Iza vrata Klerikata dočekalo nas je iznenađenje: malo se zna o njima, žive prilično povučeno, ali neki novi fratri su i klesari, pjevači, torcidaši, evo priče o njima

BogoslovPosted by

Pomladak najbrojnije franjevačke provincije u Hrvatskoj odgaja se u Franjevačkom samostanu i klerikatu sluge Božjeg Ante Antića na splitskom Trsteniku. Dvadeset i pet bogoslova, studenata teologije i filozofije, od kojih su šestorica već zaređeni za đakone, preuzet će jednog dana službe u Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja koja se proteže od Metkovića do Lovinca u Lici i broji 230 fratara, od kojih je četrdesetak u inozemnim misijama i bit će kreatori duhovnog života na mnogim župama i u samostanima o kojima stoljećima skrbe dalmatinski fratri.

Već su pomalo raspoređeni: trenutno su sedamnaestorica u splitskom Klerikatu, šest u Zagrebu i jedan u Rimu. Ipak, malo se zna o njima, žive prilično povučeno, može ih se vidjeti kad se gradom vraćaju s fakulteta, prepoznat ćete ih po smeđim habitima i ruksacima kakve nose i njihovi vršnjaci. Jedina velika razlika među klericima i ostalim dvadesetogodišnjacima (i nešto starijima) njihova je čežnja da žive po primjeru svetoga Frane Asiškog, siromaška koji je promijenio povijest Crkve, ali i zapadnog svijeta posebno po pitanjima odricanja od materijalnog i ekologije.

‘Pridošli’ su zahtjevniji i kritičniji

Dva su stožera života u Klerikatu: molitva i rad-studij, a život bogoslova ove Provincije očituje se, među ostalim, i u djelovanju četiri sekcije: izdavačkoj, karitativnoj, liturgijskoj i sportskoj. Njihov magistar, čija je zadaća formacija klerika u odgojnom zavodu, mladoliki je i nasmijani dr. fra Ivica Jurić (39), profesor pastoralne teologije na splitskom KBF-u, koju je specijalizirao na Lateranskom sveučilištu u Rimu.

– Svaka generacija nije tako brojna kao ova, ponekad ima više kandidata, a nekad manje, no smatram kako je bitnija kvaliteta klerika nego njihov broj. Ove je godine čak sedam đakona, što je vrlo lijep broj iako će stariji fratri uvijek kazati da je premalo s obzirom na brojne službe koje pokriva naša provincija – navodi fra Ivica, koji franjevačke bogoslove dijeli u dvije skupine: one koji su prošli redovitu formaciju, pritom se misli na sjemenište, te one koji su se fratrima priključili u nešto kasnijim godinama.– Zanimljivo je promatrati te dvije skupine mladih ljudi. “Redoviti” su već kao srednjoškolci upoznali fratarski život znajući što se od njih očekuje, dok su oni “pridošli”, nakon što su imali više svjetovnog iskustva, često zahtjevniji i kritičniji prema sebi i drugima, nose u sebi jedan pozitivan nemir svijeta, pomalo su revolucionarni u duhovnom, pozitivnom smislu.

Ta dva duha nastojimo uskladiti kako bi jedni od drugih učili jer našoj zajednici trebaju obje skupine. Unutar tih grupa postoji i niz podskupina, a primjećujemo kako s vremenom ima sve više onih koji se za redovnički život odlučuju u nešto kasnijim godinama – objašnjava fra Ivica, kojemu postavljamo neizostavno pitanje: kako je s onima koji usred studija shvate da život kršćanskih redovnika nije za njih. – To je pitanje kojem posvećujemo jako puno vremena, sasvim je normalno da jedni odlaze, drugi dolaze. Važno je da nikog ne prisiljavamo da ostane, to bi bilo pogubno za zajednicu i mučenje za tu osobu i sve oko nje. Kad dođe do “krize zvanja”, a nju mogu doživjeti i svećenici s dugogodišnjim stažom, pokušavamo procijeniti je li riječ o privremenom stanju ili konačnoj odluci. U svakom slučaju čovjek mora sam odlučiti, a mi mu možemo pomoći u pronalaženju odgovora.

Nije svatko stvoren za doživotne zavjete

Nemojmo se zavaravati; koliko god redovnički i svećenički život donosi zadovoljstva i radosti, toliko ima i svojih tegoba, nije svatko stvoren doživotno izdržati zavjete siromaštva, celibata i potpune poslušnosti – kaže magistar Jurić i ističe kako, pored redovničke formacije, mladim klericima za koje je odgovoran pokušava omogućiti da upoznaju “vanjski” svijet u kojem će djelovati do kraja svog života.

– Mislim da je važno da se klerici bave humanitarnim zadaćama, sportom, organiziramo izlete, idemo u kazalište, kino, ukratko nastojimo da žive normalnim građanskim životom i ne zaziru od svih onih stvari koje će ih pratiti kroz svećenički život. Franjevac je to oduvijek i bio; čovjek blizak narodu u svim segmentima društvenog života. To je zajednica braće koji, učeći jedni od drugih, primjerom i riječju žele svjedočiti Krista današnjoj kulturi i društvu – navodi fra Ivica, posebno ponosan na karitativni rad bogoslova.

Upravo je u tijeku tradicionalna božićna akcija prikupljanja pomoći u župama Baška Voda, Tučepi, Gradac, Brist, Podaca, Plina i Stablina, a koju će podijeliti potrebnima. Prošle godine u suradnji s “Marijinim obrocima” i Hrvatskim katoličkim misijama u Njemačkoj uspjeli su prikupiti više od 400 tisuća kuna u velikoj humanitarnoj akciji “Za pomoć djeci Južnog Sudana”. Organizirali su humanitarni koncert marijanskih napjeva na kojem su skupljali pomoć za katoličke misije na Salomonskim otocima, na kojima misionarski djeluju sestre milosrdnice iz Hrvatske i aktivno sudjelovali u nedavnoj akciji Franjevačkog instituta za kulturu mira “Najmanjima od najmanjih”. Magistar nas je upoznao s nekolicinom klerika koji su primjeri ljudi što su se se odlučili posvetiti Bogu i narodu dolazeći u klerikat s različitih životnih putanja.

Svirao klavir, igrao košarku

Fra Jerko Kolovrat (26) iz Imotskog đakon je na šestoj, pastoralnoj godini, a diplomirao je na Sveučilištu Antonianum u Rimu, gdje je proveo zadnje dvije godine fakulteta. U “prethodnom životu” svirao je u čuvenoj Gradskoj glazbi Imotski, pohađao Glazbenu školu gdje je učio klavir i eufonij, bavio se pjevanjem, igrao košarku, a maturirao je na Matematičkoj gimnaziji. S franjevaštvom se upoznao kao član Franjevačke mladeži, a poziv je osjetio na njihovim susretima.

– Borba oko odluke hoću li život nastaviti kao franjevac trajala je oko godinu dana. Kako želja nije prestajala, odlučio sam se prepustiti, postulaturu sam završio u Imotskom, a novicijat na Visovcu. Dolazak u Split, u veliki grad, među četrdesetak fratara, bio je poprilično šokantan, počeo je dinamičniji i izazovniji život. Već na KBF-u, koji pohađa oko 60 posto laika, uz dijecezanske i redovničke bogoslove shvatio sam da smisao redovništva kojeg sam izabrao nije u izolaciji od vanjskog svijeta, on to i ne može biti. Brzo sam uočio da Split nije indiferentan na habit za razliku od Rima, gdje te nitko i ne primjećuje.

Ovdje te nepoznati ljudi pozdrave, poštuju redovničku halju, a dogodi se i da te opsuju, ponekad ne možeš izbjeći i neugodne situacije, recimo u autobusu, ali trudim se sve prihvatiti s mirom, to je jedina opcija – kazao nam je fra Jerko, požalivši nam se da više nema vremena za košarku, ali ima za nogomet, a k tome pjeva i u Zboru bogoslova, Zboru KBF-a te Scholi cantorum, pa se može reći da će dalmatinska Crkva dobiti jednog prilično raspjevanog fratra!

Od elektronske glazbe do misija

Njegov kolega fra Nikola Dominis (33) stiže iz Postira i na drugoj je godini KBF-a. Završio je Klesarsku školu u Pučišćima i radio s kamenom, živio je uobičajenim životom mladog čovjeka, slušao elektroničku glazbu…
I u 26. godini shvatio da takav život nema neku posebnu dubinu, počeo je tražiti i našao je autobiografsku knjigu karmelićanke svete Terezije od Djeteta Isusa “Povijest jedne duše”, koja je svojom jednostavnošću i duhovnom dubinom preobrazila mnoge kršćane suvremenog doba. Oduševila ga je i jedna od biografija svetoga Frane “Bogati siromah” pa kaže da je ono što je dugo kuhalo u njemu tada dobilo smisao.

– U 28. godini ušao sam u postulaturu u Imotskom, a potom na Visovac. Više ništa nije bilo isto u mom životu, spoznao sam da želim nositi ovaj habit i, ako nije prerano reći, jednog dana otići u misije – uvjeren je fra Nikola, koji je za vrijeme franjevačke formacije objavio dvije zbirke duhovne poezije, a posebno ga privlači humanitarni rad. Brine se i za kanal klerika na YouTubeu, uređuje web-stranicu i Facebook profil, te časopis “Počeci”.
Premda su mu od klesanja kamena ostale snažne šake, špicu i macu više ne uzima u ruke, a jedina poveznica s elektroničkom glazbom bilo mu je evangeliziranje za vrijeme održavanja festivala Ultra na splitskom Poljudu.

– Bilo je smišno i zanimljivo, neki su mislili da smo maškarani u fratre, neki su ozbiljno razgovarali s nama o svojim vjerskim iskustvima. Dijelili smo vodu s porukama, pomagali onima koji su svašta ubacili u sebe pa onemoćali, organizirali prijevoz, nekima zvali hitnu pomoć. Bilo nam je bitno da vide kako smo tu – svjedoči fra Nikola.

Tri sina Pudar predala su se pozivu

U obitelji Pudar rodom iz Graba – Velića, od tri sina – sva trojica su se predala Božjem pozivu! Najstariji je fra Marko (21), član franjevačke zajednice na Trsteniku i student prve godine splitskog KBF-a, dok je Renato (20) bogoslov Splitsko-makarske nadbiskupije, a Robert (18), sjemeništarac u Nadbiskupskom sjemeništu, koje je pohađao i Marko prije nego se odlučio za franjevački poziv.

Koliko god se čudili ovakvoj bratskoj odluci, fra Marko je prihvaća kako nešto najnormalnije. – Nema tu ništa čudno, odgojeni smo u vjeri i roditelji su prihvatili naš put kao najobičniju stvar na svijetu. Kao dijete sam ministrirao od pete godine, s četrnaest godina otišao sam od kuće slijedeći Božji poziv. A kako se god trudili objasniti taj unutrašni poziv, to je nemoguće, jednostavno osjećaš da trebaš ići i kreneš – pojasnio nam je fra Marko, koji se u velikoj fratarskoj zajednici osjeća kao riba u vodi.

A dugo je do franjevaštva plivao jedan krupni Metkovac, fra Ivo Rastočić(34), koji je kao momak imao dobar posao u telekomunikacijskoj firmi, bavio se politikom, ludovao za “Hajdukom”, kao torcidaš odlazio na gostovanja, a posljednje mu je bilo u Podgorici. Božjem pozivu po primjeru svetoga Frane odazvao se u 26. godini u Zagrebu. Ovako je to bilo:
– Bili smo na političkom sastanku stranke kojoj sam pripadao i rasporedili se na spavanje po stanovima kolega. Tako sam ja trebao boraviti u Dubravi kod jedne kolegice koja mi je kazala kako će te večeri na misu kod isusovaca u Palmotićevoj. Krenuo sam i ja, neću sad ispasti papak… Kad smo stigli, ona se poželjela ispovjediti, a onda sam se ispovjedio i ja. Potom smo molili ipred groba blaženog Ivana Merza, a ja sam proklečao cijelu misu. Tako sam se osjećao, a vjerujte da nije bilo lako s mojih 130 kila biti toliko vremena na koljenima. Vraćajući se u Dubravu, kupili smo neko piće, planirali zabavu… No ja sam se istuširao, skupio ruksak i otišao preko vrata, u tramvaju sam se švercao jer sam imao točno novca za kartu do Metkovića. Kad sam došao doma, prestao sam ići na utakmice i zabave, otpisao sam politiku, a nakon nekog vremena dao otkaz u firmi u kojom sam bio jedan od šefova. Naravno da su svi, obitelj, prijatelji i kolege mislili da sam poludio – u jednom dahu nam govori o prethodnom životu fra Ivo, koji je s povratkom kući počeo intenzivnije ići na misu. Ali tu nije kraj ove neobične priče kojoj tadašnji Ivo nije znao konačni rasplet.

– Jednog dana krenuo sam pješice iz Metkovića do Međugorja, gdje sam osjetio milost, ne znam kako bih to dugačije protumačio. A onda sam hodočastio Gospi Sinjskoj. Pred njezinom slikom prošao mi je cijeli život pred očima, tamo sam nabavio životopis svetoga Frane, a kad sam ga iz nekoliko pokušaja pročitao do kraja, spoznao sam što je moj put i gdje je moje mjesto. Nakon razgovora s franjevcima iz rodne župe, odlučio sam se za fratarski poziv. I evo me – sretan je fra Ivo, student četvrte godine KBF-a, dovršivši svoju štoriju koju rado priča, a bogme je i zanimljiva.

Franjevci:
Magistar: fra Ivica Jurić

Domagistar: fra Domagoj Volarević
Duhovnik: fra Bože Vuleta

U Splitu su: fra Ivan Novaković, fra Marko Pudar, fra Nikola Dominis, fra Slaven Čeko, fra Ivo Rastočić, fra Martin Romić, fra Dani Marko Čulo, fra Ivan Grubišić, fra Darijo Sinković, fra Stipan Vugdelija, fra Jerko Kolovrat, fra Dejan Međugorac, fra Toni Šimunović Erpušina, fra Frano Bosnić, fra Ante Prološčić, fra Ignacije Milan Sladoja, fra Ivan Jakovljević, fra Davor Landikušić.
U Zagrebu su: fra Nikola Žulj, fra Željko Štrbac, fra Marko Đerek, fra Dražan Tadić, fra Kristian Radas i fra Ivan Marija Đuzel. U Rimu je fra Filip Čogelja.

Piše: Damir Šarac

Foto: Mario Todorić, Duje Klarić, Nikola Vilić/Hanza Media

Izvor: www.slobodnadalmacija.hr