Posted by Opravdanje patnje bližnjega zasigurno je izvor svakoga nemorala, pisao je Emmanuel Levinas u tekstu naslovljenom Beskorisna patnja. Uistinu, mnoge su patnje beskorisne. Ne služe ni jednome dobru. Nikada se nisu smjele dogoditi. Nije bilo nikakva razloga da nastanu. Pa ipak su se pojavile i razarale ljudske živote. Dolazile su iz ljudske zlobe.
No, ljudima nije lako nanositi patnju drugome i istodobno je smatrati nepotrebnom, suvišnom i besmislenom. Ako je nanose, onda joj treba naći razlog postojanja. A ako ga nema, valja ga smisliti. Smišljeni razlozi dolaze kao izvor nemorala: volja da se opravda patnja bližnjega. Razlozi su nevažni i dolaze naknadno. Nema ni jednoga kojim bi se moglo opravdati nanošenje patnje. Nemoral počinje u trenutku kada nas patnja bližnjega ne pokreće na sućut i pomoć, nego na traženje njezina opravdanja i zluradost.
Prije nego što počnemo drugima nametati patnju i prije nego je riječima počnemo smještati u obzor smisla i opravdanja, mi izobličimo druge. Riječima, maštom, strahovima, zlovoljom, osjećajem dužnosti, ideologijom, mržnjom. Mnoštvo je načina kako iskrivimo slike drugih ljudi. No, uvijek vjerujemo da je naša predodžba o njima istinita. Takve predrasude nije lako probiti. Koliki je trud potreban, opažamo i po tome što i religijama teško polazi za rukom otvoriti oči za patnju drugoga čovjeka. Nekada se na religijama vidi i gore. One same iskrive sliku o bližnjemu. Posebno o pripadnicima druge religije. Stoga valja sumnjati u svaku religiju i svakoga vjernika koji ne gaji sućut i u svakoga čovjeka čiji moral nije prožet supatnjom.
Iskrivljenje slike o drugome ide zajedno s opravdanjem patnje drugoga. Nije slučajno da teroru svih političkih sustava koji ponižavaju, zlostavljaju i obezvrjeđuju ljude uvijek prethodi jezično i predodžbeno iskrivljavanje slike o žrtvama. Što se predodžbu žrtve više iskrivi, to ju je lakše mučiti. Što je se mučenjem više iznakazi, to je lakše posegnuti za opravdanjima.
Nemoral počinje odnosom s drugim. Opravdanje patnje drugoga uništava i ismijava svaki moral. Opravdanja mogu biti vrlo različita. Neki svoje nasilje pravdaju žrtvinim ponašanjem. Kao da je žrtva sama kriva za ono što ju je snašlo. Drugi svoje nasilje smatraju odgojnim mjerama. Treći opet iznalaze vrlo raznolike pravne odgovore ili se pravdaju potrebom obrane i samozaštite.
Pravdanje patnje blizžjega otkriva kako najdublja ljudska avantura nije samospoznaja i kako vrhunac ljudskoga života nije u uspješnoj karijeri. Dubina se ljudskoga života najavljuje u odnosu prema drugome čovjeku. Možda nadasve prema patnji bližnjega. A možda najsnažnije u odnosu prema patnji protivnika. Odnos s drugim prodire u najintimniji dio vlastitoga života. Puno dublje od intelektualnoga uvida. To pojašnjava i onaj česti, a tako teško shvatljivi fenomen iznimno nadarenih i uspješnih ljudi koji znaju biti posve besćutni i neosjetljivi na tuđu patnju. Kako je to moguće? Kako se postaje ravnodušnim na tuđu patnju? Ideologija, predrasude, osjećaji povrijeđenosti, zarobljenost samim sobom, pozornost na samoga sebe, nesposobnost slušanja drugoga, nesposobnost sućuti.
Ravnodušnost prema tuđoj patnji ima različite uzroke. Nastaje kod onih koji su dugo bili izloženi patnji i nisu je uspjeli pretvoriti u sućut nego su ostali zarobljeni u njoj. Opažaju patnju drugih, ali su im osjećaji otupili. Tko je odrastao u ozračju bez sućuti i bio izložen hladnim i krutim odnosima, nije u stanju osjećati sućut prema patnicima koje susreće. Previše je zauzet sobom. Njegova je nutrina okupirana mehanizmima zaštite i brige oko sebe samoga. Supatnja nije predviđena. Za nju nema mjesta. Kada se takav nađe pred tuđom patnjom, pokušava je obuhvatiti razumom. No, razum odmah traži razloge. Ljudi bez sućuti lako pomisle kako je sasvim opravdano da i drugi iskuse bol koju su oni sami iskusili. To im se nekada pričinja i kao pravednost.
Sućut valja odgajati. Potrebno je vježbati se u njoj. Moguće je dopustiti joj da raste i postaje sve osjetljivijom. Tek tako čovjeku postaje jasno koliko je mnogo beskorisne patnje. Nije li i srce kršćanstva u neprestanom trudu oko uklanjanja patnje bližnjih? Kada se zbroje sve zasluge i uspjesi, sve karijere i sve moći, kada Sudac otvori svoju knjigu života, o spasenju ili prokletstvu odlučivati će naš odnos prema tuđoj patnji, pojašnjava Matej svojim Evanđeljem. Tako se odnos prema Nevidljivome prevodi u odnos prema vidljivoj patnji bližnjega. Boga će moći gledati samo sućutne oči, oči koje nisu tražile opravdanje tuđe patnje.
Fra Ante Vučković
Foto: pixabay