Posted by Ulažem napor posljednjih snaga i kriknu duša moja:
– Gospode, gdje se nalazim?
U pustinji?
– U pustinji!
– Reci mi, molim Te, kako da ovako umorna, pronađem put k Tvome Putu?
– Hodeći!
– Zar i padajući?
– Da, i padajući i posrćući i puzeći…
– A izranjenost mojih nogu?
– Važno je ići i važno je ne vraćati se natrag.
Idi, hodi, jednom ćeš dostići i stići.
– Ali kako da saznam, je li ovo put koji vodi k Dobru?
– Hodeći, nikako drugačije.
Hodeći ćeš otkrivati staze koje su ti već znane, hodeći ćeš naići na Blizinu koju slutiš, hodeći me možeš naći.
Jer i ja sam u hodu. Ja, koji te tražim i koji bdijem nad tvojim korakom.
– A što s mojom umornošću?
Ja bih zastala (ponekad i stala), da se odmorim i čekam.
– Čekajući se ne ide, stojeći se ne osvaja prostor, ne prevaljuje Put.
Umornost može varati. Pokušaj ići, hod neka te odmara, opusti se. Nauči se odmarati u hodu…
– A noć, divlje zvijeri, utvare?…
– Ne boj se! Vjeruj! Budi hrabra! Ta svaki je tvoj korak dar, svaki napor milost.
Na tebi je da prihvatiš ili ne prihvatiš; i da kreneš, da se odlučiš.
To je tvoje, to sam ostavio tebi: slobodu da biraš, da izabereš stajanje ili hod…
– Biram hod!!! Biram umor, biram križ i samoću.
I pustinju i tmine i strah biram.
Biram sve što vodi k Tebi: makar izgledalo da nikakva smisla nema makar izgledalo da put ovaj i ne vodi k Dobru makar mrklina bila tamna kao grijeh makar sve izgledalo privid…
Biram hod!!! Jer Ti si u Hodu – k meni, A ja u hodu – k Tebi !!!