Promjena mišljenja često je i promjena života

BogoslovPosted by

Gotovo svaki čovjek ulaže puno snage i volje da bi usvojio nove ili promijenio stare navike, odnosno svoj život. Svakodnevno se susrećemo s ljudima koji su uspjeli i koji nisu uspjeli pobijediti neku svoju negativnu naviku ili ovisnost. Dok jedni bez problema vrate tijelu poželjan izgled, ostave se kocke, duhana, alkohola…, drugima je cijeli život premalo da se promijene; da pobijede neku svoju slabost. Zašto su jedni uspjeli promijeniti svoje loše navike, a drugi nisu? Zar drugi nisu uspjeli samo zato jer su se premalo trudili? Drugim riječima, je li samo lijenost uzrok njihova neuspjeha ili nešto drugo? Mislim da se uz lijenost, koja, doduše, najčešće predstavlja vrata na koje ulaze mnoge slabosti pa time i ovisnosti, radi i o još nečem drugom, barem u većini slučajeva koje poznajem.

Naime, vjerujem da znate neke od ovih ‘neuspješnih ljudi’ (ako već to niste sami) i da također znate neke on njih koji su se doista trudili ali ipak nisu uspjeli pobijediti neku svoju slabost. Osim volje, koja je neophodna, očito im je nedostajalo i još nešto. Što točno? Ono: promijeniti se iznutra. O čemu se, zapravo,  radi?

Radi se o tome da ako želimo promijeniti svoje navike i u konačnici svoj život, trebamo prethodno promijeniti i svoj način razmišljanja. Zašto? Zato jer iza svega što mi činimo stoji neka misao, stav, logika. Svaki je naš postupak motiviran određenim vjerovanjem i uzrokovan je našim stavovima, bili mi toga svjesni ili ne.

Na neki način može se reći, barem uvjetno, da mi jesmo ili postižemo upravo ono za čim u sebi čeznemo, što u sebi nosimo. Pretvaramo se u onu osobu kakvu smo u sebi zamislili.

Poslužit ćemo se jednom slikom koja će nam to zornije dočarati ali možda i dati odgovor na gore postavljeno pitanje, a koje glasi: zašto se neki ljudi ne mijenjaju unatoč tome što se trude? Zamislite na trenutak da se vozite gliserom po moru. Naravno, vi ne vozite gliser nego ste uključili automatski pilot  i usmjerili ga prema jugu. Odlučite li se promijeniti smjer i krenuti, primjerice, prema sjeveru, smjer možete promijeniti na dva načina: jedan je da ponovno programirate rutu i automatski pilot usmjerite da vas vozi prema sjeveru a drugi je da uhvatite upravljač (volan) i na silu ga usmjerite suprotno od smjera kojim je prethodno programiran.

Nas, u ovom slučaju, prvenstveno zanima ovaj drugi način. Dakle, svojom voljom i snagom vi možete upravljač okrenuti, ali će te se, pritom, neprestano boriti s otporom jer – upravljač neumorno vraća gliser na onaj pravac kamo je programiran. Ako bi unatoč otporu i ustrajali to bi vam ipak nakon nekog vremena dosadilo. Prije ili kasnije, čak i kod onih najupornijih među nama, ruke bi vam se na koncu umorile od napetosti i pustili biste upravljač i gliser bi se opet ponovno usmjerio prema jugu, kamo je i programiran.

Određenom analogijom, i uz eventualne manjkavosti navedenog primjera, možemo ustvrditi da se gotovo isto događa i nama kad svoj život nastojimo promijeniti samo snagom volje. Vi kažete, primjerice: “Ma, natjerat ću se da manje jedem, pušim, pijem, kockam… ili da više vježbam, da više ne kasnim, da ne ljenčarim na Internetu već vrijeme provodim s drugima… itd.“

Da, snaga volje može uroditi plodom i donijeti kratkotrajnu promjenu, ali uzrokuje neprekidan stres zato što niste riješili temeljni problem. Niste se iznutra promijenili. Negdje duboko u sebi vama odgovara to stanje koje kao sada na silu želite kratkotrajno promijeniti. Možda vi toga niste ni svjesni, ali to ne mijenja stanje stvari. Jednostavno – vi ne možete promijeniti ono čega niste svjesni ili pak ono što smatrate da je dobro. Nema potrebe mijenjati dobre stvari, dobra ponašanja zar ne?

Prvo što treba, dakle, jest promijeniti percepciju, odnosno posvijestiti sebi uzroke i posljedice vlastitog ponašanja. Potrebno je iz dubine željeti promijeniti se i vidjeti u promjeni razne blagodati, prednosti, a ne samo nedostatke. Ovo je jako važno. Bez promjene percepcije nema odustajanja od loše navike.

U promjeni valja vidjeti korist a ne štetu za sebe, za svoje tijelo. Drugim riječima, ako je promjena samo vanjska onda je nećemo osjećati kao prirodno i poželjno stanje. Odupirat ćemo joj se i (i nesvjesno!) i nakon određenog vremena ćemo odustati i vratiti se starim (lošim) navikama.

Ono što je potrebno jest – promijeniti automatskog pilota, tj. promijeniti način razmišljanja. Pritom valja znati kako promjena uvijek započinje u našem umu. Način na koji razmišljamo određuje i naše stanje kako se osjećamo (a ne obrnuto), a naši osjećaji itekako utječu na naše postupke.

Kad jednom u teoriji neku stvar sebi razjasnimo i istjeramo je na čistac onda će nam trebati puno manje vremena i snage da je u životu postignemo. Kad smo mi spremni promjena se „sama dogodi“, prije ne.

Nadalje, treba znati i to da kad su stvari sasvim jasne, primjerice o šteti koju određenom ovisnošću činimo sebi, svojim najbližima i društvu općenito, to ipak ne znači da ćemo se nekim automatizmom i ponašati u skladu s onim što je dobro za nas. Ta ne čini čovjek grijeh samo iz neznanja, već i poradi svojih slabosti.

Već je to i sv. Pavao zapazio te nam ujedno ponudio i rješenje: „Uistinu: htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro. Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim. Ako li pak činim ono što ne bih htio, nipošto to ne radim ja, nego grijeh koji prebiva u meni. Nalazim dakle ovaj zakon: kad bih htio činiti dobro, nameće mi se zlo. Po nutarnjem čovjeku s užitkom se slažem sa Zakonom Božjim, ali opažam u svojim udovima drugi zakon koji vojuje protiv zakona uma moga i zarobljuje me zakonom grijeha koji je u mojim udovima. Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga? Hvala Bogu po Isusu Kristu Gospodinu našem“. (Rimljanima 7, 18-25)

Da bi čovjek, dakle, uspio ostvariti svoje želje i skladno ih povezati s Božjom voljom (vršenjem Božjih zapovijedi), jer to je jamstvo istinske sreće, potrebno je da se oslanja na Gospodina. Jedino s Njegovom pomoću moguće je pobijediti svojeg najjačeg neprijatelja – sebe samoga. Jedino s Njegovom pomoću imamo sigurno jamstvo da nas različite životne nevere neće slomiti, već da ćemo za života uspješno ploviti, i što je još najvažnije, da ćemo na kraju puta u sretnu luku uploviti.

Fra Ivica Jurić