Isus – gospodar života

BogoslovPosted by

Kada netko umre, znademo reći da mu je oduzet život. Govorimo to osobito onda kada tko umre zbog pretrpljenoga nasilja. Kada je netko, na primjer, ubijen, kažemo da je ubojica ubijenomu oduzeo život. Upravo je tako umro Isus. Ubijen je. Umro je od posljedica mučenja koje je završilo razapinjanjem na križ. Umro je nasilnom smrću koju je, bilo otvoreno bilo u prispodobama, tijekom svoga javnoga djelovanja više puta navijestio. Ali, tražimo li u tekstovima koji govore o Isusovoj smrti izraz kojim se tvrdi da mu je smrću oduzet život, nećemo ga naći. Štoviše, naći ćemo nešto upravo suprotno.

Isusovo predanje u smrt

 Poznata su tri otvorena navještaja Isusove muke i smrti u trima sinoptičkim evanđeljima, to jest u evanđeljima po Mateju, Marku i Luki. U tim navještajima Isus svoju muku i smrt obično naziva svojim predanjem, a svi ti navještaji, završavaju najživotnijom mogućom porukom – navještajem Isusova uskrsnuća.

Usto, sva tri sinoptika u kontekstu prvoga Isusova navještaja muke, smrti i uskrsnuća donose njegovu pouku o nasljedovanju, gdje kao ključnu riječ nalazimo riječ život. Isus kaže da je život najveća vrijednost koja se ničim ne može zamijeniti. Kaže i to da svoj život gubi onaj tko ga hoće spasiti, a spašava ga onaj koji ga gubi poradi njega, Isusa (usp. Mt 16, 25-26; Mk 8, 35-38; Lk 89, 24-25). Drugim riječima, život gubi onaj tko ga otkida od Isusa, jer on je život i u njemu je život. Stoga su bili u velikoj zabludi oni koji su mislili da će, kada ga ubiju, Isusu oduzeti život. To nije naš zaključak. Sam je, Isus dok je visio na križu, rekao je da njegovi mučitelji nisu znali što čine (usp. Lk 23, 34).

O tome kako Isusu nije moguće oduzeti život, još izričitije od sinoptika piše evanđelist Ivan. U desetome poglavlju Ivanova evanđelja, gdje Isus govori o sebi kao Dobrom pastiru, koji polaže život svoj za svoje ovce nalazimo ove njegove riječi:»Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga.« (Iv 10, 17-18). U tim Isusovim riječima otkrivamo da njegov život nije u vlasti onih koji misle da mu smrću mogu oduzeti život. Isusovo polaganje života po smrti na križu jest čin njegove vlasti koju ima kao zapovijed od Oca. I to kao zapovijed ljubavi. Isus je ljubljeni Očev Sin i sav misterij života ima izvorište u toj ljubavi Oca i Sina.

Uzeti život

Prisjetili smo se navedenih tekstova iz četiriju evanđelja potaknuti ponajviše dvama trenutcima iz naviještenih nam svetopisamskih odlomaka. Promotrimo kao prvi onaj trenutak iz Evanđelja po Ivanu gdje se opisuje kako je Marija Magdalena došla na Isusov grob i navodi se što je pomislila kada je vidjela da je kamen s groba dignut. Prva njezina misao bila je: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše« (Iv 20,2). Tako je, naime, rekla Petru i drugomu, ljubljenomu, učeniku. Kasnije je to isto rekla i dvojici anđela u Isusovu grobu (Iv 20,13). A kada je, vidjevši potom samoga uskrsloga Isusa pomislila da je vrtlar, rekla mu je: »Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga stavio i ja ću ga uzeti« (Iv 20, 15).

Marija Magdalena mislila je da je netko mogao uzeti Isusa. Mislila je da ga i ona sama može uzeti samo kada bi znala gdje se nalazi. Usuđujemo se reći kako je i ona pomislila da netko Isusu može oduzeti život. To ništa ne umanjuje njezinu ljubav, koja se vidi po tome što je tjeskobno željela naći Isusovo mrtvo tijelo. A da ga je našla, s najvećim bi ga poštovanjem ponovno vratila u grob. Stvar se ipak odvila drukčije. U susretu s »Vrtlarom«, koji je doista i »uzeo« Isusa, otkrila je Marija gdje se nalazi onaj istinski život koji se ne može oduzeti. Nakon što ju je zovnuo imenom i rekao joj da se ne zadržava s njime tu na praznome grobu, uskrsli Isus poslao ju je da javi njegovim učenicima: »Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu« (Iv 20, 17). Drugim riječima, uskrsli Isus tu govori o mjestu neuništivoga života. Time smo došli do drugoga trenutka u današnjim misnim čitanjima, onom iz Poslanice Kološanima.

Apostol Pavao, među ostalim, upućuje kršćanima u Kolosima ove potresne riječi: »Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu!« (Kol 3, 3). Na bismo trebali olako prijeći preko toga da se Pavao živim ljudima obraća kao onima koji su umrli. Jasno nam je da se tu ne radi o biološkoj smrti. Ali svakako se radi o smrti. Smrt je događaj u kojemu se mijenja način naše egzistencije. Prije i poslije smrti ne postojimo na isti način. Ako je tako, to znači da je stanje umrlih u ovome svijetu drukčije od stanja onih koji nisu umrli. Dok oni koji nisu umrli onom smrću o kojoj Pavao govorio Kološanima žive život omeđen granicama biološkoga rađanja i umiranja te traže isto tako ograničene vrijednosti, oni koji su umrli otkrili su skriveni život s Kristom u Bogu koji je slobodan od svake druge smrti. Zapazimo da tim istim ljudima kojima kaže da su umrli, Pavao prije toga kaže da su suuskrsli s Kristom. Dakle, nakon što su umrli smrću koja mijenja način života, oni žive s uskrslim Kristom i Pavao ih poziva da, ako su takvi, teže za onim što je gore, a ne za zemaljskim.

Gramatički je jasno da život s Kristom u Bogu, premda Pavao govori o Kristu koji gore sjedi zdesna Bogu, nije samo ideja o nekome budućem, još nedoživljenom životu. Pavao o tom skrivenome životu s Kristom govori kao o stvarnosti koja se živi već sada i ovdje, i koja određuje naše ponašanje u sadašnjem svijetu. Dokaz tomu je to što u nastavku Pavao donosi konkretne upute koje se tiču svakodnevnoga života, i to počevši od najbližih obiteljskih odnosa pa do odnosa prema onima »koji su vani« (usp. Kol 3,18 – 4,6). Oni koji su umrli i suuskrli s Kristom već sada žive život koji im nitko ne može oduzeti, jer ga oni poput Krista sami polažu. Najsjajniji primjer su mučenici, a za njima su, da se poslužim riječima iz misnoga predslovlja svetih, svi ostali čije nam »mnogovrsno svjedočenje pomaže u životnoj borbi dok s njima ne postignemo neuveli vijenac slave«.

Fra Domagoj Runje

Izvor: Živo vrelo