Posted by doc. dr. sc. Ivica Jurić
Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu
Sažetak
Autor članka s povijesnog i teološko-pastoralnog stajališta istražuje život i pastoralno djelovanje franjevaca današnje Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja na području Dalmacije pod osmanskom vlašću (16. − 18. st.). Da bi što cjelovitije shvatio povijesni kontekst u kojem se pastoralni rad događao, autor u prvom dijelu opisuje društveno-kulturne okolnosti u kojima se Dalmacija u to vrijeme nalazi. Nakon upoznavanja društveno-kulturnih okolnosti autor osvjetljuje crkvene okolnosti, načine pastoralnog djelovanja i življenja vjere, osobito u svjetlu dostupnih prijevoda turskih dokumenata iz navedenog vremena. U zaključnom dijelu članka donosi teološko-pastoralnu prosudbu navedenog razdoblja uočavajući posljedice osmanske okupacije na pastoralni rad.
1. Društveno – kulturne okolnosti
1.1. Osmanska osvajanja i bijeg stanovništva
Sukladno teološko-pastoralnoj metodologiji i metodi pastoralne prosudbe ovo istraživanje polazi od upoznavanja stvarnosti u kojima se pastoralno djelovanje ostvaruje[1]. Poslanje se nikada ne događa u nekom bezvremenskom smislu i na isti način, već se pomno promišlja u odnosu na okolnosti u kojima se živi[2]. U tom smislu pokušat ćemo najprije u kratkim crtama upoznati se s društveno kulturnim okolnostima kako bismo na temelju navedenih saznanja što bolje sebi predočili i razumjeli način pastoralnog djelovanja franjevaca današnje provincije Presvetog Otkupitelja u vrijeme osmanske okupacije u 16. i 17. stoljeću u Dalmaciji. Nakon ubojstva posljednjeg bosanskoga kralja Stjepana Tomaševića, koje je izvršeno na prevaru u Ključu 1463., Osmanlije su pobili sve visoko bosansko plemstvo a njihovu djecu odveli u Carigrad i obratili na islam[3]. Uništili su tako temelje državnosti i obezglavili narod u cjelini. Nije to bio slučaj samo u Bosni i Hercegovini, već i u drugim krajevima koje su osvojili Osmanlije.
Tužnu sudbinu velikog dijela Bosne dijelila je ubrzo i Hercegovina kao, uostalom, i dobar dio Dalmacije u kasnijim godinama. Bosna, često razdirana višegodišnjim unutrašnjim krizama i svađama velikaša, nije bila u stanju pružiti značajniji otpor osmanskoj sili. Nažalost, ni pokušaji nekih kršćanskih vladara da se Bosni i Hercegovini pomogne u obrani od Osmanlija nije urodio plodom. Nakon pada Hercegovine (1482.) Osmanlije su se povremeno zalijetali i u Dalmaciju. Naime, još i prije konačnog pada Hercegovine osmanski jurišni odredi (akindžije) provaljivali su u pojedina područja po Dalmaciji pustošeći i pljačkajući sela.[4] Djelujući na takav način uništavali su ekonomske i obrambene sposobnosti branitelja. Zbog navedenih okolnosti vladala je velika nesigurnost pa je narod bježao u sigurnije krajeve gdje je opasnost od osmanskog pustošenja bila manja ili je uopće nije ni bilo[5].
Osobito je bilo jako zabrinjavajuće to što se u navedenim upadima Osmanlije nisu zaustavljali pod utvrđenim gradovima, već su uništavali njihovu okolicu; palili šume, sjekli vinograde i voćnjake, ubijali i odvodili u ropstvo seosko stanovništvo. Uglavnom, početkom 16. st. Osmanlije su osvojili veći dio današnje Dalmatinske zagore. Uslijed navedenih okolnosti došlo je do velikih seoba hrvatskog življa, koji je bio primoran spašavati goli život. Hrvati iz okupiranih krajeva su većinom bježali u zaštićene primorske gradove i druga obalna naselja[6]. Svakako, nije narod bježao bez otpora već su, dok je bilo ikakvih izgleda za otpor, branili svoj kraj i svoje obitelji. Kad to više nije bilo moguće neki su se predali i ostali u sastavu Osmanskog carstva a neki su pobjegli u primorje, na slobodan teritorij. Uskoci su otišli u Senj i okolicu odakle su desetljećima kasnije Osmanlijama zadavali velike probleme[7].
U Sinj su tako Osmanlije prvi put ušli 1513. g. Zauzeli su ga 1516. i u njemu, nekoliko godina kasnije, osnovali sjedište vilajeta Hrvati[8]. Nekoliko godina poslije (1522. g.) zauzeli su Knin, Drniš, Skradin i Obrovac. Zauzećem Klisa (1537.) postali su praktično gospodari Srednje Dalmacije. Godinu dana poslije (1538.) osvojen je i Neorić, koji su držali Uskoci, pošto je njegov zapovjednik-podban bio ubijen od Turaka kod Kadine Glavice u Petrovu Polju, blizu izvora/česme koja je po banu i nazvana Banovača[9]. Uskoci su se tada preko vrhova Moseća povukli i prenijeli svoje sjedište u Senj[10]. Padom Klisa time je palo i zadnje uporište ugarsko-hrvatske države na jugu i stvoren je Kliški sandžak u koji je ušlo gotovo cijelo srednjodalmatinsko područje. Tako je prostor drevnih starohrvatskih županija Cetine, Vrhrike, Knina, Zmine i Klisa podijeljen na sljedeće nahije: Sinj, Cetina, Klis, Dicmo, Petrova gora (koja se u nekim razdobljima nazivala i Zagora ili Zagorje), Zmino Polje, Poljica, Petrovo Polje i Vrlika[11]. Sinj, Drniš, Klis, Vrlika, Knin i Hrvace su svrstavani u gradska naselja (kasabe) dok su se drugi okupirani gradovi (Makarska, Imotski i Vrgorac) nalazili u sastavu sandžaka zvanog Hercegovina[12].
1.2. Bijeg starog i doseljavanje novog stanovništva
Na okupiranom, većim dijelom opustjelom prostoru i njegovoj blizini uz novu granicu, ostala su neobrađena polja što je predstavljalo ozbiljni problem kako za mletačke tako i za osmanlijske vlasti. Nakon ratova i okupacije velikog dijela Dalmacije prazan prostor nije odgovarao nikomu. Naime, tijekom 16. stoljeća, Osmansko carstvo se proširila i do samog mora kod Obrovca, zauzimajući gotovo cijelo zaleđe Zadra, Šibenika, Trogira, Splita, Omiša i cijelo Makarsko primorje. Sve navedeno područje, uključujući svu unutrašnjost Bosne, zatim područje oko Herceg-Novog, Budve i Ulcinja činilo je jedno veliko administrativno područje – Bosanski pašaluk, ustanovljen 1580. g. koji se dijelio na tri sandžaka: Hercegovački, Krčki (Lički) i Kliški.[13] I osmanlijske i mletačke vlasti nastojale su iz ekonomskih i vojnih razloga napučiti prostor koji uz Kotare i Bukovicu danas uglavnom zovemo Dalmatinska zagora. U tom smislu su, primjerice, već 1533. godine sklopili ugovor o razgraničenju za područja Šibenika, Trogira, Klisa, Solina i Kamena. Po ugovoru su Osmanlije u šesnaest sela trogirskog zaleđa (Suhidol, Trolokve, Radošić, Bristivica, Blizna, Zbičje, Mitlo, Bašindol, Prapatnica, Ljubitovica, Vraca, Kosmači, Labin, Opor, Prgomet), naselili stanovništvo sa prije osvojenog područja[14]. To je stanovništvo moralo plaćati sve propisane namete kako mletačkim tako i turskim vlastima, o čemu ćemo kasnije više govoriti[15].
Iz pohoda Nikole Bijankovića, tada apostolskog pohoditelja a kasnije makarskog biskupa, iz 1681. godine, dakle prije masovnog doseljenja stanovništva iz Bosne i Hercegovine koje je uslijedilo nakon nekoliko godina, vidljivo je kako je prostor stare Zagore (trogirsko i splitsko zaleđe) i Cetinske krajine bio jako slabo naseljen[16]. Okosnicu naseljenosti cjelokupnog srednjodalmatinskog područja činio je međuprostor plodnih dolina oko Sinja, Drniša, Knina i Kotara. U nahijama koje su se protezale na navedenim prostorima (Kosovo, Petrova gora, Petrovo polje, Zminje polje, Sinj i Ostrovica) živjelo je početkom 16. st. 67,3% domaćinstava.[17] Kad se uzme u obzir veličina sela, odnosno broj domaćinstava (po osmanskom popisu iz 1550. g. i 1604. g.), seoska naselja bila su najveća u Zminjem polju i u Petrovom polju. Oko 61% naseljenih mjesta u srednjodalmatinskom području bila su mala sela koja nisu prelazila broj od 10 domaćinstava. Na gotovo cijelom okupiranom prostoru Dalmacije, sve od Sinja pa do Like, po popisu iz 1528. godine živjelo je tek 4.220 a po popisu iz 1604. g. - 6.631 domaćinstava, ne računajući neoženjene.[18]
Cijeli članak pročitajte ovdje.
[1] Usp. Sergio Lanza, La teologia pastorale secondo la “scuola lateranense”, I Laterani, Questioni di teologia pastorale, 1 (2010.) 1, 13-64.
[2] Usp. Norbert Mette, Il Gesù difficile. L'invito a una prassi di sequela nelle condizioni attuali, Concilium 33 (1997.) 1, 41.
[3] Cjeloviti uvid u navedeno razdoblje pogledati u zborniku: Ante Birin (ur.), Stjepan Tomašević (1461.–1463.): slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva. Zbornik radova sa Znanstvenog skupa održanog 11. i 12. studenog 2011. godine u Jajcu, Hrvatski institut za povijest – Katolički bogoslovni fakultet u Sarajevu, Zagreb 2013.
[4] O upadima Osmanlija na područje Dalmacije vidjeti članak: Bogumil Hrabak, Turske provale i osvajanja na području današnje sjeverne Dalmacije do sredine 16. st., Radovi instituta za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 19 (1985.) 1, 69-100.
[5] Usp. Fra Ivan Marković, Sinj i njegovo slavlje, Spomen knjiga, Dionička tiskara u Zagrebu, Zagreb, 1898., reprint izdanje 1998., 12-13.
[6] Neki su bježali i na otoke (Čiovo, Veliki i Mali Drvenik), ili čak preko mora (u Apuliju). Dio stanovništva Šibenske zagore pobjegao je pred Turcima u Istru, a za neke se plemićke obitelji, kao npr. Talovce i Neoriće, zna da su otišli u Slavoniju. Usp. Emilio Laszowski, Monumenta habsburgica Il, Zagreb, 1915., 186; Krešimir Kužić, Povijest Dalmatinske zagore, Književni krug Split, Split, 1997., 89; Usp. Vjeko Omašić, Mletačko-tursko razgraničenje na trogirskom području nakon ciparskog i kandijskog rata i njegove posljedice, Trogir 1971., 12.
[7] Usp. Krešimir Kužić, Povijest Dalmatinske zagore, 96.
[8] Marin Tadin, Iz prošlosti Muća, Crkva u svijetu 15 (1980.) 1, 56.
[9] Usp. Gašpar Vinjalić, Kratki povijesni i kronološki pregled zbivanja koja su se dogodila Slavenima u Dalmaciji, Hrvatskoj i Bosni, 1514.-1769. (pr. Bruno Pezo, uskladio s izvornikom i popratio objašnjenjima Vicko Kapitanović), Književni krug Split, Split, 2010., 37-38.
[10] Usp. Usp. Krešimir Kužić, Povijest Dalmatinske zagore, 97.
[11] Tomislav Perković, Demografske posljedice na dinarsko-zagorskom prostoru prouzročene Morejskim ratom (1684.-1699.), u: Josip Dukić – J. Grbavac (ur.), 300. obljetnica slavne obrane Sinja 1715. godine. Zbornik radova s Međunarodnoga znanstvenog skupa, Sinj, 2018., 82.
[12] Usp. Fehim Spaho, Jedan turski popis Sinja i Vrlike iz 1604., Acta historico-oeconomica Iugoslaviae 12 (1985.), 137-162.
[13] Usp. Milorad Pavić, Jugoistočna Europa pod osmanskom vlašću, Sveučilište u Zadru, Zadar, 2014., 179; O Bosanskom pašaluku vidjeti: Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk. Postanak i upravna podjela, Sarajevo, 1982., 204-216; Ive Mažuran, Hrvati i Osmansko Carstvo, Zagreb, 1998., 40-76.
[14] Usp. Karlo Kosor, Drniška krajina za turskih vladanja, u: Ante Čavka (ur.) Povijest Drniške krajine, Split, 1995., 105; Danica Božić-Bužančić, Prilog poznavanju stanovništva i antroponima Mućko-lećevičke zagore, Čakavska rič: Polugodišnjak za proučavanje čakavske riječi, XVI (1988.) 2, 36.
[15] Usp. Krešimir Kužić, Povijest Dalmatinske zagore, 111.
[16] U navedenom pohodu Bijanković je posjetio Bisko, Dugopolje, Konjsko, Muć u kojemu je bilo samo 10 katoličkih obitelji, Radunić, Bračević, Crivac, Klis, Sinj (Cetinu). Usp. Mile Vidović, Nikola Bijanković – splitski kanonik i makarski biskup 1645-1730, Split, 1981., 36-37; Slavko Kovačić, Crkva na skradinsko-kninskom području u XVII. stoljeću prema izvještajima skradinskih biskupa Svetoj Stolici, Croatica christiana periodica l (1977.) l, 24-33.
[17] Aladin Husić, Demografske prilike u srednjodalmatinskom zaleđu početkom 16. stoljeća, Prilozi za orijentalnu filologiju, Orijentalni Institut u Sarajevu, Sarajevo, 2007., 232-234.
[18] Isto, 233-234.
Izvor: Ivica Jurić, Specifičnosti pastoralnog djelovanja franjevaca na području Dalmacije pod osmanskom vlašću, u: Povijest jednog sukoba za budućnost novih susreta. Turska prisutnost u Dalmaciji od 16. do 18. stoljeća, Bodrožić, Ivan; Rončević, Maja; Žuro, Doris (ur.), Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu, Katolička izdavačka kuća i časopis Crkva u svijetu, Split, 2024., str. 173-212.