Posted by Jedna posebna pojava u njegovu duhovnom vodstvu bila je i ta što je znao biti prisutan - nazočan u nekim časovima i poslovima - kraj tebe... Bilo je to koji put da nas ukori, drugi put da nas obodri i slično. Sve to držim da je bio plod njegove ljubavi i nadnaravne brige tog od Boga obdarenog vođe duša.
Fra Ante me je pratio izbliza i izdaleka na cijelome mom životnom putu. Nosio me je duboko u svojoj duši, nikad me nije zaboravljao, ljubio me je više od svih bića na svijetu. Izgovarao mi je riječi utjehe ne "izvana" već "iznutra". Te su riječi izvirale iz same njegove duše. Moja patnja postala je njegova patnja. Ali on je u moju dušu ulijevao i radost, optimizam, vedrinu. Nisam sam, imam nekoga tko me voli, tko me nikada neće ostaviti. Da, fra Ante je bio vjeran živim osobama ne nekoj doktrini, ne nekom sistemu, ne nekoj filozofskoj koncepciji... Njegova vjernost nadmašuje granice ljudskih normi i u njoj se osjeća prisutnost bezgranične božanske ljubavi.
Danas ima mnogo onih koji govore da ne treba duhovnog vodstva, da ono čovjeka sputava i ne daje mu mogućnost da dođe do izražaja njegova volja, njegova ličnost, te on gubi samostalnost.
Najviše me je privukla njegova dobrota, zauzetost za dušu i njezin napredak, jednostavnost ulaženja u svaki problem, u sve pore duhovnog, ali i briga za tjelesno dobro, njegova jednakost u postupcima - nikada nije nekoga pretpostavljao drugome. Jednako se brinuo za kućnu pomoćnicu, radnika kao i za intelektualca dajući svakome punu mjeru onoga što je dotična duša trebala. Druga činjenica, koja me je privukla i činila mi se presudno važnom - on nikada nije ukalupljivao ljude nego je zajedno s njima tažio njihov put, ono što Bog od njih hoće, a ne ono što bi se čovjeku svidjelo da od te osobe postane.
Ničija slabost ni zloća nije bila zapreka da mu pomogne, a niti predmet njegove osude. Sve je razumio, sve opravdavao, sve opraštao, samo ako je vidio iskricu želje za dobrom i popravkom. Za jednu mladu djevojku, koja ga nije htjela poslušati u nekim stvarima, pisao je: "Još ću joj jednom pisati lijepo, očinsko pismo. Ako neće, moram prekinuti sve s njom, jer će drugi bolje s njom znati postupati:" To je bio prvi i jedini put da je spomenuo "prekidanje" s kojom osobom, ali i opet uz ponizno obrazloženje "jer će drugi bolje s njom znati postupati". No nije ni tu prekinuo, nego se ustrajno borio za tu dušu dok nije sama uvidjela svoje stranputice.
Neobično je volio čovjeka i imao shvaćanje za njegove devijacije i nekoć mi se činilo da on zlo ne vidi i da ga zlo ne iritira u mjeri u kojoj sam očekivao. On je vjerovao da i čovjek zmija može postati čovjek golub pa zato kod takvih razmišljanja gdje su argumenti za milost bili jako škrti i nikakvi on je ipak nastavljao: "Treba se boriti, treba u čovjeku otkriti dobro, treba zlo pretvoriti u dobro, obratiti." Da, on je vidio zlo, bez svake sumnje, no on je u čovjeku vidio bolje od svih onaj atom dobra i veću mogućnost da ga pokrene. Njegov pristup zlu je bio drugačiji i zato ga i nije tako iritiralo, jer je želio i vjerovao "da će biti bolje" i onda kada je vidio samo jedan atom koji je nešto obećavao u milijunima atoma koji su davno bili truli.
Najžalosniji je bio kada bi neki njegov penitent ispao nezgodno pred drugima - bilo bi mu tada žao da netko o dotičnom loše misli. Nije bio osjetljiv kada bi tko njega povrijedio, ali je jako pazio da ne bude povrijeđena ljubav među ljudima.
"Mrzite li koga?" U taj čas sjetila sam se da mrzim one koji su mi nanijeli veliku nepravdu. Moj je muž naime izgubio službu i nije mogao nigdje dobiti državnu službu. U to vrijeme moj muž nije išao u crkvu. Pater mi je na to rekao da se ne smije mrziti, da to ne valja, nego da treba sve to prepustiti dragom Bogu, da je to njegova stvar, rekao je: "Samo se smirite i molite, a Bog će već vašu nepravdu nadoknaditi."
Poučavao bi i davao spasonosne savjete onima koji su bili u sumnji. Nikada nije nikoga odbio, nikada rekao da nešto ne može za nj učiniti. Svakoga je osvajala njegova jednostavnost i isto držanje prema svima. Grešnike je opominjao da ne griješe. Kad se njegova djeca ne bi držala njegovih uputa, kad bi sagriješila, bio je istinski žalostan, pogođen u dno duše, a sretan tek onda kad bi ih doveo na pravi put, kad bi im opet mogao izreći riječi oproštenja. I koliko puta znao je reći: "Budite mirni! Ja ću izmoliti pokoru za vas! Ne mislite na prošlost."
Toliko je volio čovjeka da je upravo osjećao bol kad bi netko bio nesretan ili tražio sreću tamo gdje je ne može naći. Nikoga nije smatrao nedostojnim pažnje ili izgubljenim slučajem. Više se trudio i tražio one koji su možda manje obećavali, kao da je na neki način osjećao njihovu bijedu bolnije i teže.
don Luka Depolo, Otac Antić u službi Karitasa
Izvor: https://www.franjevci-split.hr