Posted by Isus pogleda i vidje kako bogataši bacaju u riznicu svoje darove. A ugleda i neku ubogu udovicu kako baca onamo dva novčića. I reče: „Uistinu, kažem vam: ova je sirota udovica ubacila više od sviju. Svi su oni, zapravo, među darove ubacili od svog suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sav žitak što ga imaše“. (Lk 21,1-4)
Uistinu, ova je udovica dala više od svih, kaže Isus, a dala je najmanje. Zna li Isus uopće brojiti? Kako on to računa? Evo zamislite sad sebe – vi stojite i gledate kako, primjerice, ljudi daju milostinju nedjeljom ili skupljaju pomoć za Hrvatsku reprezentaciju beskućnika, da mogu ići na svjetsko prvenstvo beskućnika u Meksiko. Zar nije genijalna stvar činiti ovako nešto? – dati pomoć najpotrebnijima. I još važnije od puta i natjecanja - dati pažnju onima koji su na rubu društva, bez ikakve sigurnosti. Ili npr. podržati projekt „Uličnih svjetiljki“, časopisa kojeg uređuju sami beskućnici uz pomoć članova Franjevačkog svjetovnog reda. Vidite njih kao glavne zvijezde na naslovnici dotičnog časopisa a znate da su beskućnici koji nemaju ništa i koji prodanim primjerkom sebi barem malo uljepšavaju sivu svakodnevicu.
Da, i jedan i drugi projekt, i još mnogo drugih koje pokreću plemeniti ljudi, služe prvenstveno njima (beskućnicima) ali i nama – da posvijestimo sebi da smo svi mi ljudi. I bogati koji obilaze svijet i siromašni koji nemaju novca za putovanja, i poznata lica s naslovnica i nepoznati na ulici… Svi smo mi potrebni pažnje, poštovanja i naše dostojanstvo ne ovisi o materijalnom statusu niti socijalnom položaju.
Vratimo se na skupljanje milostinje, pomoći za najpotrebnije. Kod takvih skupljanja nađe se i bogatih ljudi koji dadu i 50 kuna ili više ali bude i siromašnih koji daju 2 kune. I sad vi izračunate da je npr. siromašni gospodin dajući 2 kune dao više od neke bogatašice koja je dala, recimo, 50 ili 500 kuna. Zašto je on dao više? Zato što je dao ono od čega živi, a bogatašica je dala od suviška. Njemu više znače te dvije kune nego njoj 50 ili 500 kuna. I u tomu je sva razlika.
Dobro. Ali koja je to poruka nama? Zar nismo i prije znali da je siromašnim ljudima malo novca važnije nego bogatima? Jesmo. Ali ne radi se ovdje samo o novcu. Isusove riječi, ovdje kao i na drugim mjestima, imaju i dublje značenje, koje nepažnjom možemo previdjeti. Njegove riječi zvuče tako jednostavno, poznato ali nose dubinu i riznica su znanja i mudrosti. Griješimo ako mislimo da ih već znamo i da nam nemaju što nova reći. Naime, najlakše bi sada bilo onako moralizirajući napasti pohlepne bogataše, a braniti dobre siromahe. Međutim, stvari s ljudima kudikamo su složenije, slojevitije od ovako na brzinu izrečene površne prosudbe. Isus sigurno u pomaganju drugima ne misli samo na novčanu pomoć. Osobito to imamo pravo tvrditi ako se sjetimo da u odlomku prije ovoga evanđeoskog teksta Isus kritizira farizeje zbog njihova licemjerja – sve čine samo da ih ljudi vide (i hvale).
Nije novčana pomoć jedina pomoć
Novčana pomoć, dakle, je samo jedan dio, jedan način pomoći. Ako stavimo novac po strani pa umjesto njega uzmemo vrijeme posvećeno drugima kroz različite aktivnostima kojima se čini ono što je Bogu drago, npr. volontira za osobe u potrebi, onda možemo doći i do različitih rezultata o dobroti i velikodušnosti ljudi s obzirom na njihovo materijalno stanje.
Naime, postoji mnogo bogatih ljudi koji se žrtvuju pomažući i novcem i poklonjenim vremenom da bi drugima bilo bolje. Postoje, također, i mnogi siromašni koji ni prstom ne bi makli da bi nekomu drugom nešto pomogli. Zaokupljeni su sobom, premda to najčešće bogatima predbacujemo, i nerijetko puni gorčine prema drugima. Sve navedeno hoće reći kako nije pomoć u novcu jedina pomoć. Postoje i drugi načini na koje se ljudima pomaže. Svatko to zna pa nema potrebe, možda, o tome ni podrobnije govoriti.
Ipak bih naglasio sljedeće: i kad se nikako drugačije ne može pomoći – može se moliti. Moliti za drugu osobu. To je prekrasno. Kao i znati da netko drugi za vas moli. Nadalje, čini mi se da onaj komu je novac sve u životu da je taj vjerojatno spreman sve i učiniti da do njega dođe. A to nije dobro. Tko samo novac ima najsiromašniji je od svih ljudi!
Dobiva tko daje
Još mi je jedna stvar jako zanimljiva a to je Isusova logika života: po njoj dobiva onaj tko daje, tko, dakle, prividno gubi jer dijeli – taj dobiva, a gubi onaj tko prividno dobiva - tko zadržava sve za sebe. Na pamet mi padaju Kristove riječi koje govore o toj logici evanđeoskog života: „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, taj će ga spasiti“, kao i riječi poznatog francuskog pjesnika i romanopisca Viktora Hugoa: „Tko daruje siromašnima posuđuje Bogu“. Doista, pred Bogom ćemo imati samo ono što smo darovali drugima. To su „stvari“ nematerijalne prirode (ljubav, dobrota, solidarnost, radost…) koje se dijeljenjem umnažaju a ne smanjuju.
Mi spadamo u one koji su krenuli za Isusom i koji su poradi Njega spremni izgubiti i svoj život posvećujući ga Njemu. Naravno, to poslanje vršimo na različite načine. Ako smo spremni Kristu darovati cijeli život, a mnogi od nas će na to potvrdno odgovoriti, kako onda to darovanje, predanje Njemu zapne nekad na običnim malim stvarima? Ili kako se to dogodi da od predanja i oduševljenosti za Bogom dođe čovjek do apatije, ili čak gore, do gorčine života u kojoj mu je ostalo još samo dovoljno snage za vlastita mala zadovoljstva, koja onda životu daju jedini smisao?
Može se raditi i radi se, vjerujem, o stotinu različitih sudbina, okolnosti koje dovode do toga stanja, a ja ću spomenuti samo jedan jer mi se trenutno čini vrijednim da se o njemu razmisli. Naime, radi se o tomu dajemo li nešto, ili još bolje dajemo li sebe iz dubine, u potpunosti ili dajemo tek nešto od svojega suviška. Drugim riječima, a to vrijedi za bilo koje područje – područje odnosa s Bogom ili odnosa s obitelji, prijateljima ili odnos prema poslu - je smo li posvećeni onomu što činimo? Koliko sebe unosimo u odnos s Bogom, s drugim, u posao/zvanje koje vršim? Kroz posvećenost/predanost drugomu, poslu, općem dobru naš život dobije smisao a s njim i ljepotu. Vrijedi i obrnuto.
U tom smislu može se reći kako predano živjeti u odnosu na drugu osobu ne znači najprije nešto činiti za nju, već otkriti joj njezinu vrijednost: otkriti joj da je plemenita, lijepa, važna, da je njezin život dragocjen. Ljubav se tako pokazuje prvo u dobroti i u poštovanju osobe u njezinoj različitosti. Tko usreći drugoga najviše je sebi pomogao. Tko misli samo na svoje zadovoljstvo teško će ga pronaći jer je ono u rukama drugih i daruje se kao uzdarje.
Tko ne nauči pronalaziti ispunjenje u tome da druge čini većim i sretnijim, a ne manjim i bijednim, taj će vjerojatno uvijek ostati sam (iako nije sam) i nevoljen i ogorčen… jer ga dovoljno ne cijene, a sav njegov problem stane u tako kratku dijagnozu: ne zna dijeliti, odnosno, možda čak dijeljenje (svog vremena, pažnje, sredstava…) smatra rasipanjem, a čuvanje blagom. On se čuva za nekoga koji redovito ne dođe ili kad dođe čekanje je već ostavilo traga. Ljubav funkcionira poput padobrana. Naime, jedino otvoreno srce može primati i davati i ne gubi davajući, nego, štoviše, još više prima.
Svakako, u razmišljanju o ovoj temi dobro se sjetiti priče o darovanim talentima. Isus nije kritizirao slugu što je talent unaprijedio, razvio, i pretvorio ga u sredstvo zarade za sebe i za druge, nego što ga je zakopao – što nije sebe razvijao i doprinosio da i njegovim zaslugama bude što manje onih koji su gladni, žedni, utamničeni, stranci a s kojima se Isus rado poistovjećuje.
Iz toga, kao i iz drugih Isusovih govora, zaključujemo kako je odnos prema najslabijima kriterij naše dobrote i u konačnici kriterij našeg spasenja. Što učiniste jednomu od ovih najmanjih meni učiniste. Na nama je, dakle, truditi se i činiti dobro drugima i to ne zbog straha od kazne nego iz ljubavi prema Bogu i ljudima, i iz uvjerenja da je to ključ kojim čovjek otvara vrata sreće u sadašnjem životu i u budućnosti život vječni.
Fra Ivica Jurić
Foto: https://unsplash.com