Kršćani su iz grčke antike preuzeli filozofiju, ali ne i teologiju. Filozofija ima svoj pojam Boga, koji je dobiven zahvaljujući snazi filozofskoga uma, svima nama zajedničkoga. Kršćanska se teologija temelji na vjeri u ono što je Bog rekao o samome sebi, Karl Rahner bi rekao, na Božjem samosaopćenju, dakle, na Božjoj samoobjavi. Filozofskim umom dolazimo do općenite i apstraktne spoznaje Boga, a teologijom – koja nastoji razumjeti vjeru – do posebne i konkretne spoznaje Boga. U filozofiji postoji apstraktni odnos prema pojmu, prema misli, a u teologiji postoji odnos prema živome Bogu. Za Škota je ens (biće kao biće) zajednički nazivnik filozofije i teologije. On je utemeljitelj metafizike kao ontologije, umjesto dotadašnje metafizike kao onto-teologije.

         Za Škota je biće sve ono što nije u proturječju s bitkom. Od bića kao bića Škot ide prema konačnom biću (ens finitum) i prema beskonačkom biću (ens infinitum). Sva su bića konačna, a samo je Bog beskonačan. Prema tome, iz perspektive bića kao bića Škot dolazi do pojma Boga kao beskonačnog bića. On razlikuje vjeru i znanje, ali ih ne rastavlja, nego ih povezuje, jer se uzajamno pretpostavljaju.

         Važno je istaknuti da u Bibliji Bog govori jezikom ljudi, tj. jezikom koji ljudi mogu razumjeti svojim prirodnim umom. Škot kaže: cognoscere per rationem naturalem (spoznati prirodnim umom). Prema Škotu, ens infinitum (beskonačno biće) je najprimjereniji pojam Boga do kojega je filozofija mogla doći. Po tome se Škot razlikuje od velike većine teologa srednjega vijeka, također i od Augustina, koji je govorio: „Omnis creatura mutabilis, solus Deus immutabilis“ (Svako je stvorenje promjenjivo, samo je Bog nepromjenjiv).

         Škotov filozofski pojam Boga ens infinitum nastao je na podlozi Božje objave, jer u Izl 3,14 Bog odgovara Mojsiju: „Ja sam onaj koji jesam.“ Bog se naziva ens (biće). Što to znači? Kod Škota je biće, kako smo rekli, sve ono što nije u protuslovlju s bitkom, a to znači kad kažemo da je Bog biće, da to a priori ne protuslovi bitku. Time sadržajno nismo ništa kazali o Bogu, o njegovoj biti, nego samo da Bog jest, da postoji i da to ne uključuje protuslovlje s bitkom. Tko je Bog, to se pitanje postavlja tek u teologiji. U filozofskom poimanju Boga važna je, dakle, razina bitka, ona razina koja nam je svima zajednička: i vjernicima, i nevjernicima. Time da je Bog biće postižemo najširi zajednički horizont. Filozofi su se uvijek slagali da postoji jedan prvi princip, ali su taj prvi princip shvaćali različito. Jedni su mislili da je to vatra, drugi da je voda itd.

         Da je Bog biće, tim se pojmom postiglo mnogo: postiglo se najveće moguće zajedništvo, ali sadržajno se nije postiglo skoro ništa. Pojam ens naprosto je jednostavan pojam. O toj stvarnosti koja se tim pojmom označuje može postojati potpuna spoznaja ili nikakva. Moguća su dva uzajamno protuslovna iskaza: nešto jest ili nešto nije. Očita istinitost ovoga pojma i njegova usmjerenost na bitak omogućuje mu da stupi u odnos s drugim pojmovnim sadržajima. Tako i s pojmom konačan i s pojmom beskonačan. Ono in ima privativno značenje: ne konačan, beskonačan, neograničen. O toj posljednjoj, beskonačnoj stvarnosti naš um može misliti samo privativno; zapravo, može reći samo ono što Bog nije. Takav je pojam Boga bio u skladu s tadašnjom Aristotelovom teorijom znanosti. Škot se na taj način odvaja od grčke filozofije i ističe da Bog nije konačno biće; on je zapravo Ne-biće. Time Škot ističe Božju transcendenciju, ontološku razliku između Boga i svih ostalih bića. On je NE, tj. granica. Time se došlo do granice konačnoga i do početka NE-konačnoga. U Raspravi o prvom principu Škot kaže: Omne finitum est excessum (svako konačno biće je nadiđeno, transcendirano).

         Na navedeni način Škot inaugurira ontološku razliku između konačnih bića i Boga kao beskonačnog bića. Ovdje beskonačno ne znači da je Bog najviše biće među drugim bićima (to bi bila idolatrija), nego da Bog bitno nadilazi druga, konačna bića. Time Škot prelazi u teologiju, u kojoj se dokazuje da Bog nije samo beskonačno dobro, nego i bonum commune (zajedničko dobro), a to znači da nema privatnoga Boga. Zatim Škot dokazuje da je Bog bonum honestum (dobro koje je dostojno štovanja), bonum communicativum (dobro koje nam se saopćava iz svoje slobode) i bonum beatificum (dobro koje nas spašava, usrećuje i čini blaženima). Umom se dolazi do apstraktne spoznaje Boga, a ljubavlju se uspostavlja živa relacija s Bogom, koji nas usrećuje.

Treba spomenuti da su pape Pavao VI, Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. ukazali na originalnost Škotove misli. Najbolje se to vidi po tome ako se sjetimo da je papa Leon XIII. u enciklici Aeterni Partis godine 1879. zagovarao obnovu skolastike, pritom uopće ne spominjući Duns Škota. Za razliku od Leona, Pavao VI. u svom pismu Alma parens 1966. piše da je Škot intelektualni gigant i glavni predstavnik Franjevačke škole te da je nadmašio serafskoga učitelja Bonaventuru.

Papa Ivan Pavao II. 6. 7. 1991. – nakon pomnih provjera – potvrdio je „glas svetosti i herojske kreposti bl. Ivana Duns Škota kao i kult koji mu je od davnine iskazivan“. Kult bl. Ivana Duns Škota svečano je potvrdio i protegnuo na cijelu Crkvu papa Ivan Pavao II. u bazilici sv. Petra u Rimu 20. 3. 1993, gdje sam i ja bio prisutan. U prigodnoj homiliji Sveti ga je Otac nazvao „pjesnikom Utjelovljene Riječi i braniteljem Bezgrešnog Začeća Marijina“.

Papa Benedikt XVI, u povodu 700. obljetnice Škotove smrti (2008), piše kako je Škot dao primat slobodnoj volji, ističući time da je Bog prije svega ljubav. Svaki čin koji izvire iz slobode Škot naziva praksom, a ljubav je najsavršeniji oblik prakse. Tu ljubav Škot ima pred očima kad teologiju svodi na praktičnu znanost. Budući da je Bog Ljubav, on iz svoje slobode šalje zrake dobrote svome cjelokupnom stvorenju. Time je teolog Joseph Ratzinger revidirao svoje prvobitne teze o Škotu kao zastupniku teološkoga voluntarizma. Inače, stoljećima su se te zablude o Škotu ponavljale, posve neutemeljeno. Jer, Škot u svojim djelima stalno ističe da sloboda izbora nije slijepa, što znači da sloboda izbora uključuje ne samo slobodnu volju, nego i spoznaju. Citiram Škota: „Ita quod liberum arbitrium complectitur illas duas potentias, scilicet intellectum et voluntatem“ (Tako da sloboda izbora obuhvaća ove dvije moći, naime, intelekt i volju).

Već je spomenuto da je kod Škota ljuba najviši oblik prakse. A time se izražava ono što je Franjo Asiški rekao, naime, da treba gol nasljedovati gologa Krista (nudus nudum Christum sequi).

         Studentima Franjevačke teologije želim da što bolje razviju te dvije svoje sposobnosti: intelekt i volju, tako da budu nosioci uma i ljubavi prema Bogu i bližnjemu. U tome neka im je od pomoći djelo i život bl. Ivana Dunsa Škota.

mons. dr. Marko Semren