Posted by Granice moga jezika su granice moga svijeta. Ono što ne mogu jezikom obuhvatiti, izreći, predočiti to za mene kao da i ne postoji. Misao pripada Wittgensteinu, jednom od najvažnijih filozofa prošlog stoljeća, i u potpunosti odgovara i našem iskustvu. Navedena misao u kontekstu evangelizacije govori o tomu kako se trebamo potruditi oko toga da dopremo do slušatelja. To znači da ne biramo samo temu ni sadržaj već i način/stil koji je prikladan za sugovornika: da se koristimo prikladnim riječima, primjerima, tonom kako bi nas sugovornik razumio i kako bi mu bili zanimljivi. Naravno, kad je riječ o teologiji, govoru o Bogu, onda nam je odmah na pameti i još jedna poznata misao navedenog filozofa a ona glasi: ono o čemu ne možemo govoriti o tomu trebamo šutjeti. Kako Bog, uz sve naše pokušaje, uvijek ostaje misterij, otajstvo koje nadilazi naše intelektualne sposobnosti onda, pomislio bi netko, najbolje je šutjeti o njemu. No, to bi bio krivi zaključak prvenstveno stoga što je Bog sam utjelovivši se progovorio o sebi.
Otkrio nam je samoga sebe. I ne samo to otkrio nam je i nas same, kako to kaže dogmatska konstitucija Drugog vatikanskog sabora Gaudium et spes u broju 22.
Govoriti o Bogu egzistencijalno
Kristovim zaslugama znamo tko je Bog, tko smo mi, koji je smisao našeg života i što nam je činiti. Krist je nastojao protumačiti svojim učenicima i svima koji su ga slušali tko je Bog za njih i što od njih traži. U svom navještaju koristio se slikama i metaforama iz njihova života koji su im živo predočavali Boga. Govorio im je stoga o pastiru i ovcama, trsu i lozi, učitelju i učenicima itd. Njegov inkarnacijski model u kojem se najprije dobro upozna sugovornik, njegovi interesi, potrebe i želje, problemi i čežnje, dakle, egzistencijalne stvari, preduvjet su kako bi navještaj uspio. I u navještaju prvo ide objava Božje ljubavi.
Isto vrijedi i za našu evangelizaciju danas; da bi naše svjedočenje bilo prikladno i uspješno nužno je da bude sasvim razumljivo i egzistencijalno, životno. I da ne govori o Božjim zahtjevima prije nego o njegovoj ljubavi.
Govoriti životom
Svakako dobro je znati da naš jezik, naša spoznaja ima svoje granice. Dobro je i znati kako se vjera ne izriče samo riječima, govorom već cjelokupnim životom. Dobro je znati i da se do Boga dolazi prvenstveno u tišini, da je ona privilegirani ambijent susreta s njim. O toj školi šutnje u kojoj se paradoksalno osjeća Božja prisutnost baš u njegovoj odsutnosti uče nas mnogi sveci ali i mnogi duhovni ljudi koji promišljaju o Bogu i ne žure se olako o njemu govoriti isprazne fraze.
Jedan od takvih je Thomas Merton, jedan od najpoznatijih duhovnih pisaca 20. stoljeća. O odnosu s Bogom Merton ističe: „Riječi se nalaze između tišine stvari i tišine našega bića. Između tišine svijeta i tišine Božje. Kada uistinu susretnemo i upoznamo svijet u tišini, tada nas riječi ne dijele ni od svijeta ni od ljudi, ni od Boga, ni od nas samih jer se više ne uzdamo u to da jezik posve obuhvaća stvarnost. Istina izrasta iz tišine bića u tihu i silnu prisutnost Riječi. Zatim, ponirući ponovno u tišinu, istina nas riječi spušta u tišinu Božju“.
Na pitanje zašto je Blažena Djevica Marija tako šutljiva sluga Božji Fulton J. Sheen odgovara: „Što netko više govori sa Stvoriteljem, to šutljivijim postaje s ljudima. To je narav ljubavi. I molitva počinje razgovorom s Bogom, ali završava slušanjem Boga. Pred apsolutnom Istinom, šutnja je jedini govor duše“. O Bogu se najbolje govori životom. Život je najveća pjesma Bogu ako je duša u neprestanoj komunikaciji s njim.
Fra Ivica Jurić
List Marija