totalitarnog duha bili oni koji su vjerovali da nešto treba sakriti i zabraniti. Danas se nekom magijom događa suprotno: tjeskobu izazivaju oni koji su uvjereni da sve treba otkriti, i da se sve može raspečatiti. Oni bi sve razgolili, a tajne koje ne mogu objasniti, proglasili bi besmislicama. Ukinuli bi tajnu i otajstvo. Bijedu čovjekovu uzdigli bi kao pijanstvo oslobađanja. Sloboda je kao i istina: smisao i oblik joj pridaje svaki čovjek po svom subjektivnom viđenju. A život ljudski traje u svemiru koliko i vijek jednoga leptira na zemlji.

Davno je mudri Heraklit spoznavao Logos i mnoštvo njegovih lica. Poznata je njegova misao: nije moguće dva puta stupiti u istu rijeku. Ništa nije isto, pa je tako i Sunce uvijek i neprestano novo, govorio je stari filozof. Kao da je znao da se Svemir širi. Spoznao je beskonačnost novoga. Ništa nije više isto, ni u jednom času. Ni sadašnjost nije u idućoj sekundi više sadašnjost nego prošlost. Ne možemo se vratiti ni sekundu unatrag. Je li i čovjek rijeka u koju nije moguće dva puta stupiti, a da ostane ista? Ne samo da starimo, mijenjamo se iznutra. Neki venu, a neki sazrijevaju. Neki su pametniji s godinama i iskustvom, a neki, na žalost, nisu. Neki se bore do kraja, a neki predaju. Neke život poražava, druge poučava. No kako god bilo, čovjek nikad nije više isti, mijenja se ovako ili onako, ma koliko se opirao toj zakonitosti. Neki misle da je vrlina ostati isti, ukorijenjen i ukalupljen. Neki vjeruju da je nestalnost kao prilagodljivost umijeće. Ali i jedni i drugi su poput voda koje teku brže ili sporije, i nikad više neće u nju dva puta ugaziti! Možemo sami sebi biti stranci kad se sjetimo vlastitog lika u dalekoj prošlosti. Čovjek prolazi kroz razne transformacije, navlači na sebe maske i mišljenja, jedino je u njegovu srcu zapisano što on uistinu jest. Tu je negdje šifra njegova najdubljeg identiteta.

Živimo uvijek u paradoksima: dok mislimo da je sve isto, da se sve ponavlja, mijenjamo se neprimjetno, dok se ne zateknemo starijima i umornijima. Sve je novo i neponovljivo, iako nam se čini da je otrcano i monotono. U toj neponovljivosti, čovjek ponavlja svoju dosadu. Dosada je kriza bitka. Dosada je trijumf praznine. Ali dokolica je tipično ljudsko svojstvo, kao i smijeh, nijedno drugo stvorenje nije ga svjesno. Iz dokolice se može roditi nešto novo, ako joj čovjek ne robuje. Čim čovjek postane smrtno ozbiljan i uvjeren da posjeduje istinu, postaje opasan. „Zar je ljudima dano da sude istini, da odlučuju o sudbini istine? Zar nije obrnuto: istina sudi ljudima i odlučuje o njihovim sudbinama, a ne raspolažu ljudi istinama.” (Lav Šestov, „Duša i egzistencija”)

Zoran Vukman