Ne želimo sudjelovati u ‘grijehu šutnje’

BogoslovPosted by

Je li poželjno društvo u kojem sloboda jednih znači jaram drugima? Jedno zapušteno dijete kao preduvjet sreće grada? Zahvalni smo ženama koje nam svojim pismima otvaraju oči koliko nedosljednost crkvenih ljudi pogađa ionako potlačene radnike

Franjevački institut za kulturu mira pokrenuo je ove godine Dane socijalne zauzetosti. U tom je okviru pokrenuo i osnivanje Hrvatskoga saveza za nedjelju. Razloge smo saželi u Izjavi o potrebi konsenzusne demografske strategije i reguliranju radnih odnosa u službi demografske revitalizacije Hrvatske. Koliko je tema slobodne nedjelje važna, vidi se i po tome što je dospjela u medije brže i intenzivnije nego što smo se mogli nadati. Na žalost, neki su mediji preoblikovali bilo naše namjere, bilo naše izjave. Franjevački je institut relativno mala udruga. Do slobodne nam je nedjelje stalo ne zato što je mi nemamo, naprotiv – imamo je. Ne samo nedjelju nego i vikend. Da sutra nekim čudom svi u Hrvatskoj dobiju slobodan vikend, nama se u Franjevačkom institutu za kulturu mira ne bi ništa promijenilo. Stalo nam je zbog drugih razloga. Opažamo kako je društvo pristalo na to da za slobodu kupovanja nedjeljom zatvori jedno ili oba oka za one koji slobodnu nedjelju nemaju nikada. Na to je šutke pristao veliki dio društva, a jednim dijelom i Crkva. Istraživanja pokazuju da se ljudi ne slažu s takvim stanjem, a ipak ne postoji neki jasan i vidljiv otpor ili volja za promjenom.

Američki filozof Michael J. Sandel u svojoj knjizi Pravednost navodi priču o sretnom gradu iz pripovijetke Oni koji napuštaju Omelas, autorice Ursule K. Le Guin. Grad je mjesto u kojem su svi sretni. U njemu nema ni kralja ni robova, ni reklama ni burze. U njemu vlada najveća sreća svih njegovih građana. No, sreća tog grada ovisi o jednom djetetu. Ono je slaboumno, neuhranjeno i zanemareno. Zatvoreno je u jednoj sobi bez prozora i vrata. “Svi oni znaju da to dijete postoji, ljudi Omelasa… Svi oni znaju da ono mora biti tamo… Svi oni shvaćaju da njihova sreća, ljepota njihova grada, nježnost njihovih prijateljstava, zdravlje njihove djece … pa čak i obilje njihove žetve i blagost vremena njihova podneblja u potpunosti ovise o odvratnom jadu tog djeteta… Kad bi s toga sramotnog mjesta izveli dijete na sunce, očistili ga, nahranili i utješili ga, to bi doista bilo dobro; ali kad bi se to učinilo, tog dana i sata sve bi blagostanje, ljepota i uživanje Omelasa nestali i propali. To su bili uvjeti.”

Jad jednoga djeteta uvjet je za sreću jednoga grada. Je li to dopustivo? Sloboda kupovanja svih sedam dana moguća je uz uvjet da jedan mali dio nikada nema slobodne nedjelje. Je li to dopustivo? Je li to poželjno u pravednom društvu? Mi mislimo da nije. I mislimo da ima dobrih rješenja. I znamo da ona postoje u nekim zemljama. Dobra su rješenja da nitko ne mora biti osuđen na rad svake nedjelje. Zahvalni smo medijima jer su svojim različitim reakcijama pokazali da je tema važna. No, neki među njima predstavljaju Savez za nedjelju kao ponovnu crkvenu akciju za traženja zabrane rada nedjeljom.

Stoga nam valja pojasniti više stvari.

Franjevački institut dio je Crkve, ali nije Crkva. Niti je ikada predstavljao Crkvu niti je imao ambicija da ju predstavlja. Činimo male stvari iz velikoga programa socijalnoga nauka Crkve.

I znamo da je to nedovoljno i sitno. Ne znamo koliku podršku u Crkvi imamo. No, znamo da slika nije blistava. Otkad smo pokrenuli pitanje slobodne nedjelje, stižu nam pisma koja najčešće pišu žene koje rade na blagajnama velikih trgovačkih centara: neke nemaju nikada slobodno nedjeljom. Neke rijetko. Njihove obitelji pate. Osjećaju teški jaram na koji je društvo pristalo u ime slobode kupovanja. No, najviše ih boli kada im nedjeljom na blagajnu dođe svećenik ili časna sestra. Tada im se njihovo stanje zarobljenosti učini konačnim i nepromjenjivim.

Ako ni predstavnici Crkve ne odolijevaju slobodi kupovanja, misle one, nema nam više spasa. One su dobro razumjele što je iskonsko obilježje čovjeka i koje je temeljno poslanje Crkve – sloboda. Sloboda kupovanja za sve u svako doba! Sjajno! Zašto ne ta ista sloboda i za sve one koji su prisiljeni raditi nedjeljom? Je li poželjno društvo u kojem sloboda jednih znači jaram drugima? Jedno zapušteno dijete kao preduvjet sreće grada? Zahvalni smo ovim ženama koje nam svojim pismima otvaraju oči koliko nedosljednost crkvenih ljudi pogađa ionako potlačene radnike.

Zabrana rada nedjeljom? Nismo izišli s idejom zabrane niti je propagiramo. Razlog je
jednostavan: dočim netko kaže da je za zabranu, ustaju vojske onih koji su za slobodu. Pa onda ako hoćete dobiti vojske boraca za slobodno društvo, svoga protivnika morate prikazati kao borca za zabranu. Tako nas neki mediji prikazuju. Borci za zabrane. Pretvaraju Hrvatsku u zemlju zabrana. A oni su za slobodu. S njima će Hrvatska biti slobodna zemlja! Naravno, ako zaboravi na zatvoreno dijete u podrumu bez prozora i vrata!

Inicijativu smo počeli s mišlju da je ljudima potrebna slobodna nedjelja. I to svima. I društvu kao takvom. Slobodni dan u tjednu ne može zamijeniti slobodnu nedjelju. Jer u nedjelju su i drugi slobodni pa se s njima može u planinu, na more, na izlet ili kamo s društvom. Samo nedjeljom cijela obitelj može biti zajedno. Mogu u crkvu ako mi se ide ili trčati šumom ako mi je do svježega zraka.

Slobodno društvo se poznaje po tome koliko slobode omogućuje pojedincima i zajednici. Mi mislimo da je takvu društvo moguće. I uvjereni smo da je moguće naći dobro rješenje pa da oni koji nedjeljom rade u korist slobode budu nagrađeni pravednom plaćom. I da budu zadovoljni, a ne frustrirani, očajni i beznadni. Neki kažu da su trgovački centri zamijenili crkve kao nedjeljna okupljališta i da nema povratka natrag. Izvrsno! Zašto ne omogućiti okupljanje i onima koji nedjeljom rade u trgovačkim centrima? Zar oni nemaju pravo na nedjeljno druženje? Zašto im taj rad nije plaćen? Zašto im nedjeljom nisu na raspolaganju ustanove koje im mogu omogućiti miran rad: vrtići i jaslice? Jesu li te žene naše zapostavljeno i zarobljeno dijete koje cijelom narodu jamči sreću kupovanja nedjeljom?

I još nas je nešto ponukalo na ovu inicijativu. Sram i stid: sram pred ljudima koji žive u susjednim državama koje su socijalno osjetljivije od našega društva. Sram što šutimo o zapuštenoj zemlji, što i ne reagiramo na odlazak mladih ljudi iz zemlje, što mlade obitelji ne mogu u svojoj zemlji, slobodno donositi odluku o tome kada će i koliko djece imati. Sram što o tom odlučuju trgovački lanci koji se brinu samo za zaradu. Sram što slušamo pohvale o papi Franji, a tako lako gazimo sve što on govori o slobodi čovjeka: „Politika ne smije biti podređena ekonomiji“, kaže Papa jasno u enciklici Laudato si (LS 189), a mi promatramo kako profit gospodari životima nezaštićenih ljudi.

Mi u Institutu ne želimo sudjelovati u grijehu šutnje (papa Franjo) i učinit ćemo što možemo da zapušteno dijete izvedemo vani na sunce. Sreća svih ne smije ovisiti o nesreći nekih. Kao što je sv. Franjo ukrotio zvijer iz Gubbija i naše društvo mora biti u stanju ukrotiti zvijer koja u ime jedne posve minorne slobode kupovanja nedjeljom krade drugima osnovnu slobodu nedjeljnoga zajedništva.

Možda je ovo podsjećanje na mitskog vuka, tu zvijer iz Gubbia i mogućnost pomirbe koja se nekim čudom dogodila Franjinom prisutnošću pravi zadatak Franjevačkog instituta za kulturu mira.

fra Ante Vučković | Bitno.net