G. K. Chesterton: Pravovjerje

BogoslovPosted by

Često smo svjedoci da neke riječi imaju više značenja. Takav je slučaj s imenicom ″ortodoksija″ i pripadnim joj pridjevom ″ortodoksan″. Posrijedi je riječ grčkoga podrijetla: ″orthós″ znači ‘prav’, ‘ravan’ te kao prvi dio složenicâ označuje pravilnost, ispravnost; a ″dóxa″ znači ‘vjera’, ‘slava’. Upravo zato riječ ″ortodoksan″ možemo na hrvatski jezik prevesti kao ″pravovjeran″ i kao ″pravoslavan″.

Mi ćemo se u okviru i okrilju ovoga priloga zadržati na pravovjerju, i to katoličkome – uz napomenu da u duhu pravoga ekumenizma nipošto ne odričemo pravovjerje pravoslavnima, našoj istočnoj braći u Kristu. Zadržat ćemo se na dotičnoj riječi jer je upravo tako – ″Pravovjerje″ – prevedena s engleskoga izvornika knjiga ″Orthodoxy″ koju napisao je Gilbert Keith Chesterton. Hrvatsko izdanje knjige imamo zahvaliti nakladnoj kući Verbum; mjesto i godina izdanja: Split, 2015. Treba najprije kazati najvažnije podatke o autoru Chestertonu.

Gilbert Keith Chesterton – engleski književnik, dramatičar, književni i likovni kritičar, filozof i kršćanski apologet – rođen je u Cempden Hillu, London, 1874., a umro 1936. u Beaconsfieldu. Isprva novinar liberalne orijentacije, nakon obraćenja na katolicizam gorljivo zastupa pravovjernost (čini se zanimljivim spomenuti da ga je zbog pisanja o pravovjernosti žestoko kritizirao Miroslav Krleža u posebnome članku). Chesterton se odlučno suprotstavljao duhu vremena koje bijaše poznato pod francuskom sintagmom ″fin de siècle″, što znači ‘kraj vijeka’ odnosno dekadencijom zahvaćeno europsko društvo potkraj 19. stoljeća.

Kada je Chesterton prešao na katolicizam, ta njegova odluka nije u Engleskoj naišla na odobravanje; dotična sredina još od vremena Henrika VIII. ne bijaše naklonjena katolicima i njihovoj vjeri. Chestertonov dobar prijatelj, i stalni suparnik u javnim i privatnim debatama, George Bernard Shaw taj je njegov prijelaz prokomentirao riječima: ″Gilberte, sada si zaista otišao predaleko.″ O cijelome tome duhu vremena Chesterton je napisao: ″Ovo su dani kada se od kršćanina očekuje da veliča svaku vjeru osim svoje vlastite.″ Chesterton nije smatrao da je i najmanje zaslužan za svoju ispravnu i dobru odluku da se obrati na katoličanstvo te je o katoličkoj vjeri rekao: ″Nikakva zasluga, osim zdravoga razuma, ne pripada nikomu tko joj se pridružio kad je toliko očito da je nada ovoga svijeta.″ Vrijedi citirati makar dva njegova aforizma – toliko aktualna i danas – kojima je branio Katoličku Crkvu: ″Ljudi koji započinju borbu protiv Crkve u korist slobode i humanosti, završavaju odbacujući slobodu i humanost samo kako bi se mogli boriti protiv Crkve.″ I drugi: ″Kada kažu da je Katolička Crkva staromodna, to je zapravo kompliment. Jer samo nešto što je istinski vrijedno može tako dugo živjeti.″ Treba k tome spomenuti da su Chestertona nazivali ″apostolom zdravoga razuma″ i ″princom paradoksa″; za paradoks je govorio da je istina okrenuta naglavačke, kako bi tako bolje privukla pozornost. Bio je gorljiv polemičar, duhovit u svojoj narativnoj poeziji i u prozi. U bilješci o autoru koja se nahodi na kraju dotičnoga hrvatskog izdanja knjige ″Pravovjerje″ čitamo o Chestertonovu književnom opusu:

″Napisao je stotinu knjiga, više od 200 pjesama, među kojima je istaknuta ‘Balada o bijelom konju’, pet drama, pet romana, 200 kratkih priča, uključujući popularnu zbirku pripovjedaka u kojoj je glavni lik svećenik-detektiv, otac Brown. Usprkos literarnim postignućima, Chesterton je sebe primarno smatrao novinarom. Napisao je više od 4 000 novinskih članaka i eseja, 30 godina pisao je tjednu kolumnu za ‘Ilustrated London News’ te 13 godina tjednu kolumnu za ‘Daily News’. Također, uređivao je vlastite novine G. K.’s Weekly. / […] / Zbog njegova raznolika i opsežna opusa te jednako dobra snalaženja u književnosti, društvenoj kritici, povijesti, ekonomiji, politici, filozofiji i teologiji, za njega će mnogi reći da je najveći pisac 20. stoljeća.″

Teško je i nezahvalno arbitrirati je li ili nije Chesterton najveći pisac 20. stoljeća. Mnogi bi, nema u to nikakve sumnje, osporili takvo Chestertonovo prvenstvo. No ipak s dobrim razlozima smijemo smatrati da Chesterton pripada uskome krugu najvećih književnika prošloga stoljeća. Da nije tako, ne bi bio 1935. nominiran za Nobelovu nagradu za književnost. Međutim, baš te godine dotična nagrada nije dodijeljena, jedini put u povijesti od kada se dodjeljuje i književnicima, izuzmemo li godine Prvoga i Drugoga svjetskog rata. Razlozi takve odluke nisu sa sigurnošću poznati, no utemeljeno je pomisliti kako Nobelova nagrada nije uručena zato da je ne bi dobio veliki i djelotvorni kršćanski pisac Chesterton.

Njega su cijenili i mnogi pape: primjerice Benedikt XVI., još kao Joseph Ratzinger, na više je mjesta citirao Chestertonove misli. I papa je Franjo poštovatelj njegova uzornog života i bogatog djela: dok je bio nadbiskup Buenos Airesa, dao je Jorge Mario Bergoglio svoj blagoslov na molitvu za proglašenje Chestertona blaženim.

Glede Chestertonove knjige ″Pravovjerje″ valja kazati da je posrijedi zaista osobito i hvale vrijedno djelo, k tome veoma dobro prevedeno na hrvatski jezik. Završavam citirajući iz dotičnoga Verbumova izdanja rečenice Ive Džebe, predsjednika Hrvatskoga društva G. K. Chestertona i prevoditelja knjige:

″G. K. Chesterton zasigurno je jedan od najutjecajnijih kršćanskih mislilaca dvadesetoga stoljeća, a knjiga koju držite u rukama njegovo je kapitalno djelo koje obilježava piščevo književno stvaralaštvo. Ona je svojevrstan presjek autorova pogleda na svijet, autora kojemu su se divili kako oni koji su dijelili njegovu vjeru, tako i oni koji su je preko njega tek upoznavali. Ne bi dostajalo prostora kada bismo naveli sve ugledne mislioce na koje je Chestertonova misao utjecala: od C. S. Lewisa, J. R. R. Tolkiena i Aleksandra Solženjicina sve do Ernesta Hemingwaya i Gandhija. Chesterton je s divljenjem prihvaćen među najvećim književnim i intelektualnim ličnostima koje su došle u doticaj s njegovim djelima, opravdavajući dodijeljeni mu epitet ‘apostola zdravoga razuma’, koji je dobio još za života. Njegova se veličina velikom dijelom krije upravo u tome što je kršćansku misao uspio učiniti pristupačnom najrazličitijim krugovima ljudi od kojih mnogima ona nije u primarnome fokusu interesa. Ne čudi stoga što Étienne Gilson, jedan od najvećih tomista prošloga stoljeća, upravo Chestertonovu ‘Pravovjerju’ dodjeljuje epitet ‘najboljega apologetskog djela dvadesetoga stoljeća’, a nadbiskup Fulton Sheen Chestertona izdvaja kao osobu koja je najviše utjecala na njegovo pisanje, pri čemu ‘Pravovjerje’ nesumnjivo zauzima značajno mjesto u formiranju njegova pogleda na obranu vjere. Ovo je djelo uspjelo dati obrani vjere posve drukčiju dimenziju, probilo se iz ustaljenih obrazaca i dalo apologetici posve novo lice.″

Marito Mihovil Letica

Izvor: http://hr.radiovaticana.va