Posted by Raspad i idolatrija obitelji i braka događaju se istovremeno, tvrdi Urlich Beck pri koncu studije Sasvim normalni kaos ljubavi. Rečenica zvuči paradoksalno. Istovremeno upućuje na dva posve različita fenomena. Najprije na raspad obitelji. Vidljiv je posvuda. Malo tko da ne pozna nekoga čiji se brak raspao, čija djeca žive bez jednog ili oba roditelja ili nekoga tko živi u drugom ili trećem braku. Potom, istovremeno iz tjedna u tjedan svjedočimo kraljevskim proslavama vjenčanja običnih ljudi. Nikada ih nije bilo toliko. I nikada nisu bile tako raskošne. U njima je vjenčanje shvaćeno kao ispunjenje života, vrhunac sreće, vrata u raj samoostvarenja. Istovremeno se događaju dramatični raspadi brakova i euforična ideologizacija ljubavi i vjenčanja. Kako to da sve više brakova prolazi i kroz zanosni uzlet prema sreći i kroz mračni ponor mržnje, očaja, nasilja i osamljenosti? Isti se paradoks zrcali u suvremenoj, pojačanoj žudnji za djetetom i neviđenoj lakoći ubijanja neželjene djece.
Dva suprotna lica braka i obitelji imaju isti temelj. Riječ je o kultu ljubavi koja se odvojila od tradicije i pretvorila u individualizirani oblik života. Smještena izvan tradicije i državne, crkvene i pravne kontrole, ljubav je prepuštena samoj sebi. Našla se pred zadatkom da u samoj sebi pronađe svoje utemeljenje, da iz sebe izvuče svoju sreću i u sebi pronađe svoje ispunjenje.
Ova se bačenost u egoizam i zadatak samoispunjenja najjasnije pokazuje u vremenu bračne krize. To je vrijeme zapostavljanja djece i borbe za sebe, svoje emocije, svoj status, svoje preživljavanje. U svakoj drugoj krizi roditelji instinktivno najprije štite svoju djecu, ali u bračnoj krizi svoju djecu pretvaraju u oružje protiv drugoga. Ne bore se za djecu, premda je to glavni retorički ton bračnih svađa. Bore se djecom. Nemaju vremena za potrebe djece. Djecom rješavaju svoje potrebe.
Zašto se to događa? U pozadini stoji postmoderna idolatrija ljubavi. Svi se potezi opravdavaju kao služenje bogu ljubavi koji naređuje da moram imati ispunjen život, da mi drugi to treba omogućiti, da sam obavezan prekinuti sa svakim oblikom života koji mi sprječava da budem ispunjen, sretan. U ime ljubavi imamo pravo, a sve češće i obvezu, kidati sve odnose koji nisu na visini zahtjeva za autentičnom ljubavi.
Kada se više klanjamo bogu autentičnosti: kada pristajemo na obvezu da vjenčanje bude kraljevsko, iznimno, sa zahtjevom da se svim sudionicima ureže u trajno pamćenje ili kada smo pred obvezom da prekinemo neautentični, nijemi, hladni bračni odnos?
Kada smo poslušniji bogu ispunjena života: kada od znanosti i tehnike očekujemo da nam omogući dijete ili kada od istih društvenih i znanstvenih sila očekujemo da nam predvide djetetova obilježja kako bismo mogli donijeti odluku o njegovu odbacivanju ili prihvaćanju, smrti ili životu?
Opažamo da smo u svim slučajevima podložni idolatriji koja obećava sreću, a daruje razočaranja. Ovi su idoli davno opisani. „Usta imaju, a ne govore.“ Zapravo govore, ali njihov je govor višesmislen. Kada govore, čini nam se da im riječi dolaze ravno iz našega srca, a kada ih poslušamo, otkrijemo da smo prevareni. „Oči imaju, ali ne vide.“ Zapravo, čini se da vide puno bolje od ikoga. Sve što vidimo očima idola tako je jasno, samorazumljivo, poželjno. Kao da tek očima svojih idola vidimo ispravno. Pa ipak, dočim im se poklonimo, nestane sjaja, iluzija se rasplini, a svakodnevni život postane neizdrživ.
Što vjera u Boga više blijedi, to se grčevitije hvatamo idola ljubavi. Što su nam sakramentalni načini življenja vjere manje privlačni, to se u nama snažnije budi čežnja za njihovim surogatima u obitelji. Žudnja za razumijevanjem, prihvaćanjem, razgovorom, odrješenjem tamo gdje je ispovijed postala nesnošljivo zadiranje strane sile u intimni život. Potreba za svečanim objedom, obiljem izabrane hrane tamo gdje je euharistija postala dosadno, dugo gubljenje vremena na nedjeljnoj misi.
Naša se ljubav pretvara u trenutku kada leđa okrenemo živom Bogu. Idol je u stanju zabljesnuti nas svojim sjajem i obećanjima. Sposoban je iz nas izvući najbolje što jesmo i imamo: vrijeme, emocije, novac. U stanju je potom survati nas u ponor mraka, mržnje, nasilja i straha. No, nije u stanju usrećiti nas na duge staze. Obećava, ali ne drži obećanja. Za svaki neuspjeh okrivljuje samo nas. Nikada krivnju ne preuzima na sebe.
Kršćanstvo zna za ljudsku potrebu za ispunjenim životom i poznaje ljudsku krhkost. Ono vjeruje u Boga koji je na sebe uzeo ljudske slabosti. Nije obećavao iluzije sreće. Pozivao nas je da uzmemo svoj križ i idemo za njim. Mnoge je kršćane prevario idol ljubavi. Koliko bi tek prevarenih bilo da Uskrsli na križu nije pokazao što je ljubav i tako nas spasio od neizdrživog sjaja idolatrije ljubavi.
fra Ante Vučković
Izvor: www.svjetloriječi.ba