Fra Darko Tepert: Nisam bio ni kršten, a Bog me malo pomalo doveo do svećeništva

BogoslovPosted by

Doktor biblijskih znanosti i arheologije, franjevac koji predaje na teologiji u Rijeci, jedan od organizatora projekta “E-duhovne vježbe”, čovjek koji je prvo odlučio postati svećenik, a onda primiti sakramenat krštenja u Katoličkoj crkvi je fra Darko Tepert. U emisiji “Vidljivi tragovi” progovorio je o svom obraćenju, pozivu, obitelji, iskustvu pustinje, slici milosrdnoga Boga koji nas ljubi i koji želi da budemo sretni.

Čovjek koji nije odgajan u katoličkoj vjerskoj obitelji.

Moja obitelj nije bila vjernička obitelj. Roditelji su primili samo prvu pričest, a nakon toga više nisu niti išli u crkvu. Moje bake nisu išle u crkvu, djedovi su već bili pokojni, tako da sam prolazio svoje djetinjstvo i mladost bez nekih dodira s crkvom. Jedino što smo znali na Božić otići pogledati jaslice u crkvi i to je bilo manje-više sve. Mogu reći da me Bog vodio kroz život, kroz neku moju znatiželju još tamo od petog razreda osnovne škole kada sam čuo za različite mitologije: grčku, rimsku, egipatsku, daleko istočne mitologije… i to je dugo trajalo, godinama. Iz znatiželje sam poželio saznati nešto o kršćanima i tu sam onda došao do Biblije. Nismo, naravno, imali u kući Bibliju nego smo je posudili od čovjeka koji će mi kasnije postati krsni kum. I počeo sam čitati. Kad su moji roditelji vidjeli da me to jako zanima, da ja čitam sve po redu, onda su mi i kupili Biliju. Pročitao sam Bibliju od početka do kraja.

Bog je pomalo radio na meni, od one početne znatiželje gdje su mi bili zanimljivi ratovi u Starom zavjetu do psalama. U jednom trenutku sam shvatio da ja te psalme ne čitam, nego da zajedno s tim psalmima molim, da se nekome obraćam i tu se nešto počelo u meni događati.

Kada sam došao do evanđelja, osobito u Mateju evanđelju Isusov govor na gori, pomislio sam da je to život kakav bih htio živjeti, život po Isusovim savjetima. Nisam mislio da mi zato treba crkva, nisam mislio da mi zato treba kršćanstvo.

Nastojao sam i dalje čitati Sveto pismo dok nisam došao do poslanice Rimljanima. Tamo se u šestom poglavlju nalazi tekst za koji tada nisam znao koliko je crkvi važan. Crkva ga čita u samom vazmenom bdjenju, u onom najsvetijem trenutku u liturgijskoj godini. Tamo se govori o tome da čovjek treba biti s Kristom uronjen u njegovu smrt da bi onda mogao hoditi novim životom. Jasno da je riječ ovdje o krštenju. Tu sam shvatio da mi je potrebno krštenje, da se ne mogu sam krstiti i zato mi treba crkva. I tu baš vidim kako je Bog malo pomalo radio na meni, gotovo neprimjetno.

Doživio sam taj jedan nježan susret s Bogom i to je neko iskustvo Boga koje nosim sa sobom, koje volim i drugima posredovati – baš tog jednog nježnog Boga koji poštuje osobu, koji prepoznaje kako se osoba razvija, kako se njoj može obratiti. Vidim kako je tom nježnošću radio na meni i doveo me do te želje da budem kršten.

Reakcija obitelji

Reakcija je bila zapravo za mene iznenađujuće pozitivna. Odgađao sam reći svojim roditeljima ne toliko samo pitanje obraćanja i samo pitanje vjere i želje da se krstim, nego želja da postanem svećenik, a to je bilo prije samoga krštenja. Trebalo mi je dugo da uopće izrazim nekom svećeniku svoju želju za krštenjem jer nisam znao kako pristupiti svećeniku. Nisam nikad imao neki dodir sa svećenikom, tako da sam jedno vrijeme čak špijunirao ispred crkve. Rodom sam iz Siska i tamo sam znao u parku kraj sadašnje sisačke katedrale sjediti na jednoj klupi i gledati kako ljudi izlaze iz crkve, kako se obraćaju svećeniku, kada je svećenik možda sam da ga mogu onako zaskočiti. Nije mi baš bilo ugodno pred svima reći da nisam kršten.

Ipak sam smogao snage i rekao župniku da nisam kršten. On je to na vrlo zanimljiv način prihvatio i rekao: “To nije problem. Evo u Sisku imamo tri rijeke: Kupu, Savu, Odru. Vode ima, malo ćemo te poučiti, politi i to je to.”

Vjera bez sumnje nije vjera, inače bi bila znanje. Sumnje uvijek ima u vjeri. Pravi vjernik je onaj koji će znati postavljati si pitanja, koji će stalno tragati, ali koji će biti iskren i znati stati pred Boga i nekad reći: “Evo ne znam, ali vjerujem Bogu.”

U Katekizmu sam pročitao jednu rečenicu koja je na mene snažno djelovala, gdje je baš bila riječ o duhovnom pozivu. Tamo se kaže da ako čovjek pripomisli na duhovni poziv i osjeti radost, to je onda dobar znak da je stvarno na pravom putu. Sjećam se da sam to pročitao jedne večeri i da cijelu noć od radosti nisam mogao spavati. Bio mi je to jasan znak.

Župniku sam te iste večeri rekao da nisam kršten, da želim biti kršten, a rekao sam mu i da imam još jedan problem. “Pa kakav problem?”, upitao me. Rekao sam mu da bih htio biti svećenik. Stao je i rekao: “Za krštenje nije problem. A ovo ti moli pa ćemo još razgovarati i vidjeti.” I dobro je bilo da sam imao još neko vrijeme jer sam saznao još nešto o duhovnom pozivu. Otkrio sam da taj svećenički poziv trebam živjeti kao franjevac, kao redovnik. I išao sam tim putem. Tada sam studirao ekonomiju. I zapravo sam odlučio prestati studirati prije nego što sam tražio krštenje jer sam toliko osjećao snažno Božji poziv da sam bio uvjeren, siguran – to je put kojim ću ja ići.

Onda sam roditeljima rekao da ću promijeniti fakultet. Mama je tada shvatila i rekla: “Ideš na teologiju.” Bio je to moj prvi korak u priznavanju roditeljima kojim putem želim ići i stvarno su mi tu bili podrška. Kasnije su i oni krenuli putem vjere i vjenčali se u crkvi, primili su krizmu, aktivni su u crkvi do današnjeg dana. Moja sestra krštena je nešto kasnije. Tako da vidim kako Bog djeluje kroz moj poziv i u mojoj obitelji. Veliki je to dar.

Fra Darko tepert / Foto: Patrik Macek/PIXSELL

O pozivu

Mladima uvijek kažem: “Poziv nije tvoje vlasništvo. Bog ti nije dao poziv da bi to bilo tvoje vlasništvo da ti s njim radiš što hoćeš.” Poziv je uvijek poslanje, uvijek je za nekoga drugoga i toga trebamo mi koji smo pozvani u duhovni poziv uvijek biti svjesni.

Zašto je pristupio baš Katoličkoj crkvi?

Istraživao sam u koju ću Crkvu, gdje ću tražiti krštenje. Promatrao sam i neke protestantske crkve do kojih sam mogao doći. Zanimljivo mi je kako sam tada teološki razmišljao, a da nisam imao nikakvu teološko pouku. I to je sigurno isto neko Božje vodstvo. Razmišljao sam o crkvama koje prepoznajemo kao crkve u kojima je prisutna neka punina sakramenata, to su Katolička i Pravoslavna. Naravno da je onda Katolička crkva tu u mom promišljenju prevladala najviše iz tradicionalnih razloga jer smo Hrvati, moji preci su bili katolici pa je u tom smjeru išla i moja odluka. A što se tiče ovih drugih crkava koje su proizašla iz reformacije ,barem one s kojima sam mogao doći u dodir, tu mi je možda u nekim trenucima bilo previše toga utemeljnog na emocijama. Ja sam drugačiji tip osobe i volim neke prilično jasne stvari. Moji fratri se uvijek smiju jer ja volim da mi bude sve pod “pravim kutom”, a to sam našao upravo u Katoličkoj crkvi. Vidim kako se Bog služi i nekim crtama karaktera da čovjeka dovede na pravo mjesto.

Zašto je odlučio slijediti primjer svetog Franje?

Ono što je kod svetoga Franje prisutno, a koje mislim da svaki franjevac treba u sebi imati, to je zanesenost Bogom i želja da vršim volju Božju u malenositi. To je ono temeljno kod svetog Franje: gdje sam ja malen, a svi oko mene su moja braća koju gledam kao važnije od sebe, vrijednije od sebe. To je priznavanje neke realnosti, priznavanje vlastite ograničenosti i odricanje od bilo kakve oholosti.

Je li pokušavao obuhvatiti Boga?

Mislim da bi svaki čovjek htio možda na neki način preuzeti kontrolu nad Bogom. To je ono kad svaki puta nešto molimo, nešto nam je jako važno i onda se razočaramo ako Bog to ne prihvati, ako ne učini onako kako smo mu mi rekli da bi trebalo. To je već neka želja da obuhvatimo Boga. U molitvi vidimo vlastitu dimenziju, a Bog vidi puno šire. On vidi moju prošlost, sadašnjost i budućnost. Vidi prošlost, sadašnjost i budućnost cijeloga svemira i na temelju toga odgovara na moju molitvu. Zato treba Bogu ostaviti da napravi onako kako najbolje zna jer sigurno zna bolje od mene.

O Bogu blizom, ali dalekom koji uvijek ostaje tajna

Bog uvijek ostaje tajna i bila bi stvarno greška pokušati ukloniti tajnu u odnosu prema Bogu. Kao što je greška i pokušati ukloniti tajnu u odnosu prema drugoj osobi. Svaka druga osoba mi ostaje u nekim svojim sferama tajna.

Kako kao kršćanin biti privlačan drugim ljudima?

Ne prilagođavati se drugim ljudima u svemu. Mislim da trebamo učiti od Boga i to kroz onu prizmu koju imamo, prizmu Isusa Krista. Na koji način je on privlačio ljude, gdje je on uvijek bio u istini, a gdje je znao pristupiti i grešnicima, carinicima, preljubnici. Znao je prepoznati ne toliko čovjekov grijeh, to je ostavljao po strani, nego mogućnost čovjeka da se promjeni. Kao što je rekao onaj preljubnici: “Idi i ne griješi više”.

Posebno iskustvo pustinje je osobito noću kad spavate u vreći za spavanje, bez šatora pod vedrim nebom. Kad tako spavate onda vidite kako ste, kako pjesnik kaže, maleni pod zvijezdama, koliko ste stvarno na Božjem dlanu i o Njemu ovisite.

Svatko od nas je pozvan prepoznati kod drugih tu mogućnost i to može drugima biti privlačno. Meni je lijepo kako i papa Franjo govori od početka svoga pontifikata. Već je u njegovoj pobudnici “Radost evanđelja” prisutan taj poziv da crkva bude privlačna. To ne znači napustiti istinu, nego istinu komunicirati na taj način da bude privlačna.

O znanosti i vjeri.

Vjera bez sumnje nije vjera, inače bi bila znanje. Sumnje uvijek ima u vjeri. Pravi vjernik je onaj koji će znati postavljati si pitanja, koji će stalno tragati, ali koji će biti iskren i znati stati pred Boga i nekad reći: “Evo ne znam, ali vjerujem Bogu.”

Znanost mi pomaže kroz razumijevanje Svetog pisma. Mogu bolje razumjeti zašto nešto piše kako piše, zbog čega je neki događaj opisan u Svetom pismu. To si onda mogu bolje protumačiti. Ali, puno je važnije kakav odnos imam prema vjeri, prema tom traganju u životu.

Pavao: Dobar sam boj bio. Kakav boj fra Darko Tepert bije?

Ima puno stvari koje čovjek može na sebi promijeniti. Evo ja stalno imam osjećaj da sam negdje na početku. Nikako da se odlijepim od nekih svojih problema koje nosim sa sobom. Tako da neki boj bijem. Nastojim, onako kako kaže Pavao, stavljajati na sebe kacigu spasenja, noseći onaj tip vjere ili opremu, kako on tamo nabraja, koja je zapravo Božja oprema.

Nastojim se zaogrnuti Božjom snagom u tom boju, da ne zaboravim da se tu ne borim samo ja nego da je On glavni borac u tome. Glavno oružje koje nam stavlja u ruke je mač vjere i Duha Svetoga. Ta slika je vojnička. Mač nije neki mač koji bi probadao, da bi netko bio raskrvavljen, nego je to mač Božje riječi. Vraćam se na ono nježno što pomalo mijenja čovjeka. Dvosjekli mač o kojem govori poslanica Hebrejima prodire u dubinu i čovjeka pomalo mijenja. Ali uvijek traži pristanak. Vjere nema na silu.

Dojmovi iz Jeruzalema.

Dojmio me se život Crkve koja kroz stoljeća nosi tradiciju onih prvih hodočasnika na Isusov prazan grob. Iskustvo dolaska na prazan grob koje žele iskusiti hodočasnici do naših dana, to je nešto što mi je uvijek snažno govorilo o Svetoj Zemlji. Živio sam blizu Isusovog groba, na samom Isusovom grobu sam proslavio svoju prvu svetu misu. To mjesto mi je značajno u životu, kao i toliki hodočasnici koji su kroz povijest tamo dolazili. Koliko je suza izliveno na tome grobu, koliko molitava, koliko zahvala? To je nešto toliko moćno.

Drugo što mi je važno je sama zemlja, krajolici. Volio sam hodati Svetom Zemljom, otići u pustinju s vrećom za spavanje. Posebno iskustvo pustinje je osobito noću kad spavate u vreći za spavanje, bez šatora pod vedrim nebom. Kad tako spavate onda vidite kako ste, kako pjesnik kaže, maleni pod zvijezdama, koliko ste stvarno na Božjem dlanu i o Njemu ovisite.

Što nas priječi da iskusimo Božju ljubav i budemo sretni?

Čini mi se da je najveća zapreka naša ograničenost, ograničenost našeg pogleda gdje oko sebe vidimo samo nešto i mislimo da je to sve. Bog gleda drugačije i mislim da je jako važno da čovjek zna sebe prepoznati u Božjem pogledu.

Ima jedna lijepa rečenica koju je izrekla Simone Weil, francuska filozofkinja i židovka, simpatizerka kršćanstva, a koja je uvijek ostala židovka. Ona je rekla da joj se čini da je jedna istina kršćanstva možda najviše zanemarena – istina Božjeg pogleda. I onda kaže da je to onaj pogled u kojem zaručnik promatra zaručnicu, a zaručnica su u tom pogledu prepoznaje.

Treba dopustiti Bogu da me gleda, prepoznati se u tom Božjem pogledu i vidjeti kako me On razumije, kako shvaća moje teškoće, moje probleme pa i moju grešnost. Taj pogled nije nasilan, nije indiskretan kakvi su nekad naši pogledi. Taj pogled razumije i mogu mu reći: “Da!”

Kada tako gledamo druge ljude, događa se promjena i tu susrećemo Boga. Zato je jako važna slika milosrdnoga Boga.

Intervju s fra Darkom Tepertom pogledajte u videu:

Izvor: https://hkm.hr