Posted by Opisujući vrijeme u kojem živimo teolozi i sociolozi redovito ističu proces sekularizacije ili post-sekularizacije kao njegovo prevladavajuće obilježje. Dok za jedne taj proces znači konačno oslobođenja čovjeka i njegovih potencijala, za druge je to proces udaljavanja od svetoga; profaniranje gotovo svega što smo do jučer smatrati svetim, što će reći neupitnim, nedodirljivim i nepromjenjivim.
Za poznatog talijanskog teologa Bruna Fortea sekularizacija je zapravo proces iskorjenjivanja pojedinca iz pripadnosti zajednici. Osobito se to iskorjenjivanje odnosi na tri temeljne zajednice, nazovimo ih institucije koje su pojedincu davale i daju, ili bolje reći formiraju identitet. Naravno, to su prije svega obitelj, vjera i nacionalna pripadnost. One su i najviše na udaru današnjih sekularista koji pretendiraju formirati pojedinca prema svojim „vrijednostima“ i konvencijama.
Slobodan čovjek
Činilo se da će taj proces iskorjenjivanja ili „oslobađanja“ kako ga liberalniji krugovi zovu, čovjeka učiniti slobodnijim, samostalnijim, međutim, dogodilo se da je čovjek postaje sve osamljeniji, pa i ovisniji. Inače, osamljenost kao rezultat individualističke filozofije danas je jedan od najvećih problema s kojima se zapadno društvo suočava. Osobito se to odnosi na velike megalopolise i to usprkos začuđujućem razvoju komunikacija, kao i cijeloj industriji zabave koja neuspješno popunjava veliku prazninu u životima ljudi.
Društvo bez pripadnosti, bez čvrstih veza, koje je nekima ideal, lako se pretvori u mnoštvo osamljenika u kojem drugi postaje stranac prema kojem se širi osjećaj nepovjerenja, kao uostalom i prema budućnosti koju se sve više oslikava tamnim bojama. To jasno uočavamo svakim danom, i čini nam se kao da nada u vedru budućnost sve više ustupa mjesto tjeskobi i strahu.
Individualizam, kao ključno obilježje kulture modernog nomada, doveo nas je tako do sveprisutnog nezadovoljstva umjesto do samoostvarenja kako je obećavao. Što je jako zanimljivo to nezadovoljstvo nije rezultat neke velike nesreće, poslovnog neuspjeha, pa ni teških životnih uvjeta - barem ne u zapadnijim državama - kako bismo mogli pretpostaviti - nego dosade. Da, ljudi su nezadovoljni, razočarani jer nemaju jasnog cilja. Ne znaju što će sa svojim životom. Ne znaju za koga i za što se žrtvovati; u što "utrošiti" svoje vrijeme i cijeli život. Mnogi su dezorijentirani jer su izgubili smisao a samim tim i motivaciju za život. Zadovoljavaju se različitim oblicima zabave koja privremeno ispunja prazninu ali ju i produbljuje.
Nemali broj mislećih ljudi upozorava na problem površnosti i banalnosti naše zapadne kulture čijom se baštinom tako rado hvalimo. Za razliku od njih još je veći broj različitih opinion makera, što će reći društvenih higijeničara, koji kroz mainstream medije uporno provlače misao da su priroda, čovjek i kultura samodostatni, i kao takvi oni nemaju potrebu tražiti svoj krajnji smisao i dublje značenje svoje egzistencije. Dovoljno je samo da ljudi jesu, da žive i da se koliko je moguće zabavljaju. Kako i zašto ljudi žive? To je za njih nebitno i tim se kao ne bi trebali uopće opterećivati.
Međutim, medicinska izvješća svakodnevno pokazuju kako je moderni „neopterećeni“ (iskorijenjeni) čovjek koji traži samo zabavu itekako opterećen te sve više uzima različite antidepresive, sedative, alkohol, drogu... Cijela je industrija zabave razvijena kako bi čovjeku popunila nastalu prazninu i - učinila ga sretnim.
Čovjek se, htio ne htio, mora upitati odakle dolazi tolika tjeskoba, fobije, neuroze, psihoze, depresije koje ni psihijatri, psiholozi i psihoterapeuti ne uspjevaju izliječiti; samo se umnažaju lijekovi koji u suštini i prema priznanju upućenijih ne rješavaju probleme već osobe čine još ovisnijima donoseći nerijetko samo farmaceutskoj industriji još veće benefite.
Dolazimo tako do zaključka da postoji još nešto gore od droge, alkohola, depresije a to je gubitak smisla života. Drugim riječima, navedene ovisnosti redovito nisu uzrok nego posljedica nedostatka smisla života, nedostatka jasnih vrijednosti za koje se isplati boriti, živjeti. Da, zbog praznine života čovjek poseže za umjetnim stimulansima da bi se makar neko vrijeme dobro osjećao, bio sretan.
Što nam je činiti?
Ako za navedene probleme postoji neki lijek, onda to ne može biti drugo doli povratak životu po kršćanskim načelima. Povratak vrijednostima evanđelja koje su stoljećima osmišljavale ljudima život a sa smislom život je dobivao i ljepotu.
Što to konkretno znači? To ponajprije znači prihvatiti žrtvu koju moderno društvo odbacuje. Ne tražiti u svemu zabavu već znati da se bez žrtve ništa veliko ne može postići. Nema radosti koju osjećaš na vrhu brda bez strpljivog penjanja uz klisure i neprohodne putove koji vode do vrha.
To znači, nadalje, prihvatiti odgovornost za sebe, za druge, za opće dobro a ne bježati od nje. Preuzimajući odgovornost čovjek raste; ne odgađa probleme već ih rješava i postaje još zreliji, zadovoljniji.
To, naposljetku, znači uzeti Isusa za prijatelja i učitelja. On je izvor života i život po njegovim zapovijedima put je ostvarenja, put uspjeha i sreće. Samo On ispunja dokraja srce ljubavlju i vedrinom. Samo On u potpunosti oslobađa od svakog straha i apatije one koji mu se predaju. Budimo mu stoga vjerni suradnici u stvaranju boljega svijeta. Drugovanje s Njim otkrit će nam pravu ljepotu života koja vodi u život vječni kojim sav naš trud na zemlji dobiva konačni smisao.
fra Ivica Jurić