Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja: postanak i razvoj

Posted by

Franjevci su se veoma rano pojavili u našim krajevima. Širili su se postupno, tako da su 1343. god. bile četiri kustodije: Dubrovačka, Splitsko-zadarska, Rapska i Istarska. God. 1402. stvorena je peta kustodija u Draču, od koje je kasnije nastala Albanska provincija (Ss. Annuntiationis).

Iako su franjevački samostani većinom bili u primorju, često gdje su se u starini dizale benediktinske opatije, ipak su franjevci već od početka zalazili i u unutrašnjost. U Bosni 1233. god. dominikanci  postaju propovjednici i inkvizitori protiv heretika bogumila, ali kako se nisu mogli jače učvrstiti, papa Nikola IV. naredio je 1291. god. ministru Slavenske provincije, najstarije provincije na hrvatskom tlu, nastale negdje 1232. god., da u Bosnu pošalje dvojicu franjevaca. Oni su ubrzo u Bosni ustanovili redovničku zajednicu. Za prvih su pedesetak godina djelovanja postali toliko brojni da su mogli osnovati svoju posebnu provinciju. Budući da je papa Nikola IV. 1288. god. zabranio osnivanje novih provincija u Redu, bez izričite dozvole Svete Stolice, u Redu se osnivaju nove zajednice koje nose naziv vikarije. Imaju potpunu neovisnost o bilo kojoj drugoj provinciji i direktno su podložne generalu Reda. Zato je u Bosni 1340. godine osnovana Bosanska vikarija, a ne provincija.

U novoosnovanu Vikariju došli su franjevci stranci, uglavnom Talijani,  ali su im se pridružili i neki iz Slavonske provincije koji su znali hrvatski. Oni su bili tumači pri propovijedanja stranaca. Usprkos velikim teškoćama i malim početnim uspjesima, franjevci su se održali osnivajući, osobito u početku, samostane u rudarskim središtima. Ubrzo su se širili i izvan granica bosanske države, u krajevima Hrvatske, Transilvanije i Bugarske prodirući u područja istočne Crkve. U XIV. st. Bosanska vikarija imala je 34 samostana, a polovicom XV. st. već 60 samostana sa 700 članova koji su djelovali od Julijskih Alpa do Crnog mora, od Jadrana do Karpata.

Područje današnje Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja pripadalo je djelomično Duvanjskoj kustodiji. Međutim, postojala je i Cetinska kustodija, što još nije dovoljno proučeno, sa sjedištem u Cetini pod V'sinjem gdje je 1357. god., dozvolom pape Inocenta VI., Ivan Nelipčić podigao Samostan Sv. Marije. Ostali su samostani bili u Imotskom, Vrh Rici i Kninu. U XV. st. franjevci koji su s narodom bježali pred Osmanlijama osnovali su nove samostane u Zaostrogu, Makarskoj, Visovcu, Krapnju, Pašmanu i Karinu.

Prostrano područje Vikarije potpalo je kroz XV. st. pod osmanlijsku vlast. Više je samostana uništeno, a mnogi su franjevci stradali. Zbog toga, kao i zbog teškoća s državnim vlastima, jer se Vikarija prostirala u nekoliko država, došlo je do dioba.  God. 1448. prvi su se odijelili franjevci ugarskih samostana, koji su osnovali posebnu vikariju, kasnije prozvanu Provincija Presv. Spasitelja. Nešto kasnije, pad Bosne pod tursku vlast (1463.) unio je još više nesuglasica među franjevcima; jedni su željeli pronaći način života pod muslimanima, a drugi odlučnu borbu, osobito nakon uspjeha Matijaša Korvina (1464.). Iako se na Pašmanskom skupu (1463.) ustanovljenjem Bosansko-dalmatinske vikarije pokušalo očuvati jedinstvo, već se 1465. god., na molbu Dubrovačke Republike, odcijepilo od Bosne šest dubrovačkih opservantskih samostana. Oni su kasnije (1484.) ustanovili Vikariju sv. Franje, od 1517. god. provinciju.

Zbog istih se razloga 1514. god. Vikarija podijelila na dva dijela: samostani pod otomanskom vlašću ostali su pod Vikarijom Bosne Srebrene, nazvanoj prema samostanu u Srebrenici, a oni izvan njihove vlasti pod Vikarijom Bosne-Hrvatske. Kad je 1517. god. došlo do konačne diobe Reda na ogranke opservanata i konventualaca, Vikarija je postala provincija "od opsluženja".

Posljednjom diobom bilo je podijeljeno područje današnje Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja. Dio zapadno od Cetine pripao je Bosni-Hrvatskoj, ali samo do 1538. godine kad je cijeli taj kraj pao pod tursku vlast. Tada su samostani na Visovcu i u Karinu, koji su se održali, pripali Provinciji Bosne Srebrene. Provincija Bosna-Hrvatska raširila se po sjevernim dijelovima Hrvatske i Slavonije te 1708. god. uzela ime Provincija Hrvatska-Kranjska.

U krajevima gdje je uspostavljena otomanska ili turska vlast nestajala je redovita crkvena hijerarhija, a velikim dijelom nestalo je i dijecezanskog klera. Naprotiv, franjevci Bosne Srebrene bili su  zaštićeni carskom poveljom (Ahdnamom) koju im je 1463. god. dao turski sultan Mehmed II. el Fatih. On im je dopustio slobodu vršenja kulta tako da su nastavili duhovno raditi pod Osmanlijama. Crkve, koje nisu u ratnim pustošenjima stradale, služile su im za obrede, ali su mnoge propale, jer ih nisu mogli popravljati. Franjevci su se čak raširili na području koje su osvajale turske snage: u Dalmaciji, osim uskoga priobalnog pojasa, u Hercegovini, Slavoniji, Ugarskoj, Transilvaniji, Moldaviji, Vlaškoj i Bugarskoj.

(Geografska karta Franjevačke provincije Bosne Srebrene s početka 18. st.)

Pod turskom vladavinom franjevci su bili gotovo jedini duhovni pastiri i branitelji domova i ognjišta, ne prežući od zatvora i udaraca, branili su zemlju često i uz žrtvu mučeništva. Oni su bili politički predstavnici katolika, pa i onda kad je uspostavljena biskupija u Bosni, zaštitnici njihovih prava protiv zloupotreba kojih je u pograničnim krajevima bilo mnogo, branitelji društveno ugroženih seljaka, savjetnici i liječnici u godinama gladi i pohara. Stoga su zaslužni što se očuvala vjera i narodnost hrvatskog naroda u tim teškim i nestalnim vremenima.

Kao što se Vikarija dijelila iz političkih razloga, iz istih se razloga počela dijeliti i Provincija. U Bugarskoj je 1624. godine ustanovljena kustodija, 1676. god. provincija. God. 1640. odijelili su se od matice samostani u Transilvaniji. Usprkos tome, Bosna Srebrena 1725. god. imala je 34 samostana i rezidencije s 397 svećenika, 93 brata i laika, 46 novaka i 131 klerika u provinciji, a preko 50 članova vani na studijima. Ipak, već je tada matično područje Bosne stradalo jer su se franjevci, a i narod, raselili u vrijeme ratova u XVII. stoljeću. Zbog toga je, nakon uspostavljanja novih granica (1718.) prema Osmanskom Carstvu, došlo do nove diobe, najviše zbog traženja Mletačke Republike i Austrije.

Opći komesar Reda fra Josip Marija od Ebore odredio je 1735. godine dekretom Inter gravissimas da se od jedne provincije stvore tri: Provincija Bosne Srebrene pod turskom vlašću, Provincija sv. Ivana Kapistrana u hrvatsko-ugarskoj državi i Provincija sv. Kaja, pape i mučenika, na području Mletačke Republike. To je tek djelomično sprovedeno jer se Provincija sv. Ivana Kapistrana iste godine ujedinila s Bosnom Srebrenom, a odcijepila se nešto kasnije, (1757.).

Provincija sv. Kaja promijenila je 1743. god. ime u Provincija Presvetoga Otkupitelja. U dekretu od 1735. godine naglašeno je kako će joj pripasti Hercegovina i dijelovi zapadne Bosne do rijeke Rame kad se ti krajevi oslobode turske vlasti, ali do toga nije došlo.

U vrijeme diobe Provincija Presvetoga Otkupitelja imala je devet samostana: u Zaostrogu (iz XV. st.), Živogošću (iz 1614. god.), Makarskoj (iz 1518. god.), Omišu (iz 1718. god.), Sinju (1687. – 1699. god.), Šibeniku (iz 1654. god.), Kninu (iz 1708. god.), Visovcu (iz XV. st.), Karinu (iz 1730. god.). Osim toga, imala je tri hospicija: u Sućurju na otoku Hvaru (iz 1646. god.), Sumartinu na otoku Braču (iz 1646. god.) i u predgrađu Splita na Dobrom (iz 1723. god.). Hospicij u Splitu bio je proglašen samostanom 1736. god., a u Sumartinu 1738. Iste god. (1738.) osnovan je novi samostan u Imotskom i  hospiciji u Obrovcu, Drnišu i  Vrgorcu.

Godine 1735. počela se uređivati uprava Provincije čije je sjedište bilo u Šibeniku u Samostanu sv. Lovre. Imajući u vidu stare kustodije, a granica je bila rijeka Cetina ili bolje planina Dinara, stvorene su na kapitulu 1749. god. dvije kustodije: Gornja i Donja. Time su franjevci preuzimali brigu za samostan kojem su pripadali, a služili su na župama koje su bile vezane uz dotični samostan. Vlast gvardijana, koji su se često mijenjali, bila je velika, jer se samostanska uprava brinula za župe. U vremenima slabih veza to nije smetalo jedinstvenosti uprave Provincije koja je samo imenovala samostansku upravu i školsko osoblje, a posvećivala je veću brigu unutrašnjem životu zajednice.

Još prije osnutka Provincije, od kraja XVII. i početka XVIII. st., popravljale su se oštećene crkve po selima, proširivale one iz starohrvatskoga ili predturskog doba, ali su se gradile i nove. Podizale su se samostanske crkve i samostani proširivali, stvarali su se skromni barokni klaustri, gradili zvonici. Po župama su se gradili župni stanovi. Sve te građevine, iako jednostavne, stilski su čiste, što se kasnijim dodatcima ili preinakama često kvarilo.

Procvat Provincije, koja je 1768. god. brojila 278 svećenika, 70 klerika, 41 brata laika, 26 novaka, zaustavljen je 1768. godine kad je Mletačka Republika zabranila primanje mladića u Red. Godine 1778. ipak je dopušteno u ograničenom broju primati kandidate u novicijat.

 

(Starohrvatska crkva sv. Spasa na vrelu Cetine)

Nakon nestanka Venecije, za austrijske okupacije (1797. – 1806.) franjevci su se uključili u pokret za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, na čemu je osobito radio fra Andrija Dorotić (†1837.). To uključivanje stajalo je zajednicu žrtava jer je za francuske okupacije (1806. – 1813.) više franjevaca osuđeno na smrt. Godine 1807. oduzet je samostan Živogošće, dok su i drugi dijelom ustupljeni vojsci. Ipak, rad na župama i tada je spasio franjevce od težih neprilika koje su doživljavali drugi redovnici.

Pod austrijskom upravom (1814. – 1918.) franjevci su se teško prilagođavali državnim propisima zadojenim jozefinskom tradicijom, zbog čega se i broj smanjio tako da je 1857. god. bilo samo 120 svećenika, 12 klerika, 12 braće i 5 novaka. Ipak, Zajednica se pomalo oporavljala tako da je 1913. god. bilo 153 svećenika, 32 klerika, 7 novaka i 11 braće laika.

God. 1888. provincijalat je prešao iz Šibenika u Split, čime se nastojalo centralizirati upravu.

Devedesetih godina XIX. stoljeća počeo je iz Rima pokret za obnovu zajedničkog života  vita communis. Po njemu je trebalo smanjiti vlast gvardijana, što je i izvršeno, tako da je provincijska uprava počela imenovati župnike, razbijati usku pripadnost pojedinaca svom samostanu i uvesti zajedničku riznicu Provincije. To je donijelo kratkotrajne unutrašnje borbe, ali je obnova prihvaćena.

Uz pomoć Državnoga vjerozakonskog fonda podignuto je u drugoj polovici XIX. stoljeća više župnih stanova  i crkava u neoromanici, kao u Drnišu, Kninu, Imotskom, Prološcu, Metkoviću, Tučepima, Sumartinu, Stankovcima i drugdje. I unutrašnjost se crkava obnavljala, ali, nažalost, uklanjali su se stari, drveni oltari i zamjenjivali mramornim ili kipovima iz Tirola.

U novoj državi SHS (Jugoslaviji), nastaloj 1918. god., na početku je došlo do krize zbog tzv. žutog pokreta, koji je bio usmjeren protiv celibata, kad je nekoliko članova apostatiralo. Međutim, zajednica se ubrzo smirila i nastavila svojim životom posvećenim narodu i Zajednici. Povećao se i broj članova.  Zbog studenata na sveučilištu i bolesne braće osnovan je 1932. godine novi samostan Majke Božje Lurdske u Zagrebu. Podignut je zvonik u Sinju i nove crkve na Lovreću, u Vrgorcu, Bajagiću, Splitu i Makarskoj.

Drugi svjetski rat (1939. – 1945.) ostavio je bolne rane u Zajednici jer su se komunisti u borbi za vlast obračunavali sa službenicima oltara. Mnogi su franjevci stradali, posebno župnici u ratu i poraću, 44 su ubijena, a 48 ih je  završilo u logorima i zatvorima, više ih je izbjeglo u tuđinu, župne su crkve i kuće oštećene ili zapaljene, samostani devastirani, imanja oduzeta, školama ukinuto pravo javnosti.

Nakon Drugoga svjetskog rata, u novim i Crkvi nesklonim društveno-političkim prilikama, franjevci su prihvatili neudobnu stvarnost, propovijedajući Krista raspetoga. Žrtvom samotničkog života župnici su, kao i nekoć, ostali čuvari sela koja su se raseljavala, čuvari starih svetinja i starih vrijednosti. Usprkos teškim prilikama, broj se redovnika povećavao. Drugi su se dali na put da bi vani predano skupljali rasutu baštinu hrvatskoga naroda. Najviše njihovom zaslugom  u Provinciji su obnovljene mnoge samostanske zgrade i crkve, a podizane su i nove. To je omogućilo suvremeniji život i rad u Provinciji. Godine 1986. Provincija je primila samostan i njemačku Župu sv. Gabrijela u Münchenu.

U novoj socijalističkoj državi tinjale su nacionalne suprotnosti koje su se nakon pada svjetskog komunizma odrazile i u Hrvatskoj, opterećene velikosrpskim nacionalizmom. Nakon prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj godine 1990., velikosrpski režim u Srbiji i Crnoj Gori, uz pomoć srpski ustrojene JNA i milicije te  dijela pobunjenoga srpskog pučanstva u Hrvatskoj, počeo je  oružanu agresiju na Republiku Hrvatsku. Pod prisilom pobunjenih Srba i JNA Hrvati i pripadnici drugih etničkih manjina morali su masovno napustiti svoje domove na područjima koja su bila ucrtana u velikosrpskim ekspanzionističkim kartama te potražiti sigurnost i zaštitu u mirnijim područjima Hrvatske ili u inozemstvu. Agresor je želio prije svega uništiti znamenja hrvatskog naroda. Najčešće mete bombardiranja i uništavanja bile su crkve, groblja, bolnice i škole. Na područjima na kojima su pastoralno skrbili članovi Provincije, Srbi su u Domovinskom ratu (1991. – 1995.) okupirali gotovo trećinu Provincije, velikim dijelom oštetili su ili do temelja srušili crkve i župne kuće. Franjevci su morali s narodom podijeliti otužnu sudbinu izbjeglica, duhovno i materijalno podižući klonule. Nakon oslobođenja 1995. godine vratili su se s narodom na zgarišta, pomažući njihovo oživljavanje, te obnovili ili izgradili nove crkve i župne kuće.

Franjevci su od samih svojih početka veliku pažnju posvećivali duhovnom vodstvu vjernika. Dozvolom papa dobili su pravo upravljanja župnim crkvama, pravo propovijedanja i dijeljenja sakramenata, osobito u pokrajinama koje su pred naletima turske sile ostale bez svećenstva. Dijecezansko se svećenstvo održalo tek na okrajcima Osmanskog Carstva, u Trebinjsko-mrkanjskoj biskupiji, oko Biokova, u Poljičkoj Republici, tu i tamo u Cetinskoj krajini, u blizini Nina, u Posedarju i Hrvatskom primorju.

Kad je Tridentski sabor (1545. – 1563.) podložio duhovnu pastvu isključivo biskupima, u Bosni se ipak, zbog izvanrednih prilika, nastavilo s uobičajenom praksom sve do početka XVII. stoljeća kada su franjevcima smanjene povlastice. U vrijeme velikih ratova za oslobođenje od osmanlijske vlasti, za Kandijskog (1646. – 1669.), Bečkoga ili Morejskog rata (1684. – 1699.) ili Malog rata (1714. – 1718.), franjevci su iz Bosne i Hercegovine doveli veliki broj hrvatskih obitelji u nenaseljene krajeve Dalmacije. U tim ratovima bili su posrednici između naroda i mletačke vlasti, savjetnici harambaša i serdara, duhovne vođe u borbama. (Crkva Gospe Sinjske)

Mletačka vlast, znajući za ugled franjevaca među narodom, potvrdila im je pravo na duhovnu pastvu uz priznanje prava biskupa na potvrđivanje župnika koje su predlagali gvardijani. Mletački je senat 1775. god. u prigodi obnove redovništva u Republici izdao dekret po kojem su 102 župe u Mletačkoj Dalmaciji pripale Provinciji. Međutim, zbog nestašice redovnika, 18 župa predano je dijecezanskom svećenstvu.

Austrijska vlast reorganizirala je općenito crkvenu administraciju, a time i župe. Nakon duže pripreme donesen je 18. VIII. 1849. "Decreto organico" (N. 13661), po kome je Provincija imala 99 župa sjedinjenih pleno iure samostanima.

Provincija je, međutim, predala 6 župa Zadarskoj nadbiskupiji, a 2 Splitskoj biskupiji tako da je prije objavljivanja Crkvenog zakonika (Codex Iuris Canonici, 1918.) imala 91 župu. Nakon toga predane su Splitskoj biskupiji Župa Borovci i kapelanija Rogotin, ali su primljene pleno iure dvije nove župe, u Splitu (1946.) i Zagrebu (1942.).

God. 1968. izvršena je nova podjela, prilagođena današnjim potrebama. Od stare 91 župe 19 ih drže dijecezanski svećenici adtempus administratae, a to su u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji: Bitelić, Donje Dicmo, Gornje Dicmo, Komin, Koprivno, Donji Muć, Gornji Muć, Opuzen, Ričice, Ruda, Strizirep, Tijarica, Trilj, Vojnić-Gardun, Voštane-Rože i Zasiok, a u Šibenskoj biskupiji: Ljubitovica, Mandalina, Radošić, koju danas služi župnik iz Lećevice.

Jednako su i u novije vrijeme neke župe podijeljene: od dijela Župe Podbablje i Runovića u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji nastala je nova Župa Zmijavci, od dijela Župe Zlopolje i izložene kapelanije Ramljane u Šibenskoj biskupiji nastala je nova Župa Crivac, u Zadarskoj nadbiskupiji Župa Perušić predana je nadbiskupiji, a na upravljanje dobivena Župa Karin, u Gospićko-senjskoj biskupiji primljen je Gračac i neke župe na privremeno upravljanje: Boričevac, Palanka, Rudopolje, Ričice, Sv. Rok, Lovinac.

Godine 2007. franjevci Provincije poslužuju župe u biskupijama: Zagrebačkoj (1), Zadarskoj (2), Splitskoj (39), Šibenskoj (39), Gospićko-senjskoj (7), Hvarskoj (1). Dakle, u sve: 89 župa.

Rad po župama poboljšao se u mirnim vremenima mletačke uprave zaslugom biskupa koji su tražili bolje čuvanje rezidencije, gradnju župnih kuća, popravljanje crkava, vođenje župnih matica, što je najvećim dijelom uvedeno oko 1700. godine.

(Samostan Majke od Milosti na Visovcu)

Najvažnija djelatnost članova Provincije  bila je i ostala duhovna pastva, rad na duhovnoj izgradnji puka.  I oni koji su završavali više škole, postavši "jubilati" nakon šest ili dvanaest godina predavanja, spremno su se prihvaćali župnikovanja.

Pastoralni rad odvijao se uglavnom u crkvi. U njoj su se nedjeljom prije mise održavale kateheze za starije, a za mlade po metodi kratkih upita i odgovora (dotrina) učenje se organiziralo kroz radne dane. U gradovima i varošima držale su se programske propovijedi kroz korizmu, a negdje i u adventu (došašću). Služba Božja bila je praćena jednostavnim narodnim napjevima promjenjivih i nepromjenjivih dijelova na hrvatskom jeziku. Iako je vjera bila u granicama tradicionalizma, ipak je bila prožeta pobožnošću i predanošću u volju Božju. Preko ljeta gvardijani su slali posebne kapelane koji su obilazili stočare po brdima, okupljali ih, držali im dotrinu, dijelili sakramente ili obavljali službu Božju.

Pastoralni rad s običnim pukom i pronalaženje najefikasnijih načina vjerske pouke glavna je preokupacija franjevaca.  Oni su, osobito u  XVIII. stoljeću, stvorili pretežito za potrebe pastorizacije, a dijelom i za školovanje vlastitog pomlatka, iznimno plodnu i raznovrsnu književnu djelatnost na hrvatskom i latinskom jeziku. Pjesmama, pobožnim knjižicama i priručnicima nastojali su prenijeti i učvrstiti zasade vjere u priprostom narodu, poučiti ga u vjerskim istinama. U njima se na jednostavan način iznosi "istomačenje nauka karstianskoga" pri čemu se često izmjenjuju proza i poezija, pouka i "duhovna zabava".

Iz tih su razloga nastale lirsko-poučne pjesme fra Tome Babića (†1750.). Njegova knjiga "Cvit razlika duhovnih" – pučki Babuša (Mleci, 1726.) koja je doživjela sedam uzdanja, ostavila je duboki trag u narodu.

Franjevci su među hrvatskim narodom na ovim prostorima proširili neke tipično franjevačke pobožnosti koje su postale karakteristične za naš narod. Prije svega treba spomenuti slavljenje Božića pravljenjem jaslica i pjevanjem božićnih pjesama. Narod je jako dobro prihvatio božićne pjesme fra Paške Jukića (†1806.), tiskane kasnije (Split, 1859.).

Franjinu pobožnost prema Bogorodici i tradicionalne marijanske pobožnosti franjevci su također na poseban način unijeli u hrvatski narod. Pobožnost prema Mariji osobito je širio svojim jednostavnim pjesmama, istinski prožetim ljubavlju prema Gospi, fra Petar Knežević (†1768.), koji je u zbirkama "Duhovna pivka" (Mleci, 1759.) i "Pisme duhovne razlike" (Mleci, 1765.) opjevao Marijine svetkovine i neka njezina svetišta, osobito svetište Gospe Sinjske. Između dvaju ratova pokrenut je glasnik "Gospa Sinjska" (1922. – 1944.) za širenje Marijine slave u puku, a u njemu su surađivali i mnogi župnici. U tu svrhu nakon Drugoga svjetskog rata pokrenut je i glasnik "Marija", koji izlazi i danas. Svetišta u Sinju i Splitu izdavala su vjenčiće i molitvenike, ali i povijest svetišta zbog većeg širenja Marijine slave i pobožnosti. Provincija drži tri velika marijanska svetišta: Sinj, Visovac i Dobri u Splitu, a donedavna je držala i Marijanski institut u Rimu.

Franjino suosjećanje s mukom Isusovom postalo je franjevačkom baštinom. Pobožnost križnog puta postala je omiljena pobožnost u hrvatskom narodu za što je zaslužan upravo fra Petar Knežević koji je ispjevao tekst "Muka Gospodina našeg Isukrsta i plač Matere Isusove" (Mleci, 1753.) i skladao za nj napjev koji se i danas pjeva po selima i u franjevačkim crkvama.

Franjevci su, prije svega,  propovjednički red koji je po svojoj naravi širitelj religiozne prosvjete. Za potrebe župnika pisali su i propovijedi od kojih su najpoznatije bile "Pripovidanje u tri sveska" (Mleci, 1750., 1759., 1765.)  fra Jeronima Filipovića (†1769.) koja su se upotrebljavala čitavo jedno stoljeće u Dalmaciji te Bosni i Hercegovini, ponovno tiskana u Sarajevu (1887. – 1894.), a bila su i službeni udžbenik u glagoljaškoj bogosloviji u Priku i kasnije u Zadru, a time značajno utjecala na formiranje hrvatskoga književnog jezika.

Kasnije, osobito u drugoj polovici XIX. stoljeća, župnici su počeli drukčijim načinom rada među vjernicima. Vjeronauk su držali u školama, koje se polako osnivaju po selima, a župnici su bili neko vrijeme nadglednici.

Tada se počinju uspješno održavati i pučke misije. Šire se nove pobožnosti, osobito poslije 1871. godine, prema Srcu Isusovu,  i prema B. D. Mariji kroz mjesec svibanj i listopad, a i prema pojedinim svecima. Počinje se posvećivati veća pozornost crkvenom pjevanju, polako se stvaraju zborovi, osobito po većim mjestima. Nekako od 1938. godine počinje se sve više propagirati tzv. pučko pjevanje koje u novije vrijeme pokazuje dobre plodove.

U svim župama, osobito gradskim, osnivala su se vjerska društva, razni ogranci katoličke akcije, crkvene glazbe, a negdje su se podizali i katolički domovi. Za potrebe župnikā pokrenut je homiletski časopis Riječ Božja (1930. – 1944.). Podupirući takvu djelatnost, Provincija je 1927. godine osnovala Tiskaru "Kačić" u šibenskom Samostanu sv. Lovre. Među piscima se ističe  fra Karlo Nola (†1973.) i  fra Leonard Bajić (†1948.). U Republici Hrvatskoj djeluje udruga Franjevačke mladeži (Frama) koja nastoji približiti mladež duhu sv. Franje, a posvećuje se velika pozornost neokatekumenskim zajednicama i ministrantima.

Članovi Provincije pokrenuli su Vjesnik vicepostulature bl. Nikole Tavelića (od 1961. god.), koji je od 1973. do 1985.  godine izlazio pod imenom Tavelić, i časopis "Službu Božju" (od 1961. godine), koji je izlazio kao interdijecezanski liturgijski list, a od 1972. godine kao liturgijsko-pastoralni. Pokretanjem kauze za beatifikaciju fra Ante Antića (†1965.) izdaje se glasilo vicepostulature Dobri otac Antić (od. 1971. god.),  u novije vrijeme (od 1990. godine) i list mučenika fra Rafe Kalinića. Za župnike i vjernike osobito je prikladan molitvenik "Put u život" koji je od 1962. god. izišao u 8 izdanja. God. 1967. Provincija je pokrenula znanstveni godišnjak "Kačić" koji objavljuje znanstvene radove iz hrvatske kulturne i religiozne povijesti s osobitim naglaskom na Franjevački red i zajednice nadahnute franjevačkom karizmom. Godine 1978. pokrenut je niz "Knjižnica zbornika KAČIĆ – Monografije, dokumenti, građa" u kojem je do danas izišlo 45 svezaka. Većina župnika pokrenula je župne listove. Neki su franjevci izdali zbirke propovijedi, kateheze i priručnike za župnike.

Nova prometna sredstva omogućuju župnicima lakši pristup vjernicima u zaseocima gdje se podižu kapele za održavanje obreda i vjeronauka. U predavanjima se upotrebljavaju nove, audiovizualne metode i suvremeni katekizmi.

Većina je crkava po župama obnovljena, a izgrađene su i mnoge crkvice i kapele. Pastoralnoj svrsi služi i organiziranje hodočašća osobito u naša svetišta, posebno u sinjsko koje je postalo najpoznatije Gospino svetište i hodočasničko mjesto u Dalmaciji. Porast pobožnosti vidljiv je i oko svetišta Gospe od Zdravlja u Splitu, Velike Gospe u Prološcu, Gospe od Anđela u Karinu, Gospe od Anđela na Visovcu ili za Sv. Antu u Vinjanima, Prugovu ili na Sv. Luku u Podbablju.

Pastoralno djelovanje franjevci su spajali sa socijalno-karitativnim radom, najčešće nepoznatim, jer se odvijao bez velikih riječi,  nije zabilježen ni u ljetopisima ni u arhivskom materijalu.  On se očitovao u različitim oblicima  zauzimanja za čovjeka i skupine ljudi kojima je ugroženo ljudsko dostojanstvo; ponajviše se očitovao u obilaženju bolesnika po selima, u dijeljenju sakramenata i lijekova, liječenju iz "ljekaruša" čiji su autori, uglavnom bili franjevci, sastavljenih iz stranih udžbenika ili pak u pomaganju siromašnih obitelji.

Snaga franjevačkog duha očitovala se osobito u godinama haranja zaraza, kad su mnogi redovnici pomagali zdravstvenim radnicima po selima ili gradskim lazaretima,  osobito u tješenju oboljelih. U godinama gladi, a tih je u kamenom okovanoj Dalmaciji bilo vrlo mnogo, franjevci su pomagali sirotinju, osobito za vrijeme  Domovinskog rata, kada je u Splitu osnovana Ljekarna “Gospe od Zdravlja” (1992.), Caritas Provincije pod imenom "Panis vitae" 1994. godine, kao i mnoge karitativne ustanove po župama.

Franjevci su, osim pastoralnog rada po župama, bili kapelani za tvrđave ili vojničke posade ili za mornaricu, odlazili su i izvan domovine među hrvatske vojnike u mletačkoj kopnenoj i pomorskoj vojsci. Bili su propovjednici kroz došašće i korizmu duž naše zemlje, bili su pučki misionari, a neki su bili i crkveni dostojanstvenici.

Pučkih propovjednika bilo je među franjevcima vrlo mnogo jer je propovijedanje riječi Božje bilo jedno od svetih služba u ostavštini sv. Franje. Mnogi su među njima imali čak i službeni naziv propovjednika. Kao propovjednicima bila im je potrebna i svjetovna kultura koju su dalje neizravno širili svojim propovijedima u hrvatskom narodu. Osim već spomenutoga fra J. Filipovića, poznati je propovjednik bio fra Jeronim Bareza (†1782.) koji je propovijedao korizmu u svim većim mjestima Dalmacije, a umro u Bolu na propovjedaonici (25. III.). Dobar govornik bio je učeni fra Ante Perić (†1806.) koji je 1775. god. u prigodi prijenosa kostiju sv. Dujma, za osam dana u splitskoj stolnici govorio pred biskupima i vjernicima protiv febronijanizma, učenja koje je mletačka vlast dijelom sprovodila. Sveti redovnik fra Josip Glunčević (†1839.) bio je propovjednik, dostojan Bossueta, kako se izrazio maršal Marmont, koji je 1806. godine prisustvovao u Sinju njegovu govoru kada je smirio svijet uznemiren potresom koji se dogodio upravo tijekom propovijedi. Među pučke misionare može se ubrojiti fra Špiro Tomić (†1888.) te sveta života fra Pijo Poljak (†1916.) i fra Nikola Bilić (†1916.). Puk je veoma rado slušao fra Andriju Matutinovića (†1912.), a u novije vrijeme fra Lovru Kovačevića (†1947.), fra Šimuna Jelinčića (†1960.), fra Silvestra Aračića (†2005.). Osobito dobar prigodni propovjednik bio je fra Krsto Kržanić (†1973.), fra Ignacije Vugdelija (†1997.) i fra Jozo Soldo (†2005.). Ovdje su spomenuti samo neki. Oni su propovijedali hrvatskim jezikom, jednostavno, franjevački nenametljivo, otvorenim pristupom vjerniku, puninom srca i životnog iskustva.

Misionarenja u prošlosti bila su u Bugarskoj, ali još više u Albaniji, Egiptu i Palestini. Neki su od misionara postali provincijali Albanske provincije a neki i biskupi: fra Alojzije Skakoč (†1842.), fra Ivan Topić (†1868.), fra Paškal Vujčić (†1888.), fra Šimun Milinović (†1910.).

Prema apostolskoj konstituciji "Exsul Familia" braća danas vrše misionarski rad u Kanadi, u SAD, u Sloveniji, veliki broj ih je u Saveznoj Republici Njemačkoj, a donedavna i u Latinskoj Americi i Africi. Na molbu nekih njemačkih biskupa, dobročinitelja Provincije, više franjevaca posluživalo je i njemačke župe, neki to čine i danas.

Unatoč nemirnim vremenima već se na prvom redovničkom skupu (kapitulu) novoustrojene Provincije raspravljalo o školovanju pomlatka. Potvrđeno je staro iskustvo negdašnjih samostanskih škola u Bosni Srebrenoj u kojima su đaci učili osnovna znanja, a nakon toga i srednju školu, gramatiku i humanitet, jer na području njihova djelovanja: od Neretve do Zrmanje, od mora pa do turske granice nije bilo ni jedne prave osnovne škole. Uz predmete: čitanje, pisanje, pravopis i gramatiku, učili su djecu i ostale predmete potrebne za život. Iz takve pouke nastat će i mnogi abecedariji i katekizmi, ali i udžbenici za srednje odnosno humanističke gramatičke škole. Tako je nastao priručnik računanja, prvi na hrvatskom jeziku u Dalmaciji, koji je sastavio i izdao fra Mate Zoričić pod naslovom "Aritmetika u slavni jezik illiricki sastavgliena i na svitlost data, za korist targovacza, i vladahocza kuchgnega istoga naroda" (Ancona, 1766.). Osnovni udžbenik za kojim se osjećala potreba bila je u tim školama latinska gramatika, koja, pisana najčešće u usporedbi s hrvatskim, postaje vrlo često i gramatika hrvatskog jezika. Tako je na hrvatskom jeziku fra Lovro Šitović objavio hrvatsko-latinsku gramatiku (Mleci, 1713.) i fra Toma Babić, "Prima grammaticae institutio" (Mleci, 1745.). Fra Josip Jurin (†1801.) ostavio je u rukopisu trojezični rječnik, a fra Gašpar Vinjalić (†1781.) gramatiku. Jednako su i lektori filozofije i bogoslovije sastavljali skripta koja se čuvaju u knjižnicama. Fra Andrija Kačić Miošić (†1760.) tiskao je "Elementa peripathetica" (Mleci, 1752.), udžbenik logike, a nešto kasnije fra Andrija Dorotić (†1837.) filozofski spis "Philosophicum specimen de homine" (Mleci, 1792.).

U restauracijskom i predožujskom razdoblju (1815. – 1848.) Austrija se sve više miješa i u franjevačko školstvo, prisiljavajući Provinciju da ga uredi u duhu jozefinskih srednjoškolskih reformi. Pod pritiskom vlade Provincija je nevoljko okupljala razrede i iz vlastitih redova pripremala i slala u Beč studente na osposobljavanje za profesorsku službu. Godine 1838. uveden je Domaći studij Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja: četiri niža razreda ili gimnazija u užem smislu u Zaostrogu, dva viša razreda ili humanitet u Kninu, a filozofija, koja se onda smatrala kao neka nadopuna gimnazije (licej), u Sinju. Nakon više godina mučne prilagodbe strogim austrijskim školskim zakonima svečano je 1854. god. otvorena Franjevačka gimnazija pod nazivom Javno više he'rvatsko gimnazije u Sinju pod upravom oo. franjevaca Prisvetoga Odkupitelja koja će steći slavu kao prva gimnazija na nastavnom hrvatskom jeziku u Dalmaciji. Zbog financijskih poteškoća, ali i zbog angažiranosti profesora u preporodnim događanjima u Dalmaciji, gimnazija je od 1871. do 1880. god. postala C. k. niža gimnazija, samo s četiri niža razreda.

(Franjevačka klasična gimnazija u Sinju)

Gimnazija je jedno vrijeme životarila dok nije donesena vladina odluka da se ukida kao državni zavod tako da je od 1880. god. svedena na Franjevačku privatnu gimnaziju. Sve to vrijeme gimnazija je ipak zadržala državni program i kvalifikaciju nastavnika na državnim sveučilištima. Za potrebe škole podignuto je (1906. – 1908.) u Sinju sjemenište uz veliku žrtvu zajednice. Iako privatna franjevačka ustanova, gimnazija je u potpunosti izvršila svoju funkciju stvarajući solidnu bazu za nastanak svjetovne inteligencije i na taj način osiguravala kadrove potrebne organizaciji države i društva, posebno u zagorskom dijelu Dalmacije.

Nakon Prvoga svjetskog rata državna je vlast tek 1928. god. priznala prvim dvama razredima pravo javnosti, a potom (1939.) svim razredima.

Najteže razdoblje za gimnaziju nastupilo je nakon Drugoga svjetskog rata kad su joj komunističke vlasti ukinule pravo javnosti, nacionalizirale gimnazijsku i sjemenišnu zgradu, više profesora uhitile, a neke i bez suđenja pogubile. Živeći danonoćno u strahu da boljševičke jugoslavenske vlasti ne bi potpuno onemogućile dalje školovanje redovničkih i svećeničkih kandidata, uprava je Provincije, uz ogroman samoprijegor cijele zajednice, organizirala privatni rad Gimnazije u samostanima u Sinju, Makarskoj, Visovcu i Zagrebu. Napokon, nakon dugogodišnjeg lutanja, svi su se razredi našli ponovno u Sinju 1962. godine pod nametnutim imenom Franjevačka srednja škola za spremanje svećenika. Za njezin donekle normalan rad izgrađena je u sklopu samostana nova zgrada, treća po redu. Živeći pedesetak godina u anonimnosti, bez prava javnosti, Gimnazija se uspjela održati i dočekati konačnu pobjedu.

U neovisnoj Republici Hrvatskoj vraćeno joj je pravo javnosti i pravo na neometan odgojno-obrazovni rad i dostojanstvo u Sinju. Od 1992. godine gimnazija je ponovno u svojoj zgradi kod Alkarskog trkališta i ulazi u sustav školstva Republike Hrvatske kao privatna katolička škola pod svojim pravim imenom Franjevačka klasična gimnazija u Sinju s pravom javnosti. Otada osim redovničko-svećeničkih kandidata školuje i mladiće i djevojke koji se spremaju za različita svjetovna zvanja.

Baštineći bogato filozofsko i bogoslovno naslijeđe na području Provincije, nikla su i filozofsko-teološka učilišta od kojih su najpoznatija trogodišnja filozofska te četverogodišnja bogoslovna učilišta u Šibeniku (1699., 1714.) i Makarskoj (1708., 1736.) od kojih je šibensko 1735. proglašeno generalnim učilištem I. stupnja s pravom pripremanja lektora, odnosno profesora, priznatih u franjevačkom redu. Preustrojem školstva prema austrijskom zakonodavstvu 1828. godine oba su učilišta ujedinjena u jedinstveno bogoslovno učilište s prvim dvjema godinama studija u Šibeniku i drugim dvjema u Makarskoj. Godine 1907. cijela se bogoslovija sjedinila u Makarskoj, 1936. učilište u Makarskoj preuzelo je program Bogoslovnog fakulteta u Zagrebu i time se izjednačilo s njime. Objavljivanjem Uredbe o rangu rimokatoličkih bogoslovnih škola 7. VI. 1940. priznat mu je rang fakulteta. Nakon Drugoga svjetskog rata bogoslovija se jednako morala održavati na više mjesta, uglavnom u Zagrebu i Makarskoj. Godine 1957. preselila se u Makarsku. Od 1972. prve četiri godine bogoslovije bile su u Makarskoj, a dvije posljednje u Zagrebu. I tako je teologija u Makarskoj sve do g. 1999. djelovala kao područni studij Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a onda je, udružena s Teologijom u Splitu, postala jedan od utemeljitelja Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu.

Zbog udruživanja teologije u Makarskoj s dijecezanskom teologijom u Splitu i studenti su Franjevačke teologije u Makarskoj doselili 1999. god. u Split, gdje kao podstanari, najprije (1999. – 2001.) u Lavčevićevu hotelu za radnike (Velebitska 27), a potom u još nedovršenom samostanu časnih sestara milosrdnica (Bribirska 10), čekali useljenje u novi samostan na Trsteniku.

(Samostan o. fra Ante Antića u Splitu na Trsteniku)

Kroz prošlost članovi Provincije nisu samo bili lektori i magistri na provincijskim školama, nego su mnogi predavali i izvan Provincije, na redovničkim ili dijeceznim školama, kao fra J. Filipović u Firenzi, Perugi i Budimu, fra P. Karapandža u Budimu, fra I. Topić u Rimu, fra F. A. Perić u biskupijskom sjemeništu u Splitu, fra Ivan Budimir (†1794.) u Veroni, fra Ivan Radonić (†1846.) u Veneciji, fra A. Dorotić u Orviettu, Rimu, Perugi i Veneciji, fra Andrija Miošić ml. u nadbiskupijskom sjemeništu u Zadru, fra G. Cvitanović na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, fra Karlo Balić (†1977.) na Antonianumu i na Papinskom sveučilištu na Lateranu u Rimu, fra Anđelko Milanović (†1990.) na Institutu za crkvenu glazbu u Zagrebu.

Već od početka književne djelatnosti na našim prostorima franjevci su djelovali prema zasadama svoga zvanja i potrebama kršćanskog puka. Stvarajući na ovim prostorima, u kojima se tek počela oblikovati pismena i književna kultura, književna djela različite religiozno-duhovne tematike, a namijenjena nabožno-prosvjetiteljskim ciljevima, oni su gradili svojevrsnu hrvatsku franjevačku književnosti, počevši tamo od fra Matije Divkovića, fra Pavla Posilović, fra Ivana Ančića, fra Lovre Šitovića, fra Tome Babića, fra Filipa Grabovca, nepretecivog fra Andrije Kačića Miošića i tolikih drugih. Oni će, naročito u vremenima turske okupacije i neposredno nakon oslobođenja od Turaka, preuzeti brigu oko obnove duhovnoga, religioznog i kulturnog života i tako  izvršiti  osobitu ulogu u održanju kulturnog jedinstva hrvatskoga nacionalnog prostora. Svjesni dubine ponora na čijem su se rubu dobrovoljno kretali, franjevci su se prihvatili i prema vlastitim snagama stoljećima obavljali golem vjerski i prosvjetiteljski posao.

Budući da je Provincija nastala upravo u doba prosvjetiteljstva koje je skromno obuhvatilo i Dalmaciju, većina djela franjevaca imaju uz vjersku i prosvjetiteljsku crtu. Pisali su i na dobro upravljali. Nije im bilo do gizdanja kojemu bi se čitatelj morao diviti, nego do koristi koju će zadobiti. Neki su franjevci sudjelovali u ekonomskim akademijama kao fra A. Perić, član splitske akademije, ili fra Mijo Dragičević (†1790.) koji je pisao o uzgoju bolje vrste stoke. U samostanskim knjižnicama čuvaju se rukopisi od kojih su tek neki obrađeni, "ljekaruše" i ljetopisi. Svaki je samostan stvarao svoju knjižnicu, od kojih su najveće u Makarskoj i Sinju.

Jedan od prosvjetitelja bio je fra Filip Grabovac (†1749.) koji je u svom djelu "Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga" (Mleci, 1749.) nastojao poučiti narod moralnim  poukama, ali i osnovnim pojmovima iz zemljopisa, povijesti, uljudna vladanja i životne mudrosti. Kao snažna ličnost doživljavao je sudbinu svoga naroda duboko i iskreno, reagirao je neposredno, govoreći o svojoj zemlji s mnogo ljubavi i boli. Noseći u sebi stari ponos svoje patrijarhalne sredine, Grabovac je patio zbog tužna položaja u kojem se pod eksploatatorskom vlašću Venecije našao njegov narod ''ilirički aliti rvacki''. Mlečani su jedva dočekali prijavu, pa je knjiga zaplijenjena, a Grabovac uhapšen i optužen kao buntovnik i veleizdajnik. Otpremljen je u zloglasnu mletačku tamnicu ''Sotto i piombi'', a zatim je za suđenja teško obolio i bio premješten u samostan na otoku San Spirito. Tamo je ubrzo i umro 13. veljače 1749.

(Fra Filip Grabovac)

Njegov je rad nastavio je  fra A. Kačić Miošić. On je priprostim jezikom u deseteračkim stihovima prepričao "čobanima i pastirima" povijest, opisao je junačka djela dižući porodice harambaša i serdara do slavnih vitezova slovinskog naroda. Njegov "Razgovor ugodni naroda slovinskog" (Mleci, 1752.) postao je najčitanija knjiga na ovim prostorima. Mnogi su ga pokušali imitirati, ali s manje uspjeha.

(Fra Andrija Kačić-Miošić)

Franjevci  su uvijek bili otvoreni prema narodnim gibanjima. Uzdizanje škola omogućilo je stvaranje franjevačkog sloja intelektualaca, osposobljenih u jezikoslovnim i društveno-povijesnim znanostima. Svoje znanje upotrijebili su, nakon povratka ustavnosti, za borbu protiv autonomaša, a za sjedinjenje s Hrvatskom, uvijek naglašavajući svoje vjersko opredjeljenje. U tome su prednjačili sinjski nastavnici fra A. K. Matas i  fra Jakov Grupković (†1911.). Prema nekima, u sobi fra Š. Tomića u samostanu na Dobrome u Splitu, rodila se misao o pokretanju Narodnog lista. Franjevci su bili borci za pohrvaćenje općina, osobito u vrijeme izbora. I u vrijeme Bosansko-hercegovačkog ustanka (1875. – 1878.) oni su pomagali ustanike i izbjeglice.

U jeku narodnog preporoda, 1860. god., franjevci su počeli na svom imanju u Čitluku kod Sinja, iskapati rimsku koloniju Aequum. Pronašli su dosta materijala pa je u Sinju, u samostanu, stvorena vrijedna arheološka zbirka, danas Muzej, koja bi svojim povijesno-spomeničkim blagom mogla biti ponosom i znatno većim urbanim središtima. Arheologijom se prvi počeo baviti fra Stjepan Zlatović (†1891.), koji je zagrijao "oca hrvatske arheologije" fra Luju Maruna (†1939.) za iskapanja oko Knina i Biskupije, uvjeren da tu zemlja čuva nepisanu hrvatsku povijest. Zalaganjem franjevaca, osobito fra Luje Maruna, otkriveni su mnogi spomenici starohrvatskog doba i stvoren u Kninu Muzej hrvatskih starina (danas Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu), neko vrijeme smješten u samostanskoj zgradi (1893. – 1912.). Pa i kasnije bavili su se neki franjevci arheologijom i paleontologijom, osobito fra Josip Olujić(† 1944.) i fra Ante Jadrijević (†1974.), a njihov rad nastavio je veliki sakupljač fra Nikola Gabrić (†1984.).

U novije su doba u više samostana uređene zbirke, kao u Sinju, na Visovcu, u Šibeniku, Zaostrogu, Imotskom, Sumartinu. Vrijedna je Malakološka zbirka u Makarskoj, stvorena zaslugom fra Jure Radića (†1990.), koji je osnovao i Institut “Planina i more”.

Skupljanjem pjesama i narodnog blaga bavilo se više župnika. Od njih su se posebno isticali fra Stjepan Grčić (†1932.),  fra Silvestar Kutleša (†1943.) i fra Lujo Plepel (†1948.).

Među romantičarske pjesnike ubraja se fra Ivan Despot (†1886.)  koji  pjeva  u duhu nacionalno-romantičarski nadahnutog prosvjetiteljstva o slobodi, hrvatstvu i slavenstvu. Njega je nastojao slijediti fra Andrija Matutinović (†1947.). U novije vrijeme pridružili su se pjesnicima religioznog nadahnuća fra S. Petrov subjektivnim religioznim osjećajem i fra G. Bujas osobnim pjesničkim doživljajima.

Članovi Provincije radije su se bavili popularnim pisanjem nego filozofsko-bogoslovnim djelima. Tek u novije vrijeme istakli su se znanstvenim radom fra Ivan Marković (†1910.), fra Roko Rogošić (†1963.),  fra Ante Crnica (†1969.), fra Karlo Kosor (†1982.),  fra Jozo Soldo (†2005.).

Da bi se pratila i proučavala različita aktualna filozofsko-bogoslovna pitanja, Provincija je izdavala časopis "Novu reviju" (1922. – 1941.). Oko nje se okupio veći broj suradnika: fra Ante Cikojević (†1956.), fra Petar Grabić (†1963.), fra Karlo Eterović (†1935.), te dugogodišnji urednik fra Božo Vuco (†1984.), pisac apologetskih članaka i knjiga. Suradnik je bio i fra K. Balić koji je pokrenuo Bibliotheca medii aevi i organizirao kongrese franjevačkih profesora. Svoj rad nastavio je u Rimu ne samo kao profesor već i kao predsjednik Komisije za kritičko izdanje djela bl. Ivana Duns Skota u kojoj je radila "rimska Balićeva kolonija" s više članova Provincije. On je stvorio i Papinsku međunarodnu Marijansku akademiju u Rimu u kojoj je neumorno radio fra Pavao Melada. Akademija je organizirala brojne međunarodne kongrese i izdala preko stotinu svezaka zbornika o Mariji.

Franjevci su prošli kroz bure i oluje zahvaljujući snazi duhovnog života koji je zajednica posjedovala. Kad bi, naime, nastala malaksalost ili prevelika zaokupljenost svjetovnim poslovima, u zajednici bi se našlo redovničkih duhova koji bi svojim radom, ali još više primjernim životom, vraćali braću na put evanđelja i franjevačkog pravila. Takav je bio fra J. Glunčević u kriznim godinama previranja na razmeđu XVIII. u XIX. st. ili fra Ivan Marković u borbi oko vita communis ili fra Mijo Kotaraš (†1926.) kad se pojavio "žuti" pokret.

Među članovima bilo je svetih likova koje ne možemo sve spomenuti, ali neke ne možemo ni mimoići. Neki su franjevci u XVIII. st. išli u Italiju radi strožeg opsluživanja Pravila. U Provinciji je oko 1750. godine samostan sv. Martina na Braču proglašen domus recollectionis u kojem su redovnici živjeli u bdijenju, postu, molitvi i razmatranju, među kojima se isticao fra Jakov Pletikosa  (†1769.).

U narodu su ostali u sjećanju svetački likovi:

  • fra J. Glunčevića
  • fra J. Ivelića (†1874.)
  • fra P. Baćića
  • fra V. Bilušića (†1939.) i
  • fra Marka Ivandića (†1942.).

Herojstvo duha pokazali su fra Rafo Kalinić (†1943.) i sluga Božji fra Ante Antić (†1965.). Pokretanjem kauze za beatifikaciju fra Ante Antića (†1965.) Provincija je pokrenula glasilo vicepostulature "Dobri otac Antić" (od. 1971. god.),  u novije vrijeme (od 1990. god.) i list mučenika fra Rafe Kalinića.

Još od početka održavale su se duhovne vježbe svake godine, a u novije doba mjesečno rekolekcije i dani duhovne sabranosti oko kojih su se posebno angažirali fra Karlo Nola i fra Jeronim Šetka. U novije vrijeme veoma su bile dobro primljene i knjižice, teškog bolesnika, produhovljenoga mladog franjevca  fra  Ante  Grbeše  (†1998.).

Uz žrtvu samačkog života, župnici nastoje održati narod u kršćanskoj zajednici u vremenima kad se sela raseljavaju jer mnogi odlaze u gradove, a i izvan zemlje. Stoga njihovo čuvanje položaja nastavak je franjevačke misije na ovom trokutu Lijepe Naše: čuvanje vjere i narodnosti, navlastito u liječenju rana na narodnom tijelu zadobivenih u Domovinskom ratu. A tko, uostalom, može procijeniti veličinu rada i žrtava tolikih fratara koji su izgarali za ovu Provinciju radeći "za Božju slavu i narodno veselje"? Svi su oni pridonosili njezinu ugledu i dobru glasu žrtvujući svoj život na čast Božju i narodu, mnogi i u najnovije. Svjedočanstvo je tih žrtava i ova Monografija.

Preneseno iz novoobjavljene monografije o Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja: Fra Luka Tomašević (ur.), Gospodin vam dao mir, AKD Zagreb 2017, str. 21-41.