Što mi vjernici znamo o molitvi? Ako smo iskreni, a to možemo biti, brzo ćemo priznati kako o molitvi znamo jako malo. Ona je otajstvo skriveno u dubinama našega bića. Otajstvo koje se otvorenošću i povjerenjem prema Bogu otkriva te postaje izvorom snage za svakodnevni život. Ona je i otajstvo koje se tišinom spoznaje. Ona je način na koji stupamo u komunikaciju s Bogom. Za neke je ona poput lahora, rađa se u ambijentu mira, tišine. Za druge je umjesto tišine glazba ona koja svojom melodičnošću otvara dušu i preko koje čovjek ulazi u molitvu, u meditaciju.
Mnogi će se složiti kako je molitva zapravo borba, a ne statičnost; živi razgovor a ne mehaničko ponavljanje naučenih obrazaca.
Budući da znamo jako malo o molitvi onda trebamo pitati one najbolje među nama kako ispravno moliti. Kako osjetiti Božju prisutnost u svom životu, biti s njim povezan i prepoznati njegovu volju u konkretnim događajima, odlukama? I Isusovi učenici su imali isti problem. Jednom su ga prigodom, kad se Isus vratio k njima iz osame gdje je molio, zamolili da i njih nauči moliti.
Poslušajmo tu zgodu iz Matejeva evanđelja: „Isus će svojim učenicima: Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete. Vi, dakle, ovako molite: 'Oče naš, koji jesi na nebesima! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji! Kruh naš svagdanji daj nam danas! I otpusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim! I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga!“ (Mt 6, 7-11)
Prije nego išta kažemo o molitvi koja je model svih naših molitava, ili bi to barem trebala biti, treba znati da je Isus učenike najprije i najbolje poučavao molitvi – moleći. Kako znamo iz evanđelja Isus se rado i često povlačio na molitvu. Ona mu je, iako je On sâm Bog, bila izvor snage za vršenje poslanja koje je od Oca primio.
Iako mu je molitva bila svakodnevna potreba ipak je u evanđeljima zabilježeno kako se posebno molio pred važnim događajima u svom životu: prije odabiranja apostola, prije činjenja čuda, prije muke i smrti itd. To bi i nama trebao biti model molitve: moliti svakodnevno na redovit način, u redovito vrijeme, a u izvanrednim okolnostima –izvanredno moliti, još više, srčanije.
Moliti svojim riječima
Pritom, jedan Gospodinov savjet važno je zapamtiti a to je onaj da nije važan kvantitet (brojnost molitava i duljina izdvojenog vremena), već kvalitet u molitvi – molitva iz srca koja podrazumijeva predano vršenje Božje volje. Molitva, dakle, nije neka magična formula koja se ostvaruje samo preko nekih unaprijed zadanih riječi već povjerljiv odnos između nas i Boga koji počiva prvenstveno na jednostavnosti i iskrenosti srca.
Kod Isusa ne nalazimo nikakve spektakularne molitve, govore u stranim jezicima već nas naprotiv poziva da naša molitva bude skrovita, u tajnosti i bez mnoštva riječi:
"Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskršćima ulica da se pokažu ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti." (Mt 6,1-6)
Drugim riječima, ne treba nabrajati molitve – zna Bog i prije nego što ga zamolimo što nam treba. Ne treba niti mehanički samo moliti uvijek iste, naučene molitve već - iz srca moliti; razgovarati s Bogom o onom što nas opterećuje.
Razgovarati običnim, svakodnevnim riječima kao što, primjerice, razgovaramo s najboljim prijateljem. Nisu pritom važne neke posebne, uzvišene riječi, neke 'svete fraze', stilski zaokružene misli već prvenstveno naša iskrenost. I ne treba pritom zamišljati si kako neke čudne sile vezati u zraku, podzemlju ili ne znam već gdje koliko misliti o tom kako svoje srce i svoje misli vezati uz Gospodina pa će onda i naši koraci biti usklađeni s Njegovim putom.
U tom smislu Rick Warren, u poznatoj knjizi Svrhovit život, govoreći o tome kako se moliti Bogu daje sljedeće savjete: „Prijateljstvo s Bogom gradi se razgovarajući s njim o svemu što vam se događa, otvoreno i svojim riječima. Ono se ne bazira na našoj savršenosti već na našoj iskrenosti. Da je savršenstvo uvjet prijateljstva s Bogom, nikad mu ne bismo mogli postati prijatelji. Puna je Biblija svetaca koji su se žalili, prepirali, pa i otvoreno svađali sa svojim Stvoriteljem. To Bogu nimalo nije smetalo, dapače: sviđala mu se iskrenost, a ne gluma. Da biste bili prijatelj s Bogom trebate stoga prema njemu biti iskreni i otvoreno mu reći kako se osjećate, a ne mu govoriti ono što mislite da bi ste trebali osjećati ili reći.“
Osluškivati što Bog govori
I nadasve u molitvi s Bogom važno je slušati. Šutnja je privilegirano sredstvo dolaska do Boga. Poslušajmo savjet, zapravo molitvu jednog od najvećih kršćanskih filozofa - Sörena Kierkegaarda:
„Kako je moja molitva postajala sve usrdnija i dublja,
imao sam sve manje i manje što reći.
Na kraju sam potpuno utihnuo.
Pretvorio sam se u ono što je vjerojatno potpuna suprotnost govoru,
pretvorio sam se u slušatelja.
Prvobitno sam smatrao kako je molitva govor.
Ali naučio sam da molitva ne samo da je šutnja, nego je slušanje.
Tako da: moliti ne znači čuti sebe kako govorim;
moliti znači, utihnuti, mirovati i čekati, dok onaj koji se moli ne začuje Boga.“
Ne smije se ni zahvalnost preskočiti. Ona je preduvjet ispravne molitve. Iako je Gospodin apostole učio primjerom ipak im je glede sadržaja dao jednu molitvu koja je postala ogledni primjerak svih kršćanskih molitava. To je molitva Očenaša – najljepša i najpoznatija kršćanska molitva. Od trenutka kad ju je Isus izgovorio milijarde puta ta je molitva upućena Ocu.
Prvo što nam upada u oči moleći navedenu molitvu jest da ona na prvom mjestu daje slavu Bogu (Sveti se ime tvoje), zatim jasno izriče želje, ili može se još bolje reći, izriče čežnju za Bogom i njegovim vrijednostima – dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja. Ukratko, Bogu koji je stvoritelj svega prvo pripada čast i slava od nas Njegovih stvorenja.
Drugo, jedino čežnja za Njim, njegovim vrijednostima čini nas pravim navjestiteljima. Umornim kršćanima na Zapadu možda najviše nedostaje čežnja za Bogom, oduševljenost za vršenjem Njegove volje i jasno nastojanje da u Njemu i danas vide mjerodavnu osobu čije zapovijedi ne blijede, čije životne pouke ne poznaju krizu. U krizi mogu biti samo ljudi koji ih ne vrše dobro. Odbaciti stoga Isusa zbog izdaje različitih modernih Juda nije nimalo mudro.
Moliti za ono što nam doista treba
Nakon slave Bogu ide molba za naše egzistencijalne potrebe (Kruh naš svagdanji daj nam danas). Moliti za ono što nam treba, što nam doista koristi, i nama i drugima, naravno, jer bi u suprotnom naša molitva bila sebična, znači biti skroman, ponizan ali i velikodušan. To nipošto ne znači samo moliti već i pobrinuti se radeći različite poslove, sukladno našim sposobnostima, a sve da i mi i drugi imaju kruh svagdašnji – ono što nam je potrebno za život.
Molitva za druge pomaže drugima al' i onom tko moli jer cilj molitve nije da promijenimo Boga (On je sasvim u redu), već sebe (i druge posljedično). Ne, ne treba molitva Bogu, već nama. Ona je potreba duše, kao što je hrana i piće potreba tijela.
U njoj čovjek dodiruje Boga i svoju nemoć oslanja na njegovu svemoć. Ona je snaga da bi čovjek u svemu vidio smisao, sačuvao mir i dobre odnose s drugima. Ključ sreće upravo je u tome, a ne u različitim postignućima, statusima koji u nedostatku navedenog gube značenje i ostavljaju prazninu.
Oprostiti da bi nam bilo oprošteno
I oprosti nam grijehe naše pa ćemo i mi, posljedično, oprostiti grijehe drugima. Naravno, odmah primjećujemo da taj dio Očenaša ne glasi tako nego upravo suprotno: i oprosti nam grijehe naše kako i mi opraštamo dužnicima našim. Što se time želi reći? Želi se reći kako ne treba čekati drugoga, već biti prvi u opraštanju i traženju oproštenja; treba biti aktivan a ne čekati i biti na neki način zarobljenik grijeha drugih ljudi.
Oproštenje je dvaput blagoslovljeno: blagoslov je onomu tko oprašta i onomu komu se oprašta.
Tko ne oprosti taj se razboli, prije ili kasnije. Ljudi redovito nisu svjesni koliko negativna iskustva iz prošlosti (pa i ranog djetinjstva) utječu na njihov život i budućnost. Ona postoje potisnuta u podsvijesti i utječu na naše izbore, planove, odnose... Pretresti stoga svoje djetinjstvo kroz sjećanja, opuštene priče, oprostiti osobama koje prema nama nisu bile dobre i kojih smo se bojali, ozdravljujuće je.
Nitko ne želi svjesno biti loša, zločesta osoba ali zbog naše ograničenosti mnoge se loše stvari događaju. Prošlost može biti riznica lijepih uspomena za kojom posegnemo kad nam zatreba ali i uteg koji nas opterećuje, a da toga nismo ni svjesni. Sve ovisi o načinu kako se prema našoj prošlosti postavimo, u kakvom je sjećanju nosimo. A ako se pita Isusa on nas je naučio: ..."i oprosti nam duge naše kako i mi opraštamo dužnicima našim".
Opraštanje je dakle put koji uvijek iznova drugu/drugoga čini novim, ljepšim, boljim i kad ga takvim gledamo on to redovito i bude. Ukratko, ključ tuđe dobrote je kod nas i obrnuto.
I ne uvedi nas u napast. Neki teolozi predlažu da bi bilo bolje to shvatiti na sljedeći način – i ne dopusti da budemo uvedeni u napast, tj. nemoj nas kušati jer znamo mi sebe. To hoće reći i kako smo ovisni o Njegovoj milosti; po njoj se uspješno odupiremo Zlomu i po njoj se u konačnici i spašavamo.
I za kraj ovog promišljanja o molitvi donosimo jednu misao o molitvi pape Benedikta XVI i jednu molitvu, jednog kršćanskog filozofa- Sørena Kierkegaarda koga smo već prethodno spominjali. Govoreći o molitvi papa Benedikt XIV ističe:
"Molitva je čežnja, drhtaj srca, to je vjetar za koji ne znamo odakle dolazi i kamo ide. Molitva je susret, koji puta sukobljavanje, često iščekivanje. To je Petrov plač na pijev pijetla, to je Marijino stajanje na nogama pod križem. Molitva je trenutak vječnosti, poljubac koji dodiruje lice. Molitva je sjećanje i projekt, to je krik i tišina. To su suze onoga koji plače, za onoga koji ne plače, to su prošnje zemlje, pohvale Crkve. Molitva je naše disanje, naš život, naše sve. Ne postoji čovjek koji ne moli, postoji samo čovjek koji ne zna moliti."
Søren Kierkegaard često je kritizirao službeno kršćanstvo jer mu se ono u svojim obredima činilo smiješno poput ljubavnika koji se udvara svojoj dragoj po kakvu priručniku. Kierkegaard je naglašavao važnost osobnog odnosa s Bogom, važnost autentičnog kršćanskog života a ne samo dotjeranost obreda i sklad protokola, statičnost tradicija... Kao novovjekovni Sokrat htio je preodgojiti svoje sugrađane upućivanjem na izvorne vrijednosti kršćanstva ali nije u tome uspio. Nije bio shvaćen kao što to, primjerice, ne uspijeva ni jednom mistiku. I bolje da je tako jer ljudima našeg doba treba lijek a ne aplauz od svetih ljudi. Treba im istina, ma kako gorka bila, a ne povlađivanje nauštrb evanđelja. Prorok je velik upravo zato jer se suprotstavlja nama malima. I popularan baš zbog toga što to ne želi biti, niti ga to zanima. Kierkegaard je jedan od takvih i on ovako moli (a i mi s njim):
Gospodine, biti u tebi, to je sve
To je sve, to je savršenstvo, to je spas.
Tjelesne oči zatvoriti, oči srca otvoriti
i uroniti u tvoju nazočnost.
Sabrat ću i svoje rastresenosti
i povjeriti se tebi.
Sebe stavljam u te kao u veliku ruku.
Nije mi potrebno govoriti da ti čuješ.
Ne treba brojiti čega nemam,
Niti treba govoriti tebi što se na ovom svijetu događa
i zašto nam je potrebna tvoja pomoć.
Ne želim bježati od ljudi niti im izmicati.
Niti ću mrziti buke ni jurnjave.
Želim ih samo uključiti u svoju šutnju i biti
pripravan za tebe.
Htio bih šutjeti umjesto svih što trče,
što buče, što su rastreseni,
imati vremena umjesto svih što vremena nemaju.
Sa svojim osjetilima i mislima čekam da ti dođeš.
Gospodine, biti u tebi, to je sve, što za sebe molim.
Time sam izmolio sve što mi treba za vrijeme i za vječnost.
Što god moja molitva bivala pobožnija i usrdnija,
sve manje sam imao što govoriti.
I na kraju posve sam umuknuo.
I postao sam slušatelj.
A to je nešto posve suprotno od govora.
Molitva se, dakle, ne tiče samo nas niti se odnosi samo na naše komunikacijske vještine. Ona se tiče prvenstveno našeg odnosa prema Bogu u kojem Bog uvijek ima prvenstvo. Mi i postojimo zato da Bog preko nas dođe do drugog čovjeka. Iako može i drugačije ipak On najradije preko čovjeka dolazi do čovjeka. Mi dolazimo do Njega preko ljudi koje on vodi, a On dolazi do drugih preko nas, ako mu se predamo u molitvi.
Poput Kierkegaarda i Edmund Husserl, glasoviti njemački filozof židovskoga podrijetla, utemeljitelj fenomenologije, u odnosu prema Bogu ističe važnost autentičnog života i iskrene molitve. Ono što je najbitnije u čovjekovu životu jest ljubav – neiskrivljena, čista, konkretna ljubav prema bližnjemu čiji je pravi temelj u Božjoj ljubavi. Stoga i ne čudi savjet koji je Husserl, gotovo na samrti, dao časnoj sestri Adelgundis: "S ljubavlju pridobivajte za istinu mlade ljudske duše. Sačuvajte ih od najvećih pogibelji koje postoje u Crkvi: od jalove taštine i krutoga formalizma. Poučite ih da se iskreno mole, da molitvu natapaju ljubavlju. Velike svete molitve Crkve u trajnoj su pogibelji da se isprazne jer ih više nitko ne prožima osobnom ljubavlju".
Nadamo se da smo barem djelomično uspjeli približiti način na koji se treba moliti: radije svojim nego samo tuđim riječima, ne moliti samo za sebe već i za druge, čak se i svađati s Bogom i izdržati Njegovu šutnju; raditi kao da sve ovisi o nama a moliti kao da sve ovisi o Njemu. I što god radili treba nam molitva. Rezervirajmo zato deset minuta za Boga uvijek osim kad imamo puno posla. Tad rezervirajmo dvadeset jer molitva nije privilegij besposličara već izvor snage, radosti i kreativnosti za radoholičare.
Fra Ivica Jurić
Foto: Sacre Coeur Basilica, Paris, France
https://unsplash.com/