Isus ne želi biti promatrač već dionik ljudske sudbine (22. ned. kroz god. A)

BogoslovPosted by

Postoji niz točaka u današnjem odlomku iz Evanđelja koje zaslužuju detaljniju analizu. Isus prvi put otvoreno naviješta svojim učenicima muku, smrt i uskrsnuće. Petar ga odvraća s toga puta. Isus Petru kaže da mu je na sablazan i naziva ga Sotonom. Potom Isus svim učenicima govori o tome kako ga treba nasljedovati i navodi križ  kao neizostavni teret svih koji idu za njim. Na kraju govori o konačnoj životnoj sudbini onih koji hoće i oni koji neće da idu za njim.

Ali u svemu tome čini se da su Isusovu oštru reakciju prema Petru i njegovu ozbiljnu pouku svim učenicima izazvale Petrove riječi “Ne, to se tebi ne smije dogoditi!”

Često se može čuti kako Isus nikada nikomu nije rekao da nešto mora ili treba. On uvijek ljudima ostavlja netaknutu slobodu. Pa tako i pouku o nasljedovanju u ovom odlomku započinje riječima: ”Hoće li tko za mnom, neka….itd.”.

Međutim današnja epizoda počinje upravo s jednim ”treba” koji se odnosi na samoga Isusa: “Poče Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.”

U tih nekoliko redaka Isus govori što se s njim i njemu treba dogoditi. O svojoj muci, smrti i uskrsnuću on ne govori kao o nečemu upitnom ili neizvjesnom, nego kao o onomu što se doista treba dogoditi i dogodit će se. Drugim riječima, Isusova muka, smrt  i uskrsnuće nisu događaji izvan Božjega plana, i, što možda još više treba istaknuti, to nisu događaji koji se odvijaju izvan tijeka ljudske povijesti u nekakvom zamišljenom svijetu ideja. Isusova muka, smrt i uskrsnuće sastavni su i stvarni događaji povijesti čovječanstva, u kojima se jasno vidi i ljudsko i Božje djelo.

Promotrimo li samo letimično ljudsku povijest vidjet ćemo koliko je u njoj samo muke i smrti. Koliko je muke i smrti uzrokovano i namjernim i nenamjernim djelima, i prirodnim i moralnim katastrofima. Svakodnevno se mnoštvo ljudi utapa u moru patnje. I onda reći Isusu u tom kontekstu ”Ne, to se tebi ne smije dogoditi” znači isključiti Isusa iz ljudske životne stvarnosti. Znači smatrati ga nestvarnim. Učiniti ga nekim bićem koje nema veze sa našim životom i sa našim mukama. Učiniti ga nekim doduše velikim ali dalekim bićem koje nas ne može razumjeti jer nema pojma o našim iskustvima patnje, boli i smrti.

Nije prema tome ni čudo što je Isus na Petrove riječi odgovorio onako oštro. Nazvao ga je Sotonom jer mu nije na pameti ono što je Božje nego što je ljudsko. Paradoksalno je ali istinito da upravo ono ljudsko što je Petru bilo na pameti  negira Isusovo ljudsko, jer ga želi isključiti iz jednoga dijela ljudske stvarnosti. Ono Petrovo ljudsko zapravo je nestvarno jer i slijepo jer zatvara oči pred onim što se događa. Ono Petrovo ljudsko negira time i ono Isusovo Božje jer želi Isusa odvratiti s puta u kojem se Bog u muci i smrt potpuno solidarizira s čovjekom da bi mu pokazao svoju ljubav koja je jača od smrti i koja se očituje u snazi uskrsnuća.

Čini se kao da u svojoj brzopletoj reakciji Petar nije ni čuo da je Isus uz navještaj muke i smrti navijestio i svoje uskrsnuće. Ali sve se dade popraviti.

Uputivši oštre riječi Petru Isus je sve učenike poučio kako, ako hoće, trebaju ići za njim. U svim životnim konfliktima – i sa samim sobom, i sa teškim životnim križevima, i sa svijetom – učenici trebaju ustrajati u tome da idu za Isusom.

Jedino Isus Sin Čovječji vodi u život, u Slavu Očevu.

Ali u svojoj pouci o nasljedovanju Isus ne govori samo o cilju. Još više on govori o putu. Jer život nije samo cilj, nego i put. Vjerojatno je Isusa najviše naljutilo to što ga je Petar uzeo na stranu i tom gestom udaljio ga od puta na kojem se ostali drugi učenici. A Isus ne želi biti sa strane, uz put. Isus ne želi biti promatrač nego dionik ljudske sudbine. On ne želi biti ni tek na cilju na kraju puta. Isus želi biti sa svojim učenicima čitavim putem. Stoga onaj život o kojem Isus govori  u pouci svojim učenicima nije nešto što tek predstoji. Ni na jednoj dionici puta on doduše nije još potpuno ispunjen, ali taj život događa se i ostvaruje čitavim putem za Sinom čovječjim koji treba da mnogo pretrpi, da bude ubijen i treći dan da uskrsne. Ukratko, Isus je život i imamo onoliko života koliko ga živimo u zajedništvu s njime.

fra Domagoj Runje