Fra Bonaventura Duda o bl. Ivanu Duns Scotu

BogoslovPosted by

Sve je sinove i kćeri sv. oca Franje silno obradovala vijest da je papa Ivan Pavao II. 6. srpnja 1991. godine – nakon pomnih provjera – potvrdio «glas svetosti i herojske kreposti bl. Ivana Duns Skota kao i kult koji mu je od davnine iskazivan».

Dug je bio i krivudav put kroz stoljeća dok je naš blaženik dočekao to najviše crkveno priznanje. Umro je vrlo mlad, pa su njegova djela do nas došla u mnogo prijepisa. Trebalo je stoga najprije prirediti njihovo kritičko izdanje da se može utvrditi njegov nauk. U tom je najodlučniju ulogu odigrao Hrvat fra Karlo Balić (1900.-1977.) sa svojom Skotističkom komisijom u kojoj su s njim radili vrli učenjaci naše Splitske franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja (fra Petar Čapkun-Delić, fra Ivan Jurić, fra Stanko Bušelić i fra Luka Modrić).

Ivan Duns Skot rodio se u Škotskoj, u gradiću Duns, oko 1265. godine. Ljubav je prema Franjevačkom redu baštinio u obitelji koja se dobrotvorno iskazala već u dočeku prvih franjevaca u Škotsku. U Red ga je primio ujak fra Ilija Duns, tada vikar mlade Škotske franjevačke pokrajine. Prvi siguran podatak o njemu nalazimo u službenim zapisnicima o svećeničkim ređenjima u biskupiji grada Lincolna: 17. ožujka 1291. godine zaredio ga je biskup Oliver Sutton. Ubrzo potom predaje teologiju u Cambridgeu i Oxfordu. Potom ga poglavari šalju na sveučilišni studij u Pariz gdje je već 1302. godine profesorom. Iskazao se u velikoj raspravi u dokazivanju da je blažena Djevica Marija bez grijeha začeta – Imakulata. Već su ga tada okitili naslovom «Doctor subtilis – Oštroumni naučtelj».

U oštrom sporu između pape Bonifacija VIII. i francuskoga kralja Filipa Lijepoga, vjeran Pravilu sv. Franje o podložnosti sv. Rimskoj Crkvi, Duns Skot godine 1303. uskraćuje potpisati kraljev apel protiv pape. Stoga je morao napustiti Pariz, kamo se vraća već 1305. godine i nastavlja svoj profesorat. No već 1307. godine, iz nepoznatih razloga, ponovno seli iz Pariza u Köln gdje je u vrlo kratko vrijeme stekao veliko ime. Umro je, vele, nakon žestoke teološke rasprave, po svoj prilici od upale pluća, 8. studenoga 1308. godine. Grob mu se i danas nalazi u crkvi franjevaca konventualaca u Kölnu. Tu je papa Ivan Pavao II. na svom apostolskom putu u Njemačku 1980. godine pohodio njegov grob i nazvao ga «Kulom vjere». Već je sv. Bernardin Sijenski (+1444) nastojao oko njegove beatifikacije, što se kroz stoljeća ponavljalo u mnogo navrata. U tom su osobito važni dijecezanski procesi koji su početkom 18. stoljeća održani u talijanskom gradu Noli i u Kölnu.

Suvremene su teološke prouke pokazale da je bl. Ivan Duns Skot teološki najprodornije i najsavršenije izrazio osobite ideale sv. Franje: Franjinu pobožnu predanost Isusu Kristu, utjelovljenoj i raspetoj Riječi Božjoj, njegovu žarku odanost Bezgrešnoj Djevici, Imakulati, te bespogovornu odanost papi kao Kristovu namjesniku na zemlji.

Ivan Duns Skot na svoj način zaključuje tzv. zlatno doba skolastike XIII. stoljeća koju osobito predstavljaju dvije škole, dominikanska sa sv. Tomom i franjevačka sa sv. Bonaventurom i bi. Ivanom Duns Skotom. Obje su izrazito kršćanske, u velikim potezima podjednake, ali ipak osjetljivo različite u nekim teškim filozofskim i teološkim pitanjima. Tako je prvo teološko pitanje: proniknuti zašto se Sin Božji utjelovio. Po sv. Tomi i njegovim sljedbenicima – isključivo da bude Otkupitelj Adamovih potomaka od grijeha. Po Duns Skotu i franjevačkoj školi – da i nije bilo Adamova grijeha, Sin bi se Božji utjelovio da Adamov rod uzdigne do najviših visina božanskoga plemstva. Drugo je slično pitanje više filozofsko: U čemu je vrhunsko dostojanstvo čovjekovo? Po sv. Tomi i dominikanskoj školi – u razumu i, dosljedno, u čovjekovoj spoznajnoj moći. Po Duns Skotu i franjevcima – u volji i, dosljedno, u čovjekovoj moći ljubiti.

No najosobitija je zasluga Ivana Duns Skota što je već u ono doba najodlučnije ustao u obranu izvanredne povlastice Blažene Djevice Marije: da je Marija u prvom času svoga zemaljskoga postojanja, kad je iz zagrljaja sv. Joakima i Ane začeta, zbog predviđenih zasluga Kristova otkupljenja, sačuvana od svake ljage istočnoga grijeha. Tu je istinu svete vjere, koja se kroz stoljeća polako izvijala u kršćanskom vjerovanju, a kojoj su osobiti predvodnici tijekom povijesti bili franjevci, svečano proglasio papa Pio IX. u bazilici sv. Petra u Rimu, 8. prosinca 1854. godine. Nakon toga su, kao neka potvrda s neba, uslijedila i Lurdska ukazanja od 11. veljače do 16. srpnja 1858. godine. Taj se blagdan slavi kao Bezgrešno Začeće ili, po latinskom, Imaculata – devet mjeseci prije Male Gospe, Marijina rođendana.

Kult bl. Ivana Duns Skota, uvriježen kroz stoljeća u Franjevačkom redu, svečano je potvrdio i protegnuo na cijelu Crkvu papa Ivan Pavao II. u bazilici sv. Petra u Rimu, 20. ožujka 1993. godine. U prigodnoj homiliji Sveti ga je otac nazvao «pjesnikom Utjelovljene Riječi i braniteljem Bezgrešnog Začeća Marijina«.

O značenju Ivana Duns Skota u pismu pape Pavla VI. Alma parens – Slavna majka znamenitih muževa, Engleska, čitamo:

Duh i ideal sv. Franje Asiškoga krije se i vrije u djelima Ivana Duns Skota, koji je, podređujući znanje dobrom življenju, postigao da u njegovim djelima živo diše serafski duh Asiškoga Patrijarha. Dokazujući prednost ljubavi nad znanjem, ističući sveopće prvenstvo Krista, toga Božjeg remek-djela, proslavitelja Presvetoga Trojstva, Otkupitelja ljudskoga roda, Kralja u naravnom i nadnaravnom redu, kojem uz bok blista iskonska ljepota Bezgrešne Djevice, Kraljice svemira, Duns Skot divno osvjetljuje vrhunce Evanđeoske objave, kako su ih posebno sv. Ivan i sv. Pavao vidjeli, gdje veličanstveno lebde u Božjim osnovama spasenja…

Oštroumni naučitelj, izgrađujući svoju teodiceju na dvama osnovnim principima Sv. pisma, koji govore o Bogu, to jest: «Ja sam onaj koji jesam» i «Bog je ljubav», divno i vrlo uvjerljivo razvija nauk o onome koji je «neizmjerna istina i neizmjerna dobrota«, «prvi uzrok», «prva svrha svake stvari«, «prvi po izvrsnosti u svakom pogledu», «more svake savršenosti« i «ljubav po svojoj biti».

Duns Skot bez sumnje je bio teolog koji gradi jer ljubi, i koji ljubi stvarnom ljubavlju kojoj je ime «praxis», kako on to sam označuje, kad veli: «Dokazano je da je ljubav prava praksa.«

fra Bonaventura Duda

Izvor: Bitno.net

Foto: https://www.ilcattolico.it