Nebo strpljive voli

BogoslovPosted by
Tumaram bez cilja, misao tupa. 

Ulažem napor posljednjih snaga i kriknu duša moja:

– Gospode, gdje se nalazim?

U pustinji?

– U pustinji!

– Reci mi, molim Te, kako da ovako umorna, pronađem put k Tvome Putu?

– Hodeći!

– Zar i padajući?

– Da, i padajući i posrćući i puzeći…

– A izranjenost mojih nogu?

– Važno je ići i važno je ne vraćati se natrag.

Idi, hodi, jednom ćeš dostići i stići.

– Ali kako da saznam, je li ovo put koji vodi k Dobru?

– Hodeći, nikako drugačije.

Hodeći ćeš otkrivati staze koje su ti već znane, hodeći ćeš naići na Blizinu koju slutiš, hodeći me možeš naći.

Jer i ja sam u hodu. Ja, koji te tražim i koji bdijem nad tvojim korakom.

– A što s mojom umornošću?

Ja bih zastala (ponekad i stala), da se odmorim i čekam.

– Čekajući se ne ide, stojeći se ne osvaja prostor, ne prevaljuje Put.

Umornost može varati. Pokušaj ići, hod neka te odmara, opusti se. Nauči se odmarati u hodu…

– A noć, divlje zvijeri, utvare?…

– Ne boj se! Vjeruj! Budi hrabra! Ta svaki je tvoj korak dar, svaki napor milost.

Na tebi je da prihvatiš ili ne prihvatiš; i da kreneš, da se odlučiš.

To je tvoje, to sam ostavio tebi: slobodu da biraš, da izabereš stajanje ili hod…

– Biram hod!!! Biram umor, biram križ i samoću.

I pustinju i tmine i strah biram.

Biram sve što vodi k Tebi: makar izgledalo da nikakva smisla nema makar izgledalo da put ovaj i ne vodi k Dobru makar mrklina bila tamna kao grijeh makar sve izgledalo privid…

Biram hod!!! Jer Ti si u Hodu – k meni, A ja u hodu – k Tebi !!!