Jednom je Isus svojim slušateljima uputio sljedeći prigovor: „Ovaj me narod štuje samo usnama, a srce mu je daleko od mene“ (Mt 15, 8). Isus je time želio reći kako se istinska pobožnost ne sastoji u mnoštvu, nekad i ispraznih riječi i izvanjskih čina, nego se prvenstveno sastoji u pripadnosti Njemu.
Prava pobožnost, dakle, sastoji se u otvorenosti Njegovim poticajima koji bistre naše misli i namjere; poticajima koji nas suobličavaju Njemu na način da Njegovim očima – blagim pogledom i čista srca - gledamo svakog čovjeka i u njemu prepoznajemo brata.
Drugim riječima, to znači da Boga možemo dodirnuti jedino srcem koje je otvoreno Bogu, srcem koje vjeruje i nesebično ljubi.
Vjera ukoliko nije ljubavlju djelotvorna i nije vjera; nije postala predanje. Da bi donijela ploda ona mora uključivati i drugoga. Boga se voli preko drugoga i obrnuto. Lijepo to izriče jedna stara narodna izreka koja ovako glasi: tko uroni u Boga taj izroni kod siromaha. Kod duhovnog i materijalnog siromaha.
Bog našu predanost i divljenje Njemu ne zadržava za sebe, nego naš pogled i naše srce usmjerava na druge, na potrebne. Na one s kojima se On poistovjećuje. A mnogo je potrebnih i mi sami smo među njima. Mi smo potrebni dobrote drugih, a drugi su potrebni naše dobrote. Slavljenje Boga, dakle, za posljedicu ima ili bi trebalo imati veću radost, veću pripadnost jednih drugima i još veće zauzimanje jednih za druge.
Slavljenje Boga čovjeka ne ponižava, dapače, uzdiže ga do njegovih pravih visina. Doista, nikad čovjek nije toliko jak/velik kao kad kleči pred Bogom. I tko pred Njim kleči, tko se Njemu klanja taj nema potrebe klečati ni pred kim drugim. Taj ujedno nije rob ovisnosti, obzira i mišljenja drugih, različitih navezanosti koje čovjeka zarobljuju. Tko kleči pred njim slobodan je čovjek. A samo slobodan čovjek može druge oslobađati. Nekad i od njih samih. Samo on može živjeti u punini svoj život kroz predanost i odgovornost za druge, za opće dobro. Tad on to čini ne zato što mora, već zato što to cijelim srcem želi.
Tko pred Njim kleči, nadalje, taj gleda sve druge ljude u oči i božansku iskru radosti i nade svojim očima prenosi. Takav čovjek je onda ono što Isus reče za svoje učenike, a što želi da i mi budemo u okolnostima mjesta i vremena gdje živimo, - sol zemlje i svjetlo svijeta. On, čovjek vjernik koji iznutra pripada Bogu i svojim riječima, katkada i raspravom, pa i ljutnjom i predbacivanjem komunicira s Bogom - začin je ovom svijetu, društvu; on ga čini ljepšim, humanijim, plemenitijim.
On je svjetlost svijeta, svjetlost koja primjerom života, radom i poštenjem, dobrim odgojem i neprestanim učenjem svijetli drugima i pokazuje im pravi put: put ostvarenja, put koji i u ovom životu donosi radost i smisao. Put koji vodi u vječni život i u zajedništvo s Božjim odabranicima. Takav čovjek nosi u sebi snagu, smisao i sklad, vatru kojom može ugrijati druge i zagrijati ih da i oni budu Božji suradnici. Dao Gospodin da i našim nastojanjem bude što više takvih ljudi, Božjih trubadura koji ljudima služe.
Fra Ivica Jurić